Zbigniew Brzezinski u ponedjeljak je izjavio kako su ruskom intervencijom ugroženi Bliski istok, ameriÄki nacionalni interesi i ugled SAD-a. SAD sada ima samo jednu opciju – silom natjerati Ruse da se povuku!
Na podruÄju u i oko Sirije stanje se sve viÅ¡e zaoÅ¡trava. Ali puno manje u vojnom nego u politiÄkom smislu.
Å to se vojnog stanja na terenu tiÄe, tamo je viÅ¡e-manje sve poznato. Rusija pojaÄava svoje zraÄne napade na glavna teroristiÄka uporiÅ¡ta u sjeverozapadnom dijelu zemlje i uniÅ¡tava njihovu vojnu infrastrukturu i ljudstvo. Prema pisanju pojedinih arapskih medija, u protekla dva dana viÅ¡e od tri tisuće islamista pobjeglo je iz Sirije u Jordan, a taj će broj u narednim danima biti joÅ¡ i veći, u svezi predstojeće ofanzive ruskim oružjem osnaženih vladinih snaga na podruÄju regija Hama i Homs s ciljem ovladavanja prekinutom komunikacijom izmeÄ‘u ta dva velika grada od strane islamistiÄkih postrojbi.
Novi vojni Äimbenik bit će i pojaÄano aktiviranje ameriÄkih i britanskih zraÄnih snaga na sjeveroistoku Sirije i koordinacija vojnih djelovanja sirijskih i iraÄkih Kurda (jedinih preostalih ameriÄkih znaÄajnijih saveznika na terenu) u borbi protiv ISIL-a.
Amerikanci ne namjeravaju prepustiti svoje pozicije Rusima bez borbe i zato planiraju revitalizaciju meÄ‘unarodne koalicije pod svojim vodstvom. MeÄ‘utim, tu se odmah postavlja logiÄno pitanje – zaÅ¡to to nisu uÄinili prije ulaska Rusa u „igru“? TakoÄ‘er, sada odjednom ugroženi ameriÄki interesi (zaÅ¡to to nisu bili ranije dok se „Islamska država“ poput karcinoma Å¡irila Sirijom i Irakom?), o kojima ovih dana bruje tamoÅ¡nji politiÄari i mediji, jasno ukazuju na to, da su u pitanju upravo oni – interesi, a ne želja za demokratizacijom Bliskog istoka, ljudskim pravima i sl.
Informacijski rat opasniji je od onog na terenu
MeÄ‘utim, ono Å¡to puno viÅ¡e treba zabrinjavati od samog vojnog stanja na terenu (jer, ruku na srce, koliko god bili fanatiÄno motivirani i dobro naoružani, islamisti realno ne mogu parirati ni ruskim ni ameriÄkim snagama ukoliko djeluju odluÄno), jest upravo zapoÄeti informacijski rat izmeÄ‘u Zapada i Rusije. U prvom redu, njega karakterizira sve intenzivnija proturuska propaganda i sve veća usklaÄ‘enost ameriÄkih i zapadnoeuropskih medija u osudi ruskih postupaka, u tolikoj koliÄini da se stjeÄe dojam kako su za nastalo stanje krivi Rusi i da u ovom sukobu treba navijati za islamiste. Nevjerojatno olako se u drugi plan stavljaju milijuni uniÅ¡tenih ljudskih sudbina, njihove migracije, krvavi noževi kojima su vjerski fanatici rezali glave kršćana i „krivovovjernih“ muslimana, uniÅ¡tavali crkve, samostane, spomenike kulture, Äitave gradove iz doba drevnih civilizacija, poput Palmire i joÅ¡ previÅ¡e toga. Tako i s nevjericom proÄitah sinoć na teletekstu HTV-a vijest prema kojoj „Rusi i danas nastavljaju s napadima na pobunjenike…“ A joÅ¡ do juÄer ti su „pobunjenici“ bili teroristi.
