Mraz je zabijelio Duvanjsko polje. Obukla se priroda u blagdansko ruho, a vjetar s planina zasvirao poznatu pjesmu. Hladnoći prosinačkih jutara opire se toplina iznutra probuđena skladnom pjesmom s crkvenih kora „ Padaj s neba roso sveta.“
Nema bolje terapije za umorne misli i ranjivu dušu od tih misa zornica. Došašće je darovano vrijeme.
Mara i Jure ne idu na zornice, ali se ustaju rano i slušaju ih na Radiopostaji MIR Međugorje. Zahvalni su za te trenutke pa se poslije mise redovito pomole za medije koji šire mir i dobro.
– Pokripi, Bože, svakog ‘ko Te slavi i Tvoju Svetu Rič sije u ‘vaj nemirni svit. – tako Mara završava uobičajenu jutarnju molitvu.
– Mare, šta računaš ‘oću li se pomest kad budem u utorak navečer govorio prid svitom.? – Jure se prilično opteretio sudjelovanjem u programu promocije „ Jakina broća“.
– Samo polako, Jure – smireno će Mara – nemoj se dešperat za to. Je li nam rečeno kako se ne tribamo brinuti. Malo ćemo nas četvero razgovarat k’o i uvik. Nema se nama šta zamirit. Opet, ako nam ne’ko ‘oće tražit zamirku, taj će je naći pa da smo znaniji od doktura. Ali, ne triba se na to obazirat. Je li nas i Ivan o’rabrio i lipo nam čestito što smo ušli u knjigu.
– Sve je tako, Mare, ali meni opet zabrigu. – sumnjičavo će Jure.
– Svu noć ja mislim o tom i računam kako je čovik čudna vrsta. Najprije traži u Boga, a kad se On smiluje i ispuni mu želje, opet mu nije pravo, ponovo zanoveta. Ja sam cili život želio pripovidat jer mi se činilo kako imam o čem govorit, a sad kad je to sve zapisano, ja se bojim izać prid narod. Eto, znam ja da ni Raosovi Matan i Kikaš nisu znaniji od mene i kuma Manje, ali mi smo drukčiji svit, nismo ubrusiti k’o oni.
– Mene nije ničega stra’ – odlučno će Mara – nije ni Smojina Bepina bila najpametnija pa smo je volili gledat. Doduše, uvik se tuđe više cini, nego svoje. Ma, ne mora svaka besida biti mudro slovo. Triba, Jure, priznat našim materom da su podnile muku i lipo svitovale dicu, branile obitelj molitvom i teškim radom, zaslužile su bar spomen.
– Lako je meni za te i za kumu Anđu – Jure će vrteći glavom – žensku je lakše govorit kad ne cidi, niti prosijava, ali ja i kum bi se mogli smesti. Muški, bona, lakše misle, a žene lakše govore, to je u prirodi.
– Nije istina, Jure! – usprotivi se Mara – pamet je ženskog roda, a mozak muškog. Svak ima mozak, a pameti bome nije svakom dano istom mirom. Na nekom se nije šćedilo, znaš i sam, šta ću ti pričat.
– Nu, otkad se ti fališ, uvik si bila skromna i ponizna? – začuđeno će Jure.
– Otkad sam čula od jednog pametnog čovika kako je pritirana poniznost slična neumirenoj hvalisavosti. Eto, rastupi mi se prid očima i svatim kako je pravo tako. Ako ti je nešto dano, nemoj to bacati u ćošu. – Mara se zanijela u tumačenju dok je Jure rakijom masirao ruke i u sebi odobravao njezinu govoranciju.
– Pristavljaj kavu, vakat je – zapovjedi blago – evo nam iđu kumovi.
Uobičajeni susreti i dobrosusjedski razgovori prijali su malom društvu, izmamili su svima osmijeh na lice.
Iva Bagarić/Tomislavcity
