U svim novinama Nezavisne Države Hrvatske ustanak 1941. godine isključivo je opisivan sintagmom “četničko-partizanski ustanak”! On je to bio od 1941. do 1943, a to je opet postao i krajem 1944. godine, kad je Staljinova Crvena armija oslobodila Beograd, a na inzistiranje Engleza Titini partizani primili su u svoje redove abolirane četnike.
Ustanak koji je počeo kao četničko-partizanski tako je i završio 1945. Razumijevanje te činjenice objašnjava mračne događaje između 1945. i 1954. godine, dok je Tito mahnitao, klao i pljačkao po Jugoslaviji u najboljoj maniri Lenjina i Staljina, ubojitog dvojca luđaka. Ipak je Tito bio njihov najbolji cinkaroš! Nakon 1954. i posjete Indiji Tito je postao tek globalni hohštapler i mirotvorac.
Prijestolnica “titoizma” u bivšoj “Titinoj Jugoslaviji” bilo je Titovo Užice. No u duhu vremena i tradicionalne srpske prevrtljivosti u (Titovom) Užicu brončanog Tita protjerali su s Gradskog trga iza Narodnog muzeja, dok se na jedinom rotoru postavlja spomenik “Velika Srbija” davno preminulog kipara Đorđa Jovanovića. “Velika Srbija” prikazana je kao žena koja u jednoj ruci drži zastavu Kraljevine Jugoslavije, a u drugoj krunu Karađorđevića. I kao i uvijek partizansko-četnički ustanak ide ka svom neizbježnom četničkom kraju.
Kip “Velika Srbija” originalno je stajao na zgradi vlade Kraljevine Srbije u Beogradu i dijelom stradao u drugom svjetskom ratu. Kipar Đorđe Jovanović (1861.-1953.) bio je prvi srpski školovani kipar. Podignuo je u Beogradu, između ostalog, i spomenik hrvatskom botaničaru Josipu Pančiću iz Bribira. Pančić je završio gimnaziju u Rijeci, medicinu u Pešti, bio je oženjen kćerkom baruna Franza von Kordona i kao “pravi Srbin već pet minuta” bio prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije 1887. (a dopisni član JAZU u Zagrebu od 1867. godine, dakle već 20 godina ranije).
S “Velikom Srbijom” uvijek je isti problem, nekako je mala za svoje dimenzije. A spomenik na rotoru dobro govori i o smjeru kretanja “Velike Srbije” – naime, ona se vrti u krug. S time što je taj krug sve manji i manji…
Srbi su pomahnitali u vezi svjetskog prvenstva u nogometu u “srpskoj Rusiji”! Pomahnitali su naročito kad je Velika Hrvatska porazila “srpsku Rusiju” i po bizarnim tiskovinama bizarne države, bez granica i smjera kretanja, objavljuju se vrlo neobični tekstovi koji imaju malo veze s nogometom ali imaju puno veze s psihijatrijskim institucijama. Kao i svi mali narodi Srbi sve pripisuju sebi, od Isusa Krista, koji je naravno bio Srbin – kao i prva ameba – do gradnje srpskih piramida u okolici srpskog Kaira. Ta bizarna megalomanija Srbe uvijek odvodi na rotor povijesti gdje se vrte i vrte i – ne videći izlaz – dive se kako se brzo voze.
>>Aleksandar Vučić je jedini Albanac koji će navijati za Ruse?
I dok Srbi uživaju u panoramskoj vožnji rotorom i postavljanju spomenika koji je u prvoj verziji bio izveden još 1904. u Kruševcu kao “Spomenik kosovskim junacima”, Hrvatska ide dalje i na Svjetskom prvenstvu – gdje je Predsjednica odradila sjajan marketinški posao! – i s turističkom sezonom. Velika Hrvatska ima sve što Srbija nema: sjajan dres (naročito onaj “ustaški” crno-tamno plavi u kojem, kao i u svemu u Hrvatskoj, Srbi vide Jasenovac!), sjajnu predsjednicu, prekrasno more, sve bolje vinske podrume i restorane, dobre auto-ceste, puno novih automobila i budućnost reda, rada i discipline.
Velika Hrvatska je u srcima Hrvata, a Velika Srbija je avet prošlosti, koja proždire budućnost iskompleksirane male zemlje izgubljene u bespućima laži vlastite povijesti. Što Srbi više galame o svojoj veličini, to ih opreznije gledaju iz okolnih psihijatrijskih ustanova.
Nazvati zračnu luku u Beogradu po Nikoli Tesli, koji tijekom života nije boravio ni 48 sati u toj zemlji, a koji se rodio u Hrvatskoj, školovao u Austro-Ugaraskoj, a potom postao tipičan američki znanstvenik, primjer je tek zastrašujuće megalomanije. Slično kao i s nobelovcem Ivom Andrićem ili oskarovcem Dušanom Vukotićem.
U sklopu srpskih košmarnih fantazija postoji i način da Srbi osvoje ovo svjetsko prvenstvo u nogometu. Naime, kako Hrvatska ionako ne postoji, jer “svi Srbi znaju” da su “sastavni dijelovi Velike Srbije: srpska Slavonija, srpska Lika, srpska Istra, srpska Rijeka, srpski Dubrovnik, srpska Dalmacija i srpski Jadran”, onda će Srbi jednostavno proglasiti trijumf Velike Srbije nad Englezima i Francuzima – i eto titule!
“Ako nemaš – ukradi, ako ne znaš – laži!” To bi trebao biti moto ispod prašnjavog spomenika “Velika Srbija”.
I zato je spomeniku “Velika Srbija” mjesto na rotoru u Užicu, a kipu vođe “četničko-partizanskog ustanka”, Josipu Brozu Titu u ropotarnici povijesti, iza Narodnog muzeja u istom gradu!
“Teško je biti Yugoslaven ovih dana u Hrvatskoj”.
F. Perić
