Nikada se u povijesti hrvatske demokracije nije s raznih strana u medijima toliko, otvoreno ili uvijeno, zagovarala velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Ni čelnici ovih stranaka nisu više toliko eksplicitno i kategorički protiv toga. Plenković ne odgovara “ne”, već više puta ponavlja kako “to pitanje nije na dnevnom redu”.
Milanović, koji stalno nešto komplimentira Plenkovića, kao da ga poziva na registrirano partnerstvo, također popušta pa veli kako bi išao s Plenkovićem u koaliciju, ali ne i s HDZ-om. Izjava s kojom ne znaš što bi, kao da kažete išao bih u posao s Todorićem, ali bez Agrokora.
Velike koalicije su prihvatljive u situaciji ratnih ugroza, teške ekonomske depresije ili kada ozbiljno prijeti nestabilnost zbog nemogućnosti formiranja vlasti. Osim trećeg, koji se lako može izbjeći, ni jedan ozbiljan razlog osim gole želje za vlašću i eventualnog palanačkog anarhizma (Most) ne može opravdati koaliciju HDZ – SDP.
Veliku koaliciju smo već vidjeli na primjeru imenovanja ustavnih sudaca. Tako imamo suce poput Davorina Mlakara koji mito ne bi uzeo ni da mu oko iskopate. Da, ne šalim se. Pa Ingrid Antičević-Marinović, jedna od najboljih poznavateljica ustavnog prava kojoj profesorica Sanja Barić može samo čistiti cipele.
Pa onda paradoks, kako je upozorio zastupnik Pecnik, da je Snježana Bagić koja je prepisala rad od kolege Teodora Antića prošla u Ustavni sud, a Antić nije. Tako vam izgleda kriterij stručnosti i kompetencije na primjeru “velike koalicije” u Ustavnom sudu…
Svi koji zagovaraju veliku koaliciju guraju nas u ponor iz kojega ne bi bilo povratka. Ne samo zato što bi velika koalicija bila prijevara birača, već prije svega smrt Hrvatske, jer bi takva koalicija onemogućila bilo kakve ozbiljnije promjene, ili reforme, kako sada svi guguću, i samo bi učvrstila aktualno stanje dogovornog kapitalizma i dogovorne demokracije, što je izbor ustavnih sudaca već raskrinkao. To ne bi bila “stabilnost”, već mir mrtvačnice.
U tom kontekstu jednu mantru koju svi ponavljaju potrebno je urgentno demistificirati, raskrinkati. Kažu, Hrvatska je podijeljeno, konfliktno društvo, i sada bi svi prekinuli s tim, svi bi “okupljali”. Suprotno tome i svim sličnim komunitarističko – plemenskim teorijama koje pretjeruju u naglašavanju “jedinstva” društva, te da se ono slabi kada se događaju sukobi, treba reći da stvari stoje sasvim suprotno – ništa nas toliko ne ujedinjuje kao naše razlike i različitosti.
U, sada već klasičnom, djelu o funkciji konflikata u društvu Lewis Coser tvrdi kako ljude više zbližavaju sukobi nego neposredni verbalni konsenzusi. Kada su stranke u konfliktu, potrebno je mučno izučavati, raditi i argumentirati, učestalo komunicirati, kako se događa često od sindikalnih do diplomatskih razgovora, kako bi se u takvom procesu malo po malo došlo do rješenja najboljeg ili najmanje lošeg za sve, za cijelo društvo.
Gdje bi danas bio standard na Zapadu da nije bilo sukoba rada i kapitala? Gdje bi bili naši demokratski i ljudskopravaški standardi da nije bio vrijednosnih sukoba? Što bi bilo s pravima žena, spolnom jednakošću? Bez konfliktnog društva to ne bi bilo moguće, pri čemu se pod sukobom, valjda to ne treba napominjati, ne misli na fizičko nasilje bilo koje vrste.
Coser zaključuje da scena konflikta stvara povezano društvo jer se ljudi uče slušati jedan drugoga, ne slagati se, argumentirati, dok se ne dođe do bitnih jasnoća i strategija. U tom smislu, sasvim suprotno, Hrvatska nije dostatno podijeljeno društvo.
Programi HDZ-a i SDP-a su u svemu bitnome isti, na tragu državnog kapitalizma i dogovorne ekonomije, u svim bitnim političkim i svjetonazorskim pitanjima od gay brakova do kadroviranja i “mentaliteta” HDZ i SDP su dvije strane istog novčića. Ćirilicu u Vukovaru zakuhao HDZ, zasolio SDP…
Debata Milanovića i Plenkovića bila je dobrim dijelom nalik na drugarsko čavrljanje. Ono što se kod nas naziva konfliktom i “podijeljenim društvom” umjetno su proizvedeni “iventi” ustaša i partizana koji su u funkciji zatomljivanja kreativne konfliktnosti, posebno na području gospodarskih reformi.
Beskonfliktno i nepodijeljeno društvo zove se diktatura, a moguća koalicija ovakvog HDZ-a i SDP-a dovela bi na čelo države mutanta s prezimenom Milenković, mutanta koji bi u takvoj demokraturi zabetonirao bilo kakav sukob, čitaj promjenu, a Ustavni sud postao model kadroviranja u državi, kao i načinu vođenja iste.
Most stoga griješi kada Hrvatsku baca u ralje mutanta Milenkovića. Oni onda više nisu nikakva alternativa HDZ-u i SDP-u, nikakav treći put, već suučesnici jednog opasnog procesa, destruktivna skupina kojoj se sva politička platforma iscrpljuje na dokazivanju moralne i ine superiornosti.
Ako je tako, onda moguća velika koalicija nije, paradoksalno, ni Plenkovićev niti Milanovićev projekt niti grijeh, već nezakonito dijete Grmoje i Petrova, dijete bačeno s Mosta koje cijelu Hrvatsku vuče još dublje u provaliju.
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija bpz.ba
