Bolest je kao tihi, nevidljivi neprijatelj koji se manje-više svakome šulja iza leđa, a svaki put kad se okreneš, ne vidiš ju, samo je osjećaš, često i kasno i prekasno. Nije lako kad nam je netko iz obitelji bolestan, prijatelj, poznanik… a osobito kad je u pitanju divno biće majka.
Moja mama je bolovala od zloćudne bolesti i to od najteže vrste. Sve je počelo jednoga dana kad ju je zabolio trbuh. Ona je govorila da to nije ništa, da će proći i sve biti u redu, ali nije bilo tako. U očima oca i starije sestre zamijetila sam da nešto nije u redu. Po njihovu ponašanju osjetila sam da nešto kriju od mene. Nisu me htjeli zamarati. Nakon par dana mama je završila u bolnici i ostala tamo dva tjedna. Tata i sestra su u ta dva tjedna svako jutro išli k mami, vratili se doma na ručak, a popodne opet nazad k njoj. I tako iz dana u dan, dva tjedna, samo što nisu spavali u bolnici. A kad bi došli kući, ručak nitko ne bi ni taknuo, samo bi besciljno zurili u svoj tanjur i bili u svojim turobnim mislima. Pokušavali su sve zatomiti i biti sretni i nasmijani preda mnom, ali njihov pogled i izraz lica bili su najrječitiji. I njima i meni, naravno, bilo je neizmjerno teško gledati kako se vedroj i nasmijanoj mami osmijeh iz dana u dan gasi i nestaje, kako fizički propada i biva sve slabija i slabija.
U ta dva tjedna bila sam kod mame tri, četiri puta. Drugi tjedan sam je otišla opet vidjeti, ali nisam znala niti pak slutila da će mi to biti zadnji put da ju vidim. Bilo je teško gledati kako se grči od bolova i kako više ne može ni jesti, nego ju hrane preko infuzije. Uz nju najteže je bilo tati i mojoj sestri, koja ju je kupala, hranila, držala joj kartonsko „rebro“ za povraćanje i bila uz nju stalno držeći je nježno za ruku i brišući znoj s čela. I kad se oglasila medicinska sestra i rekla da su posjete gotove, nisam ni slutila da je to zadnji put da je vidim, poljubila sam ju i rekla: Mama, volim te neizmjerno i jedva čekam da dođeš kući! Ali to se nije dogodilo. Nazvala je medicinska sestra i saopćila tu srceslamajuću vijest: “Malena, reci tati i seki da dođu žurno. Mama je umrla!” Briznula sam u plač, a srce se steglo. Gutala sam pljuvačku i ridala…. Ostala sam u šoku i bez riječi. Ah, Bože! Već samo nakon dva tjedna, tako brzo, tako iznenada, pomislih. Bespomoćno sam legla na krevet, uzela maminu maramu i plakala i plakala. Tek su mi taj dan rekli istinu od čega je bolovala i zašto je više nema.
Danas, 25. veljače, točno je pet mjeseci da je nema. Muk, tišina grobna, bespomoć, nenadomjestiva praznina i tuga u našoj obitelji. Ah, Bože. Sad sam siroče. Tek sada osjećam koliko mi nedostaje to divno biće – mama. Nepodnošljivo je teško, u blagdane osobito, što nije s nama. I uvijek, onako spontano, okrenem se i gledam prema vratima, hoće li doći mama s posla; pojaviti se na pragu našeg doma, a ja spremna da skočim i potrčim da je zagrlim.
Od toga dana, riječ “rak” ne mogu ni čuti. Ali, toga danas nažalost ima sve više i više. Mnogu je djecu ta okrutna bolest zavila u crno. No u svemu ovome što je, tako iznenada, snašlo našu obitelj, najviše se divim tati i sestri koji su, s toliko ljubavi, svaki dan bdjeli uz nju do samoga kraja i pokušavali biti veseli radi mene. Ne mogu ni zamisliti kako je njima. Oni ne pričaju o tome niti plaču preda mnom, ali ih zato čujem noću kako plaču jer misle da ja spavam. A nema sna.