„Zaboravljaju“ ti isti mediji i papine viÅ¡egodiÅ¡nje vapaje za spas drevnih kršćanskih zajednica u Iraku i Siriji i njihove danaÅ¡nje hrabre istupe pred kamerama „nepodobne“ sirijske državne televizije, u kojima s križevima oko vrata, pred razruÅ¡enim ognjiÅ¡tima svojih domova i crkvi u ime vjere u Krista Gospodina kažu, kako nikada neće napustiti svoju vjeru, svoje domove i svoju zemlju. Te slike mi u Europskoj uniji ne možemo vidjeti. Ali kršćanstvo – gdje je ono danas u toj istoj Uniji? IsÄezlo je poput, uostalom, i morala pod udarcima liberalnih eurokrata i mlakosti tamoÅ¡njih crkvenih autoriteta, obljutavilih poput pokvarene soli. Sve se to skupa skriva iza razarajuće geopolitike, iza koje pak stoji iskljuÄivo i jedino interes krupnog kapitala.
Netko će reći kako i Rusi, poput Amerikanaca, imaju u vidu samo svoje interese, a ne opće vrijednosti i ideale. To je vjerojatno i toÄno ali je Äinjenica kako nisu oni pokrenuli Äitavo ovo bliskoistoÄno i sjevero-afriÄko ludilo. Rusi u Siriji desetljećima imaju svoju jedinu sredozemnu vojnu bazu i jasno je da im je to osnovni motiv za vojnu akciju. Ali braniti Rusima pravo na njihove interese kada u isto vrijeme to imaju i sve druge velike zemlje (i ne samo velike već sve, ukljuÄno i najmanje) bilo bi nekorektno.
Uzmimo jedan hipotetski primjer i usporedimo ga sa sadaÅ¡njim sirijskim: zamislimo da snažna Kina podržava radikalne japanske nacionaliste koji se bore protiv regularne vlasti u Tokiju i snažno se protive ameriÄkoj vojnoj nazoÄnosti na njihovom teritoriju. Pritom Amerikance smatraju vjeÄnim neprijateljima zbog bacanja atomskih bombi na njihove gradove u Drugom svjetskom ratu (u stvarnosti, takvih je Japanaca možda i većinski broj, a u svjetskim diplomatskim krugovima je općepoznata stvar o kojoj se govori u tiÅ¡ini i koja kaže – ameriÄko-japansko prijateljstvo smatra se najbolje kamufliranim neprijateljstvom na svijetu). Bi li SAD u takvom scenariju mirno stajale sa strane i promatrale, ili bi pomagale srediÅ¡njoj vlasti u Tokiju svim sredstvima te branile svoju vojnu bazu u Okinawi (zamislimo uz to, da im je ona jedina baza u tom djelu svijeta)? Odgovor je i viÅ¡e negoli jasan: Amerikanci bi vojniÄki uniÅ¡tavali japanske radikale usprkos kineskoj pomoći koju im ova pruža, a Kini bi ostale samo dvije mogućnosti. Povući se iz igre ili otvoreno vojno suprostaviti Amerikancima.
Upravo su ove dvije opcije SAD-u danas na raspolaganju u Siriji. Naravno, oni imaju i joÅ¡ jednu, koju će na kraju i izabrati (ako je suditi po zapoÄetom medijskom ratu koji će se u bliže vrijeme samo intenzivirati), a to je faktor vremena. On u sebi sadrži dva elementa: a) ameriÄki poziv na svesunitsku mobilizaciju protiv Rusije i Irana, upućen posredstvom svojih saudijskih vazala i njihovih radikalnih vrhovnih vjerskih voÄ‘a; i b) pružanje istima nužnu vojnu pomoć (po afganistanskom obrascu) i Äekanje trenutka kada će ovi potući sirijskog predsjednika Assada.
U ponedjeljak su se dogodile dvije bitne stvari koje potvrÄ‘uju ovakav scenarij. Prva je, objava 40-ak islamistiÄkih vojnih grupacija koje se bore protiv Assadovog režima o ujedinjenju i daljnjoj zajedniÄkoj borbi. Iako taj poziv nema realnu vojnu ni politiÄku snagu (od svih tih skupina samo tri imaju ozbiljniji utjecaj na terenu, a ostale su posve beznaÄajne, a svoj potpis na ujedinjenje nije stavila ni nejaka ali na Zapadu toliko razvikana slobodna sirijska vojska) on ima nedvojben psiholoÅ¡ko-propagandni karakter.
