Pater Ike Manduric
Bolno sam žalostan, i tuga me ne prolazi. Osjećam se poniženo, prodano, izdano.
Većinu u Saboru skovati s manjincima čijih osam mandata po glasovima ima težinu tek dva mandata, koje im je hrvatski narod dobrohotno darovao kako bi se čuo njihov glas. Ali ne da bi oni tim glasovima poklopili taj isti narod.
Nekad sam, kao dijete, ovako teško proživljavao neke nepravde u sportu. Ali to svedeš na nižu razinu i prekrižiš. Ali kako Hrvatsku svesti na nižu razinu? Kako mater svesti na manje važno?
Nakon svih onih krvavih Vukovara, nestalih vitezova i junaka, proživljenih strahova, podmetanja, nenaplaćenih i nepronađenih kostiju, neutješenih udovica i matera…
Kako, kako?
Ne želim uspješnu, moćnu i bogatu Hrvatsku bez duše.
Otpišite me odmah!
Šta će mi takva?
Ne želim sigurnost i stabilnost bez identiteta.
Ne želim ugled i reputaciju bez pijeteta prema svetim žrtvama branitelja.
Ne želim Hrvatsku bez svetinja.
Ne želim neku Hrvatsku koja se udaljila od sebe i svoje duše.
Ne želim trgovinu dostojanstvom, legitimitetom, svime i svačim.
Ne želim uspjeh u prvom planu.
Ne želim Hrvatsku skrojenu bez mene i nas.
Ne želim neku drugu Hrvatsku.
Ne želim Hrvatsku koja me ne treba,
ni moje branitelje,
ni moje domoljube,
ni moje mlade
ni moje zanesenjake,
ni moju braću svećenike…
Neću takvu Hrvatsku,
što će mi? – Jer takva, to nije Hrvatska.
Ja hoću onu Hrvatsku što istječe iz duše duša,
Iz krvi branitelja,
snivana u sjeni spomenika,
čitana u pričama heroja
učena od svjedoka,
plakana od boli s trpećima.
pjevana u ljubavi i srcu
Onu što me zarobila i neće da me pusti…
Neću ja gotovu Hrvatsku, da mi je ko mrtvaca s celofanom dovezu,
Hoću domaću, našu, s dušom. Onu živu, što diše, živi, osjeća… onu iz mog, iz našega srca.
Jer sve drugo ona nije.
A ovo je.
Pa, ako mi i ne date onu moju,
Ako mi je otimate, skivate i ne date,
NIšta!
Ne bojim se ja.
Samo će i dalje ostati u krletki ljubavi, i čekati nove sanjare,
i nova obećanja,
i nove prisege dane nad suzama očeva….
Uostalom, možda to i je ona – ona kojoj se ne da biti…
Ah, ta Hrvatska…
Krvatska..
Krvava…
Baš si ko ni jedna…
O, ti Hrvatska…
Zašto si, iako si uvijek tu,
zašto si ipak tako tako daleko…
