Adam Smith je u svojoj slavnoj bibliji za ekonomiste, „Bogatstvu naroda“ iz 1776. godine, petu knjigu naslovio: „O prihodima vladara ili države“. Smith u vidu ima državu s jasnim nacionalnim granicama. Poznata je njegova glasovita izjava: „Ako želite povećati broj krijumčara povećajte carine“. Izjava jasno ukazuje da postoje jasne nacionalne granice i neupitan suverenitet vladara/parlamenta koji mogu slobodno određivati visinu carinske zaštite. Izneseno sugerira nastavak merkantilističke politike, kada je temeljna zadaća suverena bila unaprijediti nacionalno gospodarstvo bez obzira koje i kakve će posljedice njegova politika imati za druge države. Ta „autonomija“, nadalje, sugerira da se radi o snažnoj državi koja je u stanju, ako treba, vojno braniti svoje interese. Učinkoviti merkantilizam potvrđuje se u suficitu robne razmjene s inozemstvom. Drugim riječima, merkantilizam teži povećanju tržišta nacionalnom gospodarstvu iznad domaćeg kapaciteta. To se je ostvarivalo osvajanjem manje razvijenih područja i njihovim pripajanjem odnosnoj kolonijalnoj sili. Dovoljno je prolistati povijest istočnoindijskih tvrtki Velike Britanije, Nizozemske, Danske, Portugala, Švedske i Francuske. Posebno nam je zanimljiva „Britanska istočnoindijska kompanija“ (BIK) osnovana 1600. godine koja je kontrolirala polovinu svjetske trgovine uz „pomoć“ 350.000 vojnika. Dakle, temeljem kraljeve povelje BIK je širio tržište britanskom gospodarstvu. Novoosvojeni krajevi nisu bili dostupni drugim zemljama, već samo onoj imperijalnoj zemlji koja je kontrolirala odnosno područje. Ta politika monopola na određeno područje konačno je rezultirala Prvim svjetskim ratom kojeg su pokrenule države od strane zemalja koje nisu raspolagale dovoljno velikim vlastitim tržištem. Francuska i engleska politika u Versaillesu, kojoj se je tako uporno suprotstavljao J.M. Keynes, imala je za cilj svesti Njemačku na trećerazrednu silu. Na žalost, kratkovidnost te i takve politike rezultiralo je Drugim svjetskim ratom, koji ja zajednički nazivam Velikim ratom.
Ono što nije pošlo za rukom imperijalnim silama, riješio je kapital-odnos utemeljen na filozofiji Miltona Friedmana, poznat kao globalizacija. Globalizacija nije bila nikakva novina. Globalizacija se je uvijek širila. Međutim, bitno za našu priču, globalizaciju je „deformirala“ nacionalna država, mislim na kolonijalne sile, prisvajajući dio svjetskog tržišta. Kontrarevolucija Miltona Friedmana započela je razarajući proces nacionalnih država i njihovu transformaciju u tržišne države. Glavni operatori te politike bili su Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Taj proces je u tijeku usprkos pokušajima njegovog zaustavljanja – Brexit (sic!).
Brexit – labuđi pjev nacionalne države
Velika je Britanija krajem XVIII. stoljeća postala centar svijeta. Preuzela je vodeću ulogu od Nizozemske. Cijelo XIX. stoljeće označeno je dominacijom Britanskog carstva u kojem „sunce nikad ne zalazi niti izlazi“. Ipak nije trebalo dugo čekati – na kraju stoljeća ju je „prešla“ bivša njezina kolonija – SAD. Njemački Reich, osnovan 1871., već 1913. postaje druga gospodarska sila, odmah iza SAD-a. Tako se je protekcionizam u praksi dokazao kao učinkovit put razvoja nacionalnog gospodarstva. XX. stoljeće je za Veliku Britaniju bilo naročito neugodno. Njezino gospodarstvo je zaostajalo u „konvoju“ najrazvijenijih zemalja. Oba svjetska rata bila su dodatni katalizator urušavanja Britanskog imperija. Veliki J.M. Keynes želeći spasiti prvenstveno britanski kapitalizam, „iskoračio“ je iz liberalne doktrine svojom „vidljivom rukom“. Zlatno doba kapitalizma, zahvaljujući Keynesu, trajalo je do početka sedamdesetih godina kada je Nixon, 15. kolovoza 1971., vezao dolar, umjesto za zlato, za naftu. Na scenu dolazi Milton Friedman i neoliberalizam, temeljen na austrijskoj školi, koji „mrvi“ nacionalnu državu i kreira tržišnu državu, Marx bi rekao – novo nastaje u krilu starog, o čemu sam pisao u časopisu „Ekonomija/Economics“. Subjektivno Britanci, posebno Englezi, nisu prihvatili činjenicu da je Velika Britanija samo jedna od razvijenih zemalja. U EU britansko gospodarstvo tek slijedi njemačko, francusko i talijansko. Kada su bili vodeća svjetska sila Britanci su rado donosili odluke u ime svojih kolonija i drugih „slobodnih“ zemalja. Međutim, danas kada se odluke donose izvan Velike Britanije njezini, uglavnom stariji, građani to ne odobravaju. Bolje je reći Englezi, jer su Škoti i Irci glasovali za ostanak u EU. Tako je uvjerenje kako Velika Britanija može bolje sama rezultiralo odlukom na referendumu o njezinu izlasku iz EU-a.
