KNJIŽEVNIKOVO DJELO NE ZRCALI NUŽNO ŽIVOT PISCA
Draga Ljube,
ti znaš da si za mene bila i ostala prvo pero novinarstva i spisateljstva. Znam da znaš ali eto moram nekako početi ovo pismo. Možda ćeš se zapitati otkud’ pismo iz tuđine. Ma zezam se…. Ta ti si preteča svih pisama objavljenih u književnome i novinarskome svijetu. Barem za mene je tako. Istina tvoja pisma bila su u tuđinu tvojoj Mary. Bilo je još tvojih pisama ali meni su se ova urezala u sjećanje da ih dosta skoro i napamet znam.
Ovo ti nisam stigla ispričati jer kad se god vidimo uskačemo jedna drugoj, a i same sebi, u riječ od silne želje da proćakulamo i što više rečenica razmijenimo onako glasovno, kad odložimo pera sa strane. Prije tri desetljeća počela sam pisati pisma urednicima. Znaš i to, jer sam ih prije više od godinu i pol uknjižila. Pisala sam ih i znala sam da ih neću ni poslati niti u bilo kojem mediju objaviti. Ta tko će ‘pametan’ to objaviti. U isto vrijeme sam ‘gutala’ tvoja pisma u Večernjaku, za koji smo zajedno honorarile više desetljeća. Jedva sam čekala tvoju kolumnu.
Kad’ je redakcija bila u mome rodnome i jedinome gradu, nismo imali novine u redakciji, pa sam svako jutro kupovala List i nosila na posao i s posla doma. Na poslu većinom nisam imala vremena za pročitati tvoju kolumnu i onda sam jedva iščekivala da dođem doma. Dočekala bi me moja Beba i s vrata promrmljala uz pozdrav: – Di si do sad, sigurno si opet s Blankom svratila na kavu, a nisi se sjetila da je danas Ljubina koumna….
Tako ti je to bilo moja draga prijateljice i kolegice. I ja opet pišem pisma. Po uzoru na tebe i pomalo na sebe. Ali ne više urednicima. Sad su moja pisma malo u tuđinu, a malo u Domovinu i obrnuto.
Nego, vidiš ti baš mi se oduži ovaj uvod. Pa da udrem u sridu….
Znaš meni ti se više puta dogodi da na temelju mojih djela čitatelj misli da na papir prenosim svoj život, pa sam te mislila pitati događa li se to i tebi? Ne ostane to samo na tome, jer mi onda dijele savjete kako trebam živjeti…. Povremeno ti ja za desetak dolara dam oglas na svojoj stranici Pisac koji se ‘vrti’ pet dana i toliko se radujem toj komunikaciji s čitateljima da pojma nemaš. U stvari imaš i znaš bolje od mene, nego nekako to onako u žargonu neizostavno napišem.
Razvesele mene pohvale i pokude za stil pisanja i odgovorim na svaki komentar, isto tako savjeti pojedinih me raduju, ali njih samo lajkam jer ne znam što odgovoriti. I onda ti draga moja kolegice razmišljam ovako: – Možda sam nešto toliko iskreno uspjela dočarati na papiru da se čitatelju učinilo da sam napisano i proživjela, a s druge strane si kažem da si prestanem laskati i umišljati…. Tko će to znati….
Nego moram ti još samo ovo ispričati nabrzaka jer da te ne zadržavam predugo u čitanju znam da ti prsti vape za tipkovnicom.
Prije dvije godine jedan čitatelj moga romana ‘Sjeta tišine’ me susreo nakon što je počeo čitati knjigu i pita me: – Zar se ona tvoja prijateljica ne zove drukčije nego piše u romanu?
– Koja prijateljica – priupitah zbunjeno.
– Pa ona što u knjizi piše da se zove Larisa, a mislim da je tvojoj prijateljici drukčije ime? – dometnu mi poznanik čitatelj.
– A, pa to je glavni lik moga romana, nije to moja prijateljica, to je roman, a moja prijateljica živi u mome stvarnom životu – rekoh zbunjeno nemalo zatečena.
Tako ti je to draga moja najdraža Ljube.
Ako budeš ovih dana pisala Pisma u tuđinu, mogla bi okrenut malo i na ovu stranu. Poslat ću ti adresu u inbox, a kad dođem u Domovinu, eto mene u kraljevski grad na kavu….
 |
OdgovorProslijedi
|
