U Spomen-parku Brezovica kraj Siska danas su brojna izaslanstva položila vijence. Obilježavanje 22. lipnja ove godine prvi je put organizirala Vlada, a nazočio je i premijer Andrej Plenković.
Ovu obljetnicu Vlada je organizirala jer je prošle godine izmijenjen Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danim i čime je Vlada postala nositeljicom obilježavanja svih državnih praznika pa tako i ovog današnjega.
Prvi puta nakon više od mjesec dana na istom su se mjestu susreli predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Panković. Rukovali su se po dolasku u Brezovicu i razmijenili nekoliko rečenica ali nisu bili raspoloženi za davanje izjava za medije.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Premijer je u govoru spomenuo i partizanske zločine koje su počinili tijekom rata i poraća, posebno apostrofirajući Bleiburg i kardinala Stepinca.
“Kao društvo moramo sagledati i bolna povijesna zbivanja kojima se nijedan istinski antifašist ne ponosi. To se odnosi na poratne zločine kraj Bleiburga i masovne likvidacije razoružanih vojnika i civila duž Križnog puta te obračune s neistomišljenicima poput kardinale Stepinca”, kazao je premijer
U Brezovici je danas bio kompletan državni vrh ( Jandroković je poslao izaslanika) došli su predstavnici židovske i islamske zajednice, predsjednik SABA Franjo Habulin, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, brojni saborski zastupnici, čelnici političkih stranaka, preživjeli pripadnici NOB-a i druge osobe iz javnog i političkog života.
Nije bilo samo predstavnika Crkve. Ni katoličke ni pravoslavne.
U izjavi Komisije ‘Iustitia et pax’ iz 2009. godine, koju je potpisao tadašnji predsjednik Komisije, sisački biskup, mons. Vlado Košić, kaže se da bi “hrvatski antitotalitarizam” trebalo obilježavati na dan kad su se istarski Hrvati oduprli talijanskom fašizmu.
Za 22. lipanj su naveli da je to “dan kad su komunisti na poziv Staljina i Kominterne ustali u obranu SSSR-a”.
“Do tada, oni su se mirili i s nacifašističkom okupacijom i s režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog anti-fašizma, jer je njihova ideološka domovina, SSSR, tada bila u savezništvu s Hitlerom.
Ne bi li bilo bolje i pravednije da hrvatski narod obilježava svoj stvarni anti-fašizam, jer istarski Hrvati bili su prvi u Europi koji su se oduprli talijanskom fašizmu, u Proštini i Labinu, još u prvim godinama rađanja Mussolinijevog režima? Zašto se zaboravlja te socijalno i nacionalno motivirane anti-fašističke ustanke?
Zašto se još uvijek dopušta komunističko monopoliziranje anti-fašizma, kad se zna da je totalitarni komunizam, usprkos obećanog ‘”raja’ bio samo licemjerni brat-blizanac rasističkom nacizmu?” navedeno je 9. studenoga 2009. godine u Izjavi Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida.
Dakle, stav Kaptola o Brezovici je poznat.
U nastavku podsjećaju na brojne zločine u Hrvatskoj i diljem Europe koji su počinjeni u ime antifašizma, a o kojima se za vrijeme SFR Jugoslavije nije smjelo govoriti ni pisati
Za vrijeme rata i u poraću ubijena su 664 svećenika i druge osobe koje su bile u crkvenoj službi. Ubijeni su bez ikakva suda na masovnim stratištima, što zvjerski mučeno, što otrovano, što osuđeno na smrt i smaknuto.
Podatak je to što Hrvatsku stavlja u sam vrh po brojnosti ubijenih crkvenih djelatnika za vrijeme komunističkog režima. Za toliki broj likvidacija doslovno nitko nikada nije odgovorao. Stoga čudi što ne postoji intenzivniji oblik istraživanja tih zločina. Postoje brojne lokacije za koje se utemeljeno tvrdi kako skrivaju kosti žrtava, ali i dalje nisu otkopane.
U mjestima gdje partizani nisu dobili podršku civilnog stanovništva događali su se zločini kao primjerice zločin u Zrinu, gdje je uz ubijanje velikog broja civila do temelja spaljeno mjesto, kako ne bi služilo kao oslonac snagama NDH.
Također su i u mjestima koje bi partizani zauzeli nerijetko odabirani istaknutiji pojedinci za “likvidaciju”, kako bi se “neprijateljima” pokazalo da se “narodnoj vlasti” ne smije suprotstavljati; primjer takvih zločina na dubrovačkom području je Pokolj na otočiću Daksa, a u Srednjoj Dalmaciji su civili iz primjerice Trogira ubijani i bacani u Kevinu jamu kod Lećevice.
Na zagrebačkom području postoji veći broj stratišta, od kojih je nešto bolje istražen Pokolj u Gračanima. Zarobljeni vojnici protivničke strane su se na obje strane uglavnom strijeljali. Pri tome su komunističke snage većinu neprijateljskih vojnika zapravo i pobile 1945. godine, nakon što su im se na kraju rata oni predali.
Među onima koji su u vrijeme SFRJ, istraživali ljudske gubitke na području Hrvatske i BiH isticao se Bruno Bušić što je zacijelo pridonijelo njegovom progonu i ubojstvu 1978. godine.
Na temelju demografskih i drugih podataka koji su mu bili dostupni kao djelatniku Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, Bušić piše da je na području SR Hrvatske na “antifašističkoj” strani izginulo ukupno 185.327 osoba, dok je na “neprijateljskoj” strani bilo daljnjih 219 tisuća poginulih vojnika i civila.
Za područje BiH, iznosi Bušić procjenu o 171.000 “antifašističkih” žrtava te 236 tisuća “neprijateljskih” žrtava među vojnicima i civilima.
O okrutnosti partizanskih vlasti u Hrvatskoj prema katoličkim svećenicima svjedoći usporedba koju je napravio pok. don Anto Baković:
“Na pet milijuna Hrvata ubijene su 664 crkvene osobe, dok je u ostalim zemljama gdje je komunizam bio na vlasti, na primjer u Slovačkoj, gdje je isto tako bilo pet milijuna katolika, ubijeno je ‘samo’ 14 svećenika”, objavio je don Baković.
Spomenimo na kraju da još uvijek nisu vraćene brojne crkvene matične knjige koje su oduzete 1945. svim biskupijama, a što su bivši premijer Ivo Sanader i kardinal Josip Bozanić dogovorili 2005. godine. U knjigama se nalaze važni dokazi o zločinima partizana, a u ovom trenutku povjesničari nemaju pristup tim povijesnim izvorima.
M. Marković/Foto: pxll
