…Bože, neka bude isti i na nebu kakav je bio ovdje
u vremenu kada nas je grlio svojim dobrim očima
Dopusti anđelima da se začude njegovim krilima
Neka i tamo bude uz nešto plavo, zeleno, kamenito, vedro. Neka se i tamo zove Vedran
Dopusti da njegov komadić neba
bude sličan ovoj dolini od naranača i vinograda
s rijekom u zaletu za poljubac s morem
koje čeka samo dvije stanice južnije
Neka se francuski ljubi sve što se tako ljubiti može
Ptica i jutro
Oblak i krila
Ponoć i krošnje na avenijama
Bože, dopusti da i tamo bude nestašan i razigran
s očima u koje se zaljubljuju ljeta
Možda toga ratnog ljeta ne bi pucali na njega
da su znali da u vojničkom ruksaku nosi Sedam godina na Tibetu, Jesenjina, Zagora,
sestrinu fotku i astrološki profil jedne Lavice. A usput i Račice
Možda ne bi pucali u njega da su znali da je baš u tom trenutku
smišljao, lagano zviždućući „Imagine“,
kako balansirati između astroloških različitosti
I kada rat završi sa svim prijateljima zatulumariti
na Tibetu…Ili Ohridu
Dopusti da se i tamo smije do osmica
Neka se i tamo zove Vedran
Bože, razvedri Vedranom dušu njegova krvnika
koji sto puta na dan ubija sebe
od onoga trenutka kada je
pucao u bezbrižene osmice
Dopusti Vedranu da te malo zamjeni
Ti se odmori
Zazviždi „Imagine“
I nasmiješi se osmicama
Vesna Zovko
Posvećeno prijatelju Vedranu Đokoviću (Čapljina, 1969. – 1993.)