U istu kategoriju možemo svrstati i drugu bitnu stvar obznanjenu u ponedjeljak u saudijskom mediju Al-Arabiya, koja kaže kako je viÅ¡e od 50 znanstvenika i radikalnih sunitskih voÄ‘a iz MeÄ‘unarodne udruge muslimanskih znanstvenika (bliske radikalnoj islamistiÄkoj organizaciji „Muslimanska braća“), pozvalo muslimane na rat protiv Rusa u Siriji, na džihad i na nenapuÅ¡tanje Sirije u sluÄaju opasnosti.
Ovaj drugi poziv ukazuje na viÅ¡e znaÄajnih momenata: prvi je svakako taj, zaÅ¡to on do sada nije bio upućen prema SAD-a kao predvodniku meÄ‘unarodne koalicije za borbu protiv IS; drugi je, vidljiva zabrinutost zbog nastalog nereda i bježanja islamistiÄkih snaga iz Sirije Å¡to samo potvrÄ‘uje uÄinkovitost ruskih zraÄnih napada, a negira ameriÄka izvješća o tome da se Rusi bore samo protiv Assadu oporbenih snaga, a ne „Islamske države“. Pritom se mora napomenuti kako navedeno udruženje blisko Muslimanskoj braći stoji iza najvažnijih radikalnih islamistiÄkih grupacija u Siriji, poput „Jabhat al-Nusre“. Osim toga, radikalne sunitske voÄ‘e u Saudijskoj Arabiji ne priznaju niti državne granice (sva je zemlje Alahova) niti narode, a otprije pozivaju i na fiziÄko iskorjenjivanje sirijskih Alavita.
AmeriÄka opcija indirektnog sukoba s Rusima
Ta gore spomenuta opcija koja se zasniva na vremenskom Äimbeniku i viÅ¡e-manje suptilnoj vojnoj pomoći islamistima protiv ruskih snaga u Siriji, u sebi nosi veliki sigurnosni rizik za preljevanje sukoba iz same Sirije na cijeli Bliski istok i Srednju Aziju, u prvom redu kroz sukob Saudijske Arabije i Irana (Äiji su stavovi po pitanju Sirije dijametralno suprotni). To je vrlo opasno jer stvarnih instrumenta za njegovo sprjeÄavanje viÅ¡e gotovo da i nema. Ti su instrumenti do sada bili ameriÄki utjecaj na jednu i ruski utjecaj na drugu stranu. MeÄ‘utim, nastalim otvorenim sukobom glavnih svjetskih velesila na sirijskom prostoru, propali su i navedeni mehanizmi obuzdavanja eskalacije sukoba izmeÄ‘u sunitske predvodnice i Å¡ijitskog zaÅ¡titnika.
Da se preljevanje sukoba planira i na Srednju Aziju, potvrÄ‘uju i dogaÄ‘aji na sjeveru Afganistana gdje se Talibani (ujedinjeni s ideologijom „Islamske države“ i koji, usprkos dugogodiÅ¡njoj nazoÄnosti NATO snaga i meÄ‘unarodne koalicije, već nadziru viÅ¡e od polovice ukupnog teritorija juga i istoka te zemlje) u borbama s vladinim snagama opasno približavaju granici sa Tadžikistanom. Tadžikistanski mediji juÄer su objavili informaciju kako se oÄekuje izbijanje islamista na granicu dviju država koje oni ne priznaju, zbog Äega je vlada u pograniÄna podruÄja prebacila 70 posto svojih ukupnih vojnih efektiva i, kako kaže, talibane je spremna u potpunosti poraziti. MeÄ‘utim, osnovno je pitanje, kako se prema radikalima odnosi lokalno stanovniÅ¡tvo te zemlje budući da su vlasti prije godinu dana zabranili djelovanje glavne oporbene politiÄke snage koja je istupala s pozicija radikalnog islama. MeÄ‘utim, u susjednom Kirgistanu, u strahu naroda pred prijetećim bliskoistoÄnim islamizmom, premoćnu su pobjedu na nedjeljnim izborima osvojile proruske politiÄke snage.