Brexit sam u jednom radu nazvao – labuđi pjev nacionalne države. Ostaje za vidjeti kako će se provesti referendum o izlasku Velike Britanije iz EU-a, te koju i kakvu ulogu će odigrati SAD.
Od teritorijalne prema tržišnoj državi
Moderna država je tržišna država. Barnet i Müller, autori poznate knjige iz osamdesetih godina prošlog stoljeća „Globalni zahvat“, nam kazuju kako „nekoliko stotina multinacionalnih korporacija svakodnevno donose poslovne odluke koje više od odluka suverenih država utječu na to gdje će ljudi živjeti, što će raditi i hoće li raditi, što će jesti, piti i oblačiti, kakvu će vrstu znanja njihove škole i fakulteti zagovarati i kakvo će društvo njihova djeca naslijediti.“ Maisonrouge tome dodaje: „Svjetske političke strukture potpuno su zastarjele. Nisu se mijenjale barem stotinu godina i u žalosnom su neskladu s tehnološkim napretkom. Ključno pitanje našeg vremena jest koncepcijski spor između nastojanja da se resursi iskorištavaju najoptimalnije u svjetskim razmjerima i nezavisnost nacionalnih država.“
Globalizacija dnevno mijenja svijet. Umjesto snažnih i nezavisnih imamo sve „bljeđe“ države koje gube nacionalnu osobnost, ili ako hoćete nacionalni ili teritorijalni suverenitet, u korist kapitala koji, globaliziran, određuje nova pravila igre. Globalizirano gospodarstvo mijenja kriterij alokacije kapitala na globalnoj razini, pa se moderne, tržišne države takmiče kako privući taj globalizirani kapital. Razlog je jednostavan. S jedne strane, razvoj tehnologija „štedi“ radnu snagu, a s druge strane nove tehnologije automatizacijom proizvodnih procesa izravno supstituiraju radnu snagu. Rješenje bi u odsustvu dominacije kapitala bilo jednostavno: smanjiti radni tjedan i produžiti radni vijek. Kapitalu to ne pada na pamet. Zapravo kapital se zalaže za produljenje radnog vijeka, ali se ne slaže da se smanji broj radnih sati u radnom tjednu. Kako je kapital determinirajući čimbenik to je njegova posljednja. Kad ga jednom odnosna država privuče, nastoji dodatno „udovoljiti“ nezasitnim interesima kapitala kako bi ga što duže zadržala. Svjesna je da će je kapital napustiti kad iscrpi izvore svoje oplodnje. Tako izvanjsko određuje unutrašnje.
Kao što znamo imamo slobodni protok kapitala, robe i usluga, ali nemamo slobodni protok rada. To je tek privremeni ustupak kapitala sada već samo na papiru nacionalnim državama. To više što je zemlja manje razvijena. Slobodno kretanje radne snage nastupit će kada manje razvijene zemlje više neće imati što ponuditi kapitalu. Tada će na red doći razvijene zemlje. Te i takve procese imamo na granici Meksika i SAD-a. Takvim tendencijama svjedočimo ako pratimo nastojanja građana Južne Amerike da se presele u Sjevernu Ameriku. Konačno, prisutna izbjeglička kriza na Bliskom istoku pokrenula je, pored ratom ugroženog stanovništva, mlade u potrazi za poslom koji im njihove zemlje nisu u stanju osigurati. Svi žele u Njemačku (sic!). Upravo taj egzodus je nagovještaj novog scenarija koji će nam nametnuti kapital. Razlog tome je jasan, a izvedba jednostavna.
Dolazak mladih i djelomično obrazovanih ekonomskih izbjeglica izvršit će snažan pritisak na smanjenje nadnica koje europski građani nisu u stanju ni zamisliti. Snažan pritisak u pravcu smanjenja nadnica povećat će nezaposlenost domicilnog stanovništva u korist pridošlog. Rast nezaposlenosti domicilnog stanovništva rezultirat će snažnim pritiskom na proračune odnosnih država koje će biti moguće amortizirati – jedno kratko vrijeme. Nakon toga slijedi potpuno ukinuće ostataka države blagostanja ili, u najgorem slučaju, slom državnih financija – ogluha.