Dok je mama bila živa bili smo baš prava, sretna i presretna obitelj. Jedino pozitivno što je donijela ta bolest u našu obitelj je to što nas je ta opaka i nemilosrdna bolest još više zbližila, ujedinila i što još više vremena provodimo zajedno i jedni drugima pokazujemo još više ljubavi i pažnje.
Ubrzo smo se preselili u novu sredinu kako bismo barem malo sve to zaboravili; da možemo početi ispočetka i ostaviti tu okrutnu bolest iza sebe. No mamu nismo ostavili na groblju i zaboravili. Ponijeli smo je sa sobom u srcu. I ona će naravno uvijek biti s nama i u nama, tako da ipak ta bolest na kraju nije pobijedila jer dok je nas i mama će biti živa. Ljubav je jača od svega!
Svaka je majka posebna na svoj način. Naravno i svakoj istinskoj majci valja podići spomenik i pred njom se valja duboko i ponizno i s nemjerljivim poštovanjem nakloniti. No meni je moja majka najposebnija. Ona je sada anđeo na nebu i bdije nada mnom. Bila je jednostavna i uvijek vedra i nasmijana žena. A kad bih joj se zamijetio umor, zabrinutost, ili kakva tuga u očima, ona se držala kao da je sve u redu. I samo bi se nasmiješila jer nas nije htjela rastužiti. I nikada, ama baš nikada, nije joj bilo teško nešto napraviti, pa ni obnoć, u neko gluho doba, tiho i na prstima prići i pokriti nas da se ne prehladimo. Ili pak ostati gladna, odričući se svoga zalogaja kako bismo mi njezina djeca bili siti i bezbrižni i zadovoljni što je Ona uvijek tu, dan i noć, da brine, tješi i daje savjete, da se nemjerljivo žrtvuje, ali i da moli s nam i za nas. Zato nije čudno što nas istočnjačka mudrost poučava i kaže kad je Bog htio usrećiti svijet – čovječanstvo, onda je odlučio stvoriti MAJKU.
Zato je moja majka pravi heroj, jer uz posao i tolike svednevne obveze, ona je uspjela biti dobra, poštena i savršena majka koju nikada ne bih mijenjala u životu ni s kim i nizašto. Kod nje sam najviše voljela njezin blagi, bisti osmijeh na licu. Kad god bi se nasmiješila, sunce bi odmah obasjalo našu čitavu kuću i to veselo lice i ta ljepota osmjeha dakako prenosila se na sve nas. Nešto tako toplo i puno ljubavi ne da se uspoređivati ni s čim. No, iako mame više nema, osjećam ju u svome srcu; ona me nikad ne napušta, sa mnom je u svakom trenutku. I još jedanput bih je željela vidjeti, da joj zahvalim na svemu i da joj ispričam sve gluposti koje sam učinila, sve što mi se dogodilo, što sam doživjela bez nje. Rekla bih joj da mi je žao za sve nestašluke i brige koje je imala zbog mene; da mi oprosti i da je neizmjerno volim.
Evo, zašto je svakome važno kako se ponašaš prema biću koje se zove MAJKA. Jer nikada ne znaš kada ćeš nepovratno izgubiti taj dragulj, to nešto tako dragocjeno bez čega smo pravi pravcati siromasi i zapravo sirotinja. Zato bih poručila svima: ljubite i volite svoje majke, jer majka je sve. Kad ništa uz Majčin dan, pa i na grobnom humku pokojne majke, izgovorimo svoju zahvalnu molitvu. A živim spomenicima života, ljubavi, dobrote, s barem malim djelićem njezine ljubavi kojom nas je zadužila, recimo jednostavno – mama, volim te i hvala ti!
Prema pismu jedne djevojčice – priredio M. B. za Tomislavcity
NAJLJEPŠI SPOMENIK
(uz Majčin dan)
Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja diljem svijeta, pa i kod našeg naroda, obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju, tom najljepšem mjesecu. Nije slučajno da se i Majčin dan obilježava upravo u svibnju, najljepšem mjesecu koji je posvećen na osobiti način najljepšoj ženi i Majci nad majkama – Gospi. Zato je imao pravo i naš najpoznatiji kipar I. Meštrović koji je izjavio kao je vidio kod svih kultura, rasa, naroda i civilizacija na svijetu najljepši spomenik, a to je majka koja drži u naručju svoje dijete!
