Istina? Komu je potrebna istina. I komu je do istine? I zašto bi istina ikome bila problem? O čemu se zapravo radi?
Za bpz.ba piše Marko Tokić “Ovom olovkom neznaju da svi pišu poput Profesor_ Doktora “
Iz mraka polutame, na listu papira, zapisnik sa sijela (bala vampira). Glas leden, i on shrvan od tolike žeđi za krvlju, a i sam dionik vampirskoga bala (obavještava iz tame „istorije“, i nas koji čitamo, da je kasna noć i da je rasprava i njemu, iako je i sam dionik sljedbe, dodijala i smrtno se ozbiljan oglasi):
– Drugovi, je l’ vam dosta 350.000 žrtava?
Ispostavilo se da nije. Trebalo ih je, barem na neko vrijeme, sedam stotina tisuća, pa se i to učinilo malo… Još je malo vremena falilo da se ustvrdi da ih je bilo milijun i sto tisuća i, valjda, još poneka.
Iz svjetla prošlosti, Stepinac! Glas koji viče u pustinji, u trenutku samih događaja:
– Jasenovac je najveća ljaga hrvatskoga naroda.
Njemu nije potreban broj. Svaka je žrtva suvišna. I jedna je previše. Žrtva je žrtva, čovjek – čovjek, ako smo ljudi… Osuda, u ona doba, u ime svih koji su hrvatski mislili i nisu morali biti sluge stranih centara moći. I onda. I danas.
Istina?
Komu je istina problem? Onima koji se istine boje? I zašto ih je istine strah?
Ako tri stotine i pedeset tisuća u ono vrijeme ne bijaše dovoljno, pođimo za istinom i utvrdimo da ih je sedam stotina tisuća, ako i taj broj nije dovoljan, utvrdimo istinu i možda se uistinu ustvrdi da ih je više. Četrdeset pet godina bio je dovoljan samo broj.
Zašto se brinuti o dokazima? Četrdeset pet godina broj se mogao iskazivati prema potrebama. Sad ovako, sad onako, ma kako… I uvijek je bio onaj kojeg su vlasnici istine htjeli. Istina? Komu je potrebna istina. I komu je do istine? I zašto bi istina ikome bila problem? O čemu se zapravo radi?
Zaustavite potragu? Zaustavite traženja? Istina je da je istina ono što smo vam rekli. Ono što mi hoćemo da je istina. To je tako i tako mora biti. Zaustavite te mlade nadobudne klince! Tko su oni da istražuju, pronalaze papire koji ne potvrđuju dogmu? Tko su oni da na „Popisu istine“ pronalaze, i usude se pronaći, netočnosti, neistine, laž. Zaustavite znanost!!! Što će vam znanost? Dovoljni su vam Goldstein, Klasić, Markovina, Jakovina, filozofski fakultet, političke znanosti, obrana i zaštita, teorija i praksa samoupravnog socijalizma, Titin šinjel, Mirko i Slavko, Tihi i Prle, svih sedam ofenziva, ugašena i uplašena hrvatska proljeća i hrvatska šutnja… Istina? Komu je do istine?
Onima koji razlikuju državu i režim. Onima koji znaju da ona prošla vlada nije valjala, a bome ni dva predsjednika, kao što i ova vlada kašlje i kašljuca, a i ova predsjednica, u koju smo se kleli, počela štucati, mucati i političariti. Političar govori ono što je njemu korisno, što je uputno u centrima moći (ovoga svijeta), on traži kompromis i ne podnosi talasanje, sve je dobro dok je on na brodu, osobito ako mu je kormilo u ruci ili još bolje, ako je on onaj koji nadgleda kormilara. On ne razlikuje državu i režim. Uzalud ga uvjeravate u razliku, jer on vrlo dobro zna da je jedina istina politike upravo ona stara: Država?! To sam ja!!!
Istinski borci za slobodu, pa makar i bili predsjednici države, govore ono što im nalaže moralni imperativ, ono na što ih obvezuje sloboda njegova naroda i istina. On razlikuje državu i režim i zna da je svaka vlast za vremena i da je vrh planine (i vlasti) tijesno i samotno mjesto i da se na njemu dugo ne ostaje, on zna da će sići s brijega i vratiti se među obične ljude. U narod. I zna da je država okvir za slobodu naroda i nije nešto čega se narod odriče, jer je bez tog okvira izložen samovolji drugih, vječni sluga tuđih gospodara. I stoga razlikuje državu kao vrijednost (okvir slobode) i vlast koja je prolazna (dobra ili loša), ali smjenjiva.
