Jedna mi žena reÄe da joj se Äini nepravedno Å¡to je osuÄ‘ena cijeli život biti baÅ¡ samo žena…
Premnogo je među nama osuđenih ljudi.
Jedni su osuÄ‘eni živjeti a da to nikad “nisu htjeli, niti ih je itko pitao žele li živjeti. Drugi se tuže da su osuÄ‘eni da budu invalidi ili hendikepirani i pitaju se koji je smisao toga.
Neki kažu da su osuÄ‘eni da budu pripadnici odreÄ‘enog naroda i mentaliteta. Jedni su se nesretno oženili ili udali i tuže se zaÅ¡to se to baÅ¡ njima moralo dogoditi. Jedni su dobili bolesno dijete i cijeli život se s njime muÄe.
Jedna mi žena reÄe da joj se Äini nepravedno Å¡to je osuÄ‘ena cijeli život biti baÅ¡ samo žena i da viÅ¡e nikada ne može postati muÅ¡karac ili bar sama izabrati hoće li ostati žena ili biti muÅ¡karac.
Ima ljudi koje su ljudi osudili. Jedni su se rodili u obitelji u kojoj je netko bio oznaÄen nekim neÄasnim naslovom, te je to ostalo za sve njegove potomke. Jedan alkoholiÄar mi reÄe kako doživljava da ga svi osuÄ‘uju, mrze i preziru. Jedan mladić, drogiran, tužio se stalno kako osjeća kao da pripada Å¡takorima a ne ljudima, kao da se raspada njegov mozak i Äitavo njegovo biće.On se viÅ¡e ne može vratiti u ljudsko druÅ¡tvo, govorio je. On je odbaÄenik. Posjetio sam bolnicu.
Jedan mi bolesnik reÄe kako su ga njegovi izbacili iz kuće jer ga nisu mogli njegovati. Sa suzama u oÄima tužila mi se starica u jednom staraÄkom domu kako je odgojila i rodila Å¡estero djece, ali su je svi ostavili. »Ovo nije život, ovo je umiranje«, govorila je ona. »Ja sam Äeznula da bih odgajala, Äuvala i ljubila svoju unuÄad. A sad mi doÄ‘u jedva mjeseÄno ili dvomjeseÄno da me posjete i tako je starost tužna i nesretna«, govorila je starica.
Jedan je otac, razoÄaran, govorio kako se nije nadao da će mu djeca ići krivim putem. »Rasprodali su zemlju«, kaže on, »strojeve koje sam imao pustili su da istrunu, i otiÅ¡li svaki svojim putem.« On živi sam u staroj kući, neprestano se pitajući zar je moguće da djeca samo tako ostave oca. Jedan mi se mladić tužio da je kao djeÄak neÅ¡to ukrao i da ga otad cijelo selo gleda krivo, da mu se ruga i da je od svih prezren.
Jedna djevojka kaže da ju je ostavio mladić, da svi smatraju da je ona kriva i ogovaraju je. »Da, ja već godinama živim sam«, reÄe mi jedan postariji Äovjek, »jer me žena napustila i otiÅ¡la drugom u NjemaÄku. Djeca su otiÅ¡la za njom ili žive sama. Ja ovdje pokuÅ¡avam Äiniti zadnje korake života, ali vjerujte mi, nije lako«, govorio je taj muÅ¡karac. »
Ja ne znam ni za mamu ni za tatu«, reÄe mi jedna djevojka u Austriji. »Znam samo da me je jedna gospoÄ‘a naÅ¡la u nekom domu i onda me adoptirala. Kažu da negdje joÅ¡ postoji moja mama, ali ja za nju ne znam.« »Osjećam se totalno bolesna, kao da mi se kosti raspadaju i kao da ne znam zaÅ¡to živim«, govorila je dalje ona. »Vi ne znate koliko za mene znaÄi Isus Krist i njegova patnja«, zavrÅ¡ila je ona.
Neki ljudi su pak sudski osuÄ‘eni, jer su ili bili stvarno zloÄinci, ili se u životu dogodilo neÅ¡to takvo da su morali biti osuÄ‘eni. Oni osjećaju kako godine njihovog života prolaze iza zidova logora i da dani odlaze u nepovrat.
Isus iz Nazareta upozorio nas je da ne sudimo i ne osuÄ‘ujemo ako ne želimo sami biti osuÄ‘eni. Prema njegovim rijeÄima, sve je u životu suprotno. Oni koji sude i osuÄ‘uju druge, tjeraju ih u geto i na rub ljudskog druÅ¡tva; koji ih preziru i smatraju da su gori od njih, sami sebe optužuju. Jer, ako drugima ne opraÅ¡tamo i ako druge osuÄ‘ujemo, sami sebe osuÄ‘ujemo, kaže Isus iz Nazareta. On je tražio da ljubimo one koji su na rubu druÅ¡tva i koji su odbaÄeni i osuÄ‘eni.
On je to sam djelom pokazao. IÅ¡ao je tamo gdje su ljudi bili na rubu. Oslobodio je prostitutku Magdalenu, moralno obnovio poreznog profitera Zakeja, meÄ‘u svoje uzeo poreznika Mateja, prihvatio je sveuÄiliÅ¡nog profesora Nikodema koji je, od straha da ga ne osude njegove kolege, doÅ¡ao po noći na razgovor. Preljubnicu je spasio od kamenovanja, a Samarijanki, koja je imala pet muževa, pomogao da bude konaÄno vjerna u svom braku. Natanaela je izvukao iz revolucionarne grupe u borbi protiv okupatora, a Josipa iz Arimateje, jednog od vijećnika velikih svećenika, zavolio tako da je ovaj odluÄio biti do kraja poÅ¡ten i vjeran svojoj savjesti i Isusu samome.
Da bi pokazao solidarnost prema svim osuÄ‘enima na ovoj zemlji, Isus je sam poÅ¡ao pred sud, najprije religijski ,a onda i državni. Osudio ga je rimski i židovski zakon. Umro je osuÄ‘en od najsavrÅ¡enijih religijskih i državnih sudova ljudske povijesti. A ipak je bio potpuno nevin, jedini Äovjek ljudske povijesti bez grijeha. Zato je mogao na križu reći razbojniku: »JoÅ¡ danas bit ćeÅ¡ sa mnom u raju«.
Isus je nada svakom greÅ¡niku, svakom hendikepiranom duhom i tijelom. S njime nitko ne može i ne treba biti osuÄ‘en. On je uÅ¡ao u naÅ¡e osude i naÅ¡e prezire, jer nas voli, jer te ljubi, poÅ¡tovani Äitatelju. Svi smo mi krivi, svi mi nosimo svoje terete, grijehe, razoÄaranja i oÄaje. Svi smo mi osuÄ‘enici. No, s njime smo osloboÄ‘eni osude i spremni za uskrsnuće.
Dobro je danas, na Veliki utorak, ući u mir i tišinu te natopiti svoju dušu hranom s neba.
Tomislav IvanÄić, bpz.ba