Nazočio sam tiskovnoj konferenciji gospodina Zdravka Mamića. Odmah da kažem kako odavno nisam vidio veće zanimanje javnosti i medija regije. Svi željni iz prve ruke čuti “živu informaciju” Gospodin Mamić je potvrdio veličinu ovog vremena (markantan, govorljiv, razumljiv i posve iskren)
Šta reći nego “istina je voda duboka” ili “kakvom mjerom sudite ili opraštate tako će i vama biti”
Sigurno je jedno, kako pravosudni sustav vlasti (koji je kreiran pod nadzorom EU standarda) je najslabija karika državnosti(rekao bih svih država ove regije)
Nažalost (kao uvijek kroz povijest) ostat će “krik” hercegovačkog potomka u zemlji pradjedova, koji sve nepravde predaje u Božije ruke, a sve čini od sebe za istinu.
Zanimljivo, kao i uvijek, natjecanje medija kako plasirati što više montiranih neistina, nepovezanih situacija, sve izvan konteksta i stvarnosti.
Bjelodano spoznajem i objavljujem kako su stigla “druga vremena” koja nisu za mene i meni slične.
Veoma dobro znam kako “sve što je suđeno ne može biti izgubljeno”
Zato sukob sa vjetrenjačama medijske scene je završen je društvenim mrežama. Bože neka bude volja Tvoja. Opraštam svim “mrziteljima” i prekidam Domovina je stvorena, a režimi su promjenjivi, s vjerom u Boga i nadom u dobro realizirao sam svoju zadaću i poslanje, pišući i zastupajući istinu onako kako sam najbolje znao.
Vidljivo, nema učinka.
Odlučio sam olovku upotrijebiti za crtanje.
Novi ljudi i nove tehnike prezentiraju većinsku volju, a meni ostaje povratak kulturno šporskim djelima i istraživanjima netaknute prirode i narodne povijesti, onako kako su naši stari živjeli, muku podnosili, vjeru i običaje sačuvali.
Voditelj analitičkog tima BPZ
Mladen Ljubić Vajta
“Žena je pisala stihove muškarcu kojeg je toliko volela… On joj nije uzvratio na ljubav, naprotiv nestao je i ništa više nije znala o njemu. Žena je nastavila pisati pesme i posle toga… Pisala je još i još …
I jednog dana postala je vrlo poznata pesnikinja… Nakon dugo godina slučajno je bila u gradu u kojem je živeo taj čovek, imala je veliku promociju svoje nove knjige.
Bilo je mnogo ljudi, a onda joj je prišao čovek držeći neku ženu za ruku i rekao:
– Zdravo, ona ga je gledala kao nekog običnog, koga prvi put vidi.
Rekao joj je:
– Zar me ne poznaješ ?
– Ne, ne poznajem te, rekla je pesnikinja.
– Kako to da me ne znaš! Ja sam onaj muškarac kojem si pisala stihove, muškarac koji te je učinio pesnikom – rekao je…
Ona ga je mirno pogledala i rekla:
– Da imaš tu čudnu moć , ta žena u tvom naručju bi bila pjesnik…”
