|
A SNOVI LETE
NIČEG SE NE BOJE”
SANJAM BUDAN
Ponekad sjedim sam,u tišini,
pa pustim misli prema domovini.
Pustim ih kao oblake da plove,
sanjam budan te najljepše snove.
A snovi lete,ničeg se ne boje,
za njih granice ne postoje
i ispune sve želje moje,
za tren sam tu,ispred rodne kuće svoje!
Za tren sam tu,ispod Krstivode,
gdje napravih prvi korak slobode,
gdje sam rođen,gdje sam dijete bio,
to u srcu nosim i nikad nisam krio!
Za tren se vraćam u djetinjstva dane,
kad svako jutro bezbrižno ti svane,
kad svake noći sa zvukom zvonika
toneš u snove malog pravednika.
Za tren sam tamo gdje slavuj selo budi,
gdje ustaju zorom stari ljudi,
gdje miriše jutrom tek zalivena kava
i gdje je vjera u Boga iskrena i prava.
Tu su prijatelji moji,
tu smo uvijek na svom svoji,
tu proljeće oblači najljepše boje,
e tu je rodno selo moje!
A ja često,tijelom u tuđini,
a mislima na svojoj djedovini,
baš kao sad,noći ove,
dok neka strana riječ ne razbije mi snove.
Ne pripada ovdje ni srce ni duša,
samo ovo raspadljivo tijelo
a sve ostalo tjera me tamo
 ispod Krstivode,u moje Dobro Selo!
Velimir Velo Raspudić
|
|