Ovdje moramo pridodati i juÄeraÅ¡nji dolazak afganistanskog potpredsjednika i legendarnog generala iz doba borbe protiv sovjetske okupacije Abdulrashida Dostuma (bivÅ¡eg suradnika Muhameda Nadžibullaha do njegovog svrgavanja) u ÄeÄenski glavni grad Grozni. Tamo se sastao s ÄeÄenskim predsjednikom Kadirovom, formalno zbog iskustva koje ovaj ima u borbi protiv islamskog terorizma. MeÄ‘utim, Dostum je već prije nekoliko dana otvoreno izjavio kako će od Rusije zatražiti konkretnu vojnu pomoć u naoružanju afganistanskih postrojbi na sjeveru zbog borbe protiv rastuće snage talibana. Sam Kadirov je joÅ¡ dan ranije izrazio i spremnost elitnih ÄeÄenskih postrojbi za odlazak na sirijsko bojiÅ¡te protiv islamista ako bude potrebe.
U prilog mojoj tezi da se stanje na Bliskom istoku radikalizira novom ameriÄkom strategijom konfrontacije s Rusijom, a ne samom ruskom intervencijom, ide i juÄeraÅ¡nja izjava Zbigniewa Brzezinskog, poznatog geostratega i bivÅ¡eg savjetnika za nacionalnu sigurnost ameriÄkog predsjednika Jimmyja Cartera koji kaže, kako su ruskom intervencijom ugroženi Bliski istok, ameriÄki nacionalni interesi i ugled SAD-a u toj regiji ali i Å¡ire. On kaže kako SAD sada ima samo jednu opciju – silom natjerati Ruse da se povuku! Pritom odmah nudi i naÄin, a to je – „razoružati“ ruske postrojbe u Siriji kroz „geografsku blokadu“ (onemogućavanje njihove opskrbe iz Rusije). Ali ostavlja i drugu, kako kaže bolju opciju, a to je nagovoriti Rusiju da uÄ‘e u zajedniÄku koaliciju pod ameriÄkim vodstvom.
Jasno je da od zajedniÄke koalicije niÅ¡ta biti neće, a blokada ruskih pomorskih ili zraÄnih snaga koje preko Iraka dopremaju pomoć u Siriju znaÄila bi vjerojatni direktan sukob nuklearnih sila te bih ga zato iskljuÄio. Brzezinski ovakvom izjavom vjerojatno ima za cilj stvaranje dodatnog proturuskog raspoloženja u ameriÄkoj i europskoj javnosti, ali želi i otupiti oÅ¡tricu ruskih napada podižući element straha od izbijanja sukoba s SAD-om na kritiÄnu razinu.
Budući kako je ovih dana postalo jasno da je grupacija neokonzervativaca definitivno prevagnula na ameriÄkoj politiÄkoj sceni, ono Å¡to će u doglednoj budućnosti vjerojatno dogoditi jest daljnja ameriÄka radikalizacija sukoba u Ukrajini i rastezanje ruskih diplomatskih i vojnih snaga na Å¡to viÅ¡e strana.
Budući da Rusija ni po pitanju Sirije, a ni po pitanju eventualne vojne eskalacije sukoba u Ukrajini nema previÅ¡e manevarskog prostora a da pritom ne ugrozi vlastitu sigurnost, pa i opstojnost kao Äimbenika na globalnoj sceni, veliko je pitanje u kom će se smjeru stvari dalje odvijati. MeÄ‘utim, važno je naglasiti jedan novi element u odnosu na hladnoratovsko doba: Rusija na terenu viÅ¡e nije usamljena kako je to bio SSSR u afganistanskoj avanturi. Njoj danas, uz regularnu sirijsku vojsku, bokove drže i Kina i Iran (a potporu joj pruža i glavna arapska zemlja Egipat, dok ju Jordan i Izrael nisu i neće službeno osuditi), a i stabilnost muslimanske zajednice unutar Ruske Federacije u kojoj dominira tradicionalni islam danas je kudikamo na viÅ¡oj razini od one 90-ih godina proÅ¡log stoljeća.
Slobodno možemo konstatirati kako je bitka za vjeÄnu ameriÄku dominaciju ili koncepciju multipolarnog razvoja svijeta upravo uÅ¡la u svoju novu i puno opasniju fazu.
Danas viÅ¡e nema ni jednog analitiÄara koji sa sigurnošću može predvidjeti Å¡to će se u svijetu dogoditi već samo za mjesec dana, a kamoli dugoroÄno. bpz.ba