Kažu život je putovanje.
Kažu ljudi su putnici koji putuju od rođenja, pa do svoje smrti.
Živeći putuju. Putuju živeći.
Ali na tom putu postoje trenuci kada mijenjamo svoj pravac kretanja, mijenjamo svoje odredište, mijenjamo ritam i brzinu hoda. To su trenuci kriza, nevolja – trenuci kada smo u strahu, kada očajavamo i brinemo. U takvim trenucima u nama se javlja želja za bijegom. Od svega i svakoga. Samo želimo pobjeći, jer snage u nama više nema.
Ti naša bjekstva, ti naši iskoraci, te naše promjene pravca kretanja znaju biti izuzetno dramatični. U njima je puno snažnih i teško kontroliranih emocija.
Čovjek u bijegu rob je svojih osjećaja. Razočaran, malodušan i očajan čovjek gubi nadu i sve više postaje rob straha.
A onda, u svemu tome, začuje korake.
Korake koji ga slijede.
Uporno. Neumorno.
Tko nas to slijedi?
I zašto?
Postoji li paralela između iskustva dvojice učenika na putu za Emaus i naših života?
Da, postoji.
Postoje trenuci kada svatko od nas propusti prepoznati Kristovu nazočnost ili nazočnost Duha Svetoga u svojem životu. Sjetimo se obećanja iz Svetog pisma da je Krist uvijek s nama, a ne isključivo povremeno, u trenucima čudesnih ukazanja.
U Otkrivenju (3, 20) stoji: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.”
Dakle iskustvo, kao ono dvojice učenika na putu za Emaus, koji su prepoznali Isusa u lomljenju kruha, za nas je uvijek moguće.
Ali je isto tako moguće i osvjedočenim kršćanima da ne otvore vrata svojega srca Isusu Kristu.
Mi želimo biti dobri kršćani ali samo onda kada to nama odgovara, a to je uvijek “samo ne danas”. “Pričekaj Isuse, pričekaj dok ne odem u mirovinu… dok mi djeca ne završe fakultet… dok ne otplatim kredit… dok… dok… i onda ćemo mi…”.
Ali Krist je ovdje. On je tu. Sada je tu.
I kada mi otvorimo svoje srce drugim ljudima, poglavito onima koji su drugačiji od nas, onda u biti mi vrata svojega srca otvaramo Kristu.
“Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Matej 2, 40)
Kada mi učinimo jedan takav korak naše se oči otvaraju, baš kao što su se otvorile učenicima na putu za Emaus. Mi tada dobivamo na širini i na dubini svojega života, bježimo iz kaveza u kojeg smo sami sebe zatvorili i ulazimo u novo područje, u područje prepuno ugodnih iznenađenja i puno Božjeg blagoslova.
Baš je to ono što su učenici naučili na putu za Emaus.
Mi moramo biti Bogu zahvalni da čudo koje su oni iskusili više nije za nas tajna.
To je istina koju svi mi možemo među sobom dijeliti.
Naš Spasitelj živi i ako mi dopustimo da se to dogodi, ako prihvatimo njegovu nazočnost, i naši će se životi promijeniti.
Promijeniti će se zauvijek.
Ivica Ursić
