Prije trideset godina, u ožujku 1994., zatvoren je logor Muzej Jablanica pod kontrolom bošnjačke Armije RBiH, jedan od najzloglasnijih logora u Hercegovini kroz koji je prošlo više od tri stotine Hrvata, među kojima i sedamdesetero djece. Logor, smješten u zgradi muzeja posvećenog partizanskoj bitki na Neretvi, za zatočenike je bio sinonim patnje, mučenja i zatočeništva. Među preživjelima su bila i dvojica tadašnjih dječaka iz Doljana, David Marjanović i Pero Miličević, koji su kasnije postali svećenici, posvetivši svoje živote vjeri i pomirenju.
David Marjanović danas služi u Dubrovačkoj biskupiji, dok je Pero Miličević župnik Cima i upravitelj župe Ilići u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. U razgovoru za Glas Koncila, Miličević se prisjetio strahota koje su prošli te kako su ga ta iskustva oblikovala u svećenika koji je odlučan svjedočiti o oprostu i vjeri, unatoč bolnim sjećanjima, piše Glas Koncila.
Napad na Doljane 28. srpnja 1993. godine za Miličevića je bio trenutak kada je, kao sedmogodišnjak, izgubio osam članova uže obitelji, uključujući oca i bliže rođake. Nakon napada, zajedno s majkom i petero braće i sestara odveden je u logor Muzej Jablanica, gdje su s njima bili zatvoreni i mnogi drugi civili, uključujući žene, starce i djecu. Najmlađi logoraš bio je beba od 28 dana. Logoraši su bili izloženi nehumanim uvjetima, s minimalnim obrocima, preživljavajući na čaju, ratnom kruhu i skromnim porcijama leće i riže.
Logor je bio mjesto svakodnevne patnje, ali i duboke vjerske utjehe. Miličević svjedoči kako su zatočenici svaku večer molili krunicu, tražeći snagu u vjeri da prežive dan. Sedam mjeseci kasnije, početkom ožujka 1994., zatvorenici su konačno pušteni i razmijenjeni. Miličevićeva obitelj tada je našla utočište u Mostaru, gdje je mladi Pero nastavio živjeti svoju vjeru kao ministrant i animator u župi sv. Ivana.
Tek dvadeset godina nakon izlaska iz logora, Miličević se odlučio vratiti na mjesto gdje je doživio strahote. Posjet logoru 2014. godine bio je, kako kaže, emocionalno i duhovno suočavanje s prošlošću. Taj ga je čin pomirenja sa samim sobom i Bogom doveo do unutrašnjeg mira i oslobođenja od tereta prošlosti. “Osveta i mržnja dotiču osobu koja mrzi, a oprost donosi širu dimenziju, on pomiruje i daje čovjeku priliku za novi početak,” kazao je Miličević, ističući kako je upravo oprost omogućio nastavak njegova života u službi Bogu i ljudima.
Miličević, danas svećenik u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, u svojim propovijedima i ispovjedaonici svjedoči o važnosti oprosta, posebno u kontekstu ratnih trauma koje su mnogi Hrvati iz Bosne i Hercegovine proživjeli početkom devedesetih. “Čovjek ne može pobijediti zlo bez Boga,” poručio je Miličević, dodajući kako je upravo Božja ljubav ključna za nadvladavanje patnje i pomirenje s bližnjima.
Njegova priča, poput mnogih drugih, nosi poruku nade i pomirenja u svijetu obilježenom ratnim sukobima i podjelama. Miličević naglašava kako je oprost temelj za novi početak, jer bez oprosta nema istinskog mira./HMS/
