Jednoj od sestara Hrvata s početka priče o našem postanku bilo je ime Tuga (naša stalna pratilja). Baš me nešto dohvati tuga kad se sjetim čemu smo se nadali i do čeg smo dovedeni ovdje u Herceg Bosni. A onda smo dugo se nadali da će jednoga dana u Hrvatskoj se ipak dogoditi nešto. Nešto prevratno, nešto kao otrježnjenje: spoznaja da bez Hrvata Herceg Bosne i Hrvatskoj prijeti uništenje.
Za Tomislavcity(bpz.ba) piše Marko Tokić
Iz ljetnih vremena kiselih krastavaca i nedostatka događaja ulazimo u izborno vrijeme i kampanju (koje kao i da nema). Nitko ništa ne nudi. Ni jedne suvisle afirmativne rečenice. Čak niti na razini dosjetke da se čovjek nasmije ili da iskaže makar trenutak u kojem živimo. Ništa. Jad i bijeda naše političke elite. Ipak, moram priznati jedan od meni najgadljivijih likova hrvatske političke scene: bezobrazni prigodničar Milan Bandić (Zmaj od ovoga i onoga, i križa i petokrake) ipak je uspio definirati dvojicu nositelja navodno oprečnih predizbornih uloga koji su opet navodno neka alternativa između koje bi se valjalo opredijeliti. Dakle zmajček (od nečega i ničega) je definirao hrvatski dvojac bez kormilara (Milanovića i Plenkovića) kao dokazano nesposobnog i nedokazano sposobnog. I moram priznat, pogodio. To je jedina rečenica u ovim predizborima dostojna političkoga uma koja uistinu oslikava hrvatski politički jad i bijedu.
Dokazano Nesposobni nakon uspješno odglumljenog domoljublja na zadnjem predizbornom skupu prije zadnjih izbora (i neuspjeha na izborima) kada je na zaprepaštenje svoje sljedbe glasno urlao: – Hrvatska! Hrvatska!!! – sada je otišao i korak dalje. Za potrebe pobjede na novim izborima za naivne Hrvate je odigrao performans (pred zaprepaštenim hrvatskim braniteljima) u kojem je (navodno ne znajući da ga snimaju) odigrao krajnje iskrenog birtijskog desničara: rekao Srbima što ih ide, a ni Bosance i Hercegovce (jedne i druge i treće) nije štedio. Ovo ustašovanje Dokaznao Nesposobnog ima višestruku funkciju. Prva je i najvažnija da dokaže kako kralj luda (vlastite sljedbe) može reći što god hoće no sljedba će ga svejedno izabrati (jer mu beskrajno vjeruje: ona zna da se on samo pretvara). I Srbi (njegovi nadređeni i podređeni) znaju naravno da je Dokaznao Nesposobni samo kobajagi (naravno, ima i hrvatskih iskaza za istu pojavu, ali u ovom slučaju ovaj srpski je i stilski na mjestu), daklem kobajagi ustaša. Oni znaju da se na Zoku (da ne kažem i Milančeta) uvijek i u svakom slučaju mogu osloniti. A dodatni bonus je kad i pred svijetom mogu mahati njegovim ustašovanjem kao dokazom fašizacije koji će dobro doći i ako Milanče dobije i ako izgubi na izborima. Ali ako slučajno izgubi izbore (iako je dokazano nesposoban, iako je založio Hrvatsku za Perkovića, iako je i nadalje glavni srpski, ruski i britanski igrač i nepopravljivo odan majčici partiji, njezinoj ideologiji te najuporniji Titov pionir, ispričavam se Manoliću i Bandiću ako sam pogriješio, i najsjajniji Račanov učenik) Milanče zna da će ga ispeći na vatri njegovih prigodničarskih riječi; no on zna da i nije Bog zna što ali ovi drugi nisu ni to, pa mu je svejedno. Jer jedino što je naučio u toj školi (primjenjivog marksizma) i marljivo primjenjuje jest da ga istina ne obvezuje. Bezobrazno se prilagođava na trenutak i igra harlekinsku igru u nadi da će ga ona unatoč dokazanoj nesposobnosti ipak dovesti na vlast. Često se samo od sebe uz ovakvu pretpostavku postavi posve opravdano pitanje, kako je to moguće ako je Karamarko samo zbog sumnje u petljavinu s