Uz Majčin dan donosimo razmišljanje upravo jedne heroine – majke, koja je s ponosom i radosno u naručju držala svoje čedo:
– Danas me strpljenje nije poslužilo i razmišljala sam kako bih mogla ukrasti nekoliko trenutaka samo za sebe. Blaženo si zaspalo na mojim grudima i nije mi bilo teško pored cijelog popisa obaveza i kućnih zadataka odabrati da te držim u naručju i grlim.
– Htjela sam isprazniti perilicu za posuđe i oprati nagomilane tanjure u sudoperu. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam složiti odjeću koja je čekala već neko vrijeme u sušilici, omekšana i previše puta. Htjela sam ponovno oprati rublje koje je cijelu noć ostalo mokro u perilici. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam se na brzinu istuširati i uz malo sreće srediti frizuru i nabaciti malo šminke. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam odgovoriti na nekoliko poslovnih poruka i uzvratiti na nekoliko propuštenih poziva i SMS koji su na čekanju zadnja tri dana. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam usisati smrvljene pahuljice koje si slučajno rasula po dnevnom boravku i stepenicama i pospremiti igračke rasute po svakoj sobi osim u igraonici. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam pripremiti večeru u pećnici i pregledati hrpu pošte koja stoji na pultu još od ponedjeljka. Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Htjela sam te odnijeti u sobu i leći u krevetić jer sam bila uvjerena da se pri tome nećeš probuditi. Možda bi ti bilo udobnije u krevetu? Umjesto toga, držala sam te u naručju i grlila.
– Vidiš, tvoje male nogice sklupčane su na fotelji iako se čini kao jučer da su se tvoji prstići odmarali na mojem trbuhu.
– Tvoji maleni udisaji i slatke ručice tako su se savršeno stopili sa mnom, a tako će se skoro htjeti rastezati u svom vlastitom krevetiću.
– Izgleda da se ovaj put moji planovi neće ostvariti zbog onog što imam u svojim rukama. Pronašla sam mir i zadovoljstvo upravo ovdje, upravo sada zbog jednog jednostavnog odabira…držati te u naručju i grliti.
( R. L.)
Vrsna žena vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.
Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.
Muževljevo se srce uzda u nju
i blagom neće oskudijevati.
Ona mu čini dobro, a ne zlo,
u sve dane vijeka svojeg.
Pribavlja vunu i lan,
i vješto radi rukama marnim.
Ona je kao lađa trgovačka:
iz daleka donosi kruh svoj.
Još za noći ona ustaje,
hrani svoje ukućane
i određuje posao sluškinjama svojim.
Opazi li polje, kupi ga;
plodom svojih ruku sadi vinograd.
Opasuje snagom bedra svoja,
i živo miče rukama.
Vidi kako joj posao napreduje:
noću joj se ne gasi svjetiljka.
Rukama se maša preslice
i prstima drži vreteno.
Siromahu dlan svoj otvara,
ruke pruža nevoljnicima.
Ne boji se snijega za svoje ukućane,
jer sva čeljad ima po dvoje haljine.
Sama sebi šije pokrivače,
odijeva se lanom i purpurom.
Muž joj je slavan na Vratima,
gdje sjedi sa starješinama zemaljskim.
Platno tka i prodaje ga,
i pojase daje trgovcu.
Odjevena je snagom i dostojanstvom,
pa se smije danu budućem.
Svoja usta mudro otvara,
i pobožan joj je nauk na jeziku.
Na vladanje pazi ukućana
i ne jede kruha besposlice.
Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju,
i muž njezin hvali je:
Mnoge su žene bile vrsne,
ali ti ih sve nadmašuješ.
Lažna je ljupkost, tašta je ljepota:
žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.
Plod joj dajte ruku njezinih,
i neka je na Vratima hvale djela njezina!
(Izreke 31,10-31)
Foto: Ilustracija: caryforkids.com