Neodrživost postojećih mirovinskih sustava
Kad se izneseno racionalizira mogu se uočiti snažne silnice da se opisani budući scenarij globalizacije uistinu dogodi na opisani ili neki sličan način. Podsjetit ću čitatelja da je Europa demografski ugrožena, kao uostalom i sve razvijene zemlje, jer stanovništvo stari a rast novorođenih posustaje, pa se smanjuje broj onih koji rade i raste broj onih koje zaposleni uzdržavaju na temelju međugeneracijske solidarnosti. Upravo u Lijepoj našoj svjedočimo kako mirovinski fond „kreira“ neodržive proračunske deficite. Kapital je na tu činjenicu snažno odgovorio zahtjevom za smanjenjem međugeneracijske solidarnosti u korist osobnog izdvajanja u mirovinske fondove, što mu koristi jer si tako dodatno podređuje rad i osigurava financijska sredstva svom razvoju. Kako je politika umijeće mogućeg to će nacionalne države, oslabljene globalizacijom, pokušati, koliko je to moguće, odgoditi trenutak ukinuća instituta međugeneracijske solidarnosti kako bi opravdali svoje postojanje. Naznake takvih kretanja već imamo u Europskoj uniji u kojoj se jedni bogate, a drugi postaju sve siromašniji, da bi razvijeni u kriznim uvjetima pozivali manje razvijene zemlje na jedinstvo. Jasno, jedinstvo EU-a različito se tumači u razvijenim i manje razvijenim zemljama. Nezavidno stanje našeg mirovinskog sustava i njegova neodrživost, po mome mišljenju, moguće je riješiti njegovom transformacijom u pravcu australskog modela mirovinskog osiguranja temeljenog na materijalnom bogatstvu građana.
Iz iznesenog možemo konstatirati dvije činjenice. Jedna se odnosi na rastuću globalizaciju koja smanjuje autonomnost nacionalnih država – rastače ih – i druga koja se očitava u smanjenju broja stanovnika u razvijenim i njihovom povećanju u nerazvijenim zemljama, te „prelijevanjem“ mladih iz nerazvijenih u razvijene zemlje.
Od kolonijalizma do neokolonijalizma
Liberalizam je širio tržište kolonijalizmom, današnji neoliberalizam to čini neokolonijalizmom. U vrijeme tzv. zlatnog doba kapitalizma, vrijeme keynesijanizma, kolonije su se oslobađale od izravnog utjecaja svojih dojučerašnjih gospodara. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Sloboda de jure nije bila sloboda de facto. Tako poznati sociolog Peter L. Berger, u svojoj poznatoj knjizi „Kapitalistička revolucija“, kaže: “Odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je ‘iskrivljena’ jer njen pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njena autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja ‘industrijskog infanticida’ – to jest, domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohtono stanovništvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase – lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative. Drugim riječima, nerazvijenost Trećeg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, već je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi i to nužno.”
Naš pjesnik Grigor Vitez stihovima najjasnije i najbrutalnije definira odnos razvijenih i nerazvijenih:
“Što viriš vuče kroz to granje?
Gledam da pojedem ono janje.
Pa pojedi ga što ti smeta?
Tražim razlog radi svijeta.”
Konačno i poruka Hrvatskoj
Što je neka zemlja manja i što je manje razvijena to je brža transformacija iz nacionalne u tržišnu državu. Hrvatska je jedno i drugo. Osim toga, kao punopravna članica EU-a prihvatili smo načela šire zajednice kao svoje određenje, što se treba tumačiti kao katalizator koji ubrzava procese transformacije od nacionalne u tržišnu državu.
Spoznaja o dometima nacionalne ekonomske politike presudna je za izradu primjerenog gospodarskog sustava. Ignoriranje te činjenice platili smo od uspostave samostalnosti. Mnogo je „mlijeka proliveno“. Preostali resursi moraju se koristiti na najbolji mogući način. Ovisnost o inozemnim ulaganjima dokaz je neučinkovite ekonomske politike. Naši stari s pravom govore kako nas „tuđa ruka neće počešati“.
Prema tome, uvažimo činjenicu kako je nacionalna država na odlasku. Zatim odgovorimo na pitanje: što je to tržišna država? Odgovor na postavljeno pitanje dat će nam putokaz što nam je činiti. Odgovor na pitanje zašto ćemo nešto činiti dobar je putokaz da odaberemo primjeren način kako željeno učiniti.
Mišljenja sam da će tržišna država putem obrazovnog sustava, znanstveno-istraživačkog rada, zaštite očuvanja prirodnog eko sustava na najbolji način odgovoriti budućim izazovima. Tržišna država će socijalnu sigurnost građana osiguravati osposobljavajući ih za radnu aktivnost visoke dodane vrijednosti. Dosadašnja politika u kojoj država uzima sve veći dio dodane vrijednosti kako bi namirila rastuće potrebe sve ugroženijeg stanovništva nije dobra niti održiva politika. Zato spoznaja o nužnosti transformacije države od aktivnog čimbenika u „noćnog policajca“ omogućuje postepenu transformaciju društvenog sustava. Jasno sve to možemo ignorirati i platiti najveću moguću cijenu kada nam izvanjske okolnosti/institucije nametnu promjene.