Rusima morao otići kako će se onda ovaj pajac koji je s njima (i Yusipovićem) pečen i varen ipak domoći vlasti. A kako se stvari odvijaju Nedokazno Sposobni nije u stanju artikulirati nijednu suvislu misao zbog koje bi netko tko misli prozapadno i hrvatski dao mu bezuvjetnu podršku. A ono nešto ljudi od povjerenja ukoliko nije potpuno potisnuo s izbornih lista na njima su duboko dolje (i još niže). Preferencijalnim glasovanjem će se još jednom potvrdit da HDZ nema osjećaja za svoje birače, a u jedanaestoj izbornoj jedinici dobit će onoliko glasova što će ih i na ovim izborima odnijeti doktor Franjo Tuđman (i ne će dobiti niti jedan glas više od toga). Sve drugo će dobiti onaj koji nam je podmetnut (ne znam od koga, važno je da zna Božo Ljubić). Taj podmetnuti nam je podmetnut i na početku rata, nismo ni znali tko je, došao je odnikud i ušao u legendu (ili kao što Biblija kaže stavljen je na kušnju i našao se dostojan kao zlato u taljici). I kad je bio osmi na HDZ-ovoj listi stigao je do prvog mjesta: ne zato jer mu nismo vjerovali i ne stoga jer smo mislili da se na njoj nije trebao naći, ne zato jer nam je podmetnut, nego zato što su nam neki drugi bili podmetnuti pa smo se morali potruditi preferencijalnom mogućnošću. Nedokazno Sposoban i njegovi (unatoč svemu: i ratnom putu i izbornom rezultatu, i saborskim istupima) nisu ga prepoznali. Ili pak jesu?! I nužno su ga morali udaljiti. Glava se prvi (ili makar javno prvi) zauzeo da se lustracija prvo mora provesti u HDZ-u. Za lustraciju nespremni, u predizborima nevjerodostojni a uzdaju se u pobjedu. Ustani Franjo, i mrtav ti si temeljni razlog velikog dijela biračkoga tijela, a drugi je nažalost što su ovi okolo gori i još mnogo gori ili makar to ovi s Nedokazno Sposobnim misle.
U BiH sve po starom. Pisao Dragan Čović. Pišem pismo tinta mi se proli nigdje nikog nema da me voli… I tako dalje i tako bliže. Znali smo a sad nas i prvi od Hrvata uvjerava da se nismo u stanju obraniti ni od muva jer su nam institucionalno dokinuli konstitutivnost i sad smo tu samo na papiru (onoliko koliko nekome iz Međunarodne zatreba). U pismu je sve točno. Viče Kalimero: – To je nepravda!
Ali nigdje nikoga da kaže ono što treba reći da su dvitisućite godine Berry (Klein) i ekipa odlučili da su Hrvati u BiH izgubili u Domovinskom ratu i da su tek Petrichu dali ružnu ulogu objavitelja. Šesnaest godina nas mrcvare u ime američkih (i tko zna još čijih) interesa. Pola nas je nestalo u ratu i pola od pola poslije rata (na popisu se još i držimo, i u ljetne dane; stvarno stanje se primiče potpunoj katastrofi). Posljednji branitelji Alama šalju pozive u pomoć, posljednja nada da će pomoć Sigetu doći izgleda da je svedena na ništicu, još poneki Hrvat u uho oholosti smije reći istinu: umirući vas pozdravljaju (i zahvaljuju na svim dobročinstvima vašim). Kako ono ide: kod ovakvih prijatelja – neprijatelji nam i nisu potrebni.
Ovih je dana, kažu svečano obilježena obljetnica uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosne. Na njoj je defilirala mnoga poznata gospoda, bilo ih je čak i u Grudama na grobu Mate Bobana. Tako je to uvijek u predizborno vrijeme. No, pitanje je koliko tih ljudi uistinu nosi Herceg Bosnu u srcu, koliko ih je toga dana izvjesilo hrvatski stijeg na svom balkonu (ili tamo gdje nitko ne vidi). I tako dok se prigodno dičimo Herceg Bosnom, našim ratnim herojima sude neprijateljska i tužiteljstva i sudstva (ekspertize nam pišu ratni neprijatelji, a presuđuju isti, da nije tužno bilo bi žalosno).