Onaj komu je do slobode (on kao i narod) ne brani lošu vlast i njezine postupke. On se trudi biti dostojan sebe, obiteljske i narodne tradicije i ako je vlast trudi se biti sluga naroda i ljubavnik slobode. I kad gleda svoj narod i svoju državu on bez straha osuđuje sve ono što je loše učinjeno i, navodno, u ime tog naroda i te slobode. Hrvatstvo ne opravdava – ono obvezuje!!! Stepinac zove kao moralna upravnica i savjest. On nam i danas govori: Osudi režim. Osudi njegovo zlo. Ali ne i državu: iskaz narodne volje i njegove čežnje za slobodom. Svako je zlo za osudu. I osobito ono koje je učinjeno navodno u ime Hrvata i Hrvatske. I svakoj žrtvi koja je nedužna pala samo zato jer je netko navodno u naše ime odlučio da treba pasti, bez suda i presude, bez pravde (pa makar i ljudske) treba se pokloniti u tišini.
Ako je jedna žrtva previše je, ako ih je stotinu to je strašno, ako ih je tisuću… Strah je i misliti u tim kategorijama. Strah pred Bogom i stid pred ljudima. I čovjeku ostaje moliti se. Istina? Što je s istinom? I zašto je istina potrebna? Ako ima išta groznije od zločina, možda je to tek manipulacija žrtvama i u njihovo ime poigravanje sa istinom. Zato i samo zato je istina potrebna da se ta grozna igra i manipulacija brojkama zaustavi. Ako ih je trista pedeset tisuća, nek’ se zna. Ako ih je sedam stotina tisuća neka se i to zna. Ako ih je milijun i stotinu tisuća neka i to bude… Ali taj broj neka bude zasnovan na povijesnoj istini, na onomu što se uistinu dogodilo, a ne na nečijoj potrebi. On ne smije biti iskaz nečijih političkih potreba i poluga političkih ciljeva. On treba biti ono što jest istina o jednom zločinu i istina o žrtvama.
Istina (i samo istina) može biti i opomena! Laž i njezine optužbe nikada to ne mogu biti, jer ona čovjeka (i narod) ne suočava s istinom o grijehu (zločinu), nego ga suočava sa sobom, a laž pa ma kakva ona bila kod čovjeka može izazvati tek žudnju za istinom. Istina (i kad je samoobmana u pitanju, a kamoli tuđa laž) probija kroz velove mraka i traži da se otkrije. Objavi.
Samo nas istina može potaknuti na katarzu (pročišćenje). I stoga je ona nužna i potrebna i kad je Jasenovac (i sve oko njega) u pitanju. Od laži se čovjek brani, istini se može tek pokloniti. Tko se istine boji? I zašto?
Ministar „unutrašnjih“ poslova FNRJ (od 1946. – 1966.) Aleksandar Leka Ranković (Beograd, siječanj 1951.):“Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika”. („Politika“, Beograd, 1. veljače 1951). Naravno, bila je to istina za drugove, kada nije bilo potrebe za prikrivanjem i lažima nego se drugovima trebalo pohvaliti da je revolucionarna pravda stizala neprijatelje države, njihove države: Jugoslavije (gotovo kao nova pravednost, a sve u ritmu strojnice, da ne kažem mitraljeza: kaljinka, kaljinka, kakalja…).
568.000 likvidiranih.
3.777.776 zatočenih.
U to, očito je, nisu uključene žrtve rata (pa niti žrtve ratnog Jasenovca), u to su uključene poratne žrtve (naravno, one su uključene u ratne poradi međunarodnog ugleda i traženja ratne odštete) kao i zatvorenici svih zatvora i logora (vjerojatno i onoga jasenovačkoga u poraću kojega bi neki zabranili istraživati).
U ime partije i da bi Jugoslavija mogla živjeti.
Tko se boji istine? I zašto? Bila je to grozna večer iz koje dopire onaj glas sa zapisnika i uistinu bi se moglo za nju reći da je to bio bal vampira (žednih krvi i tuđe nesreće), ali ne može čovjek vjerovati da danas neki umjesto istine žele da se nastavi vampirijada.
Kako bi se iznova optužio narod (i dokinula njegova država). Hrvati i Hrvatska.
