Jesen je spavalica. Kao i ti. Ušuškana u šaputave vokative
glasova s klupa u parku. Blizu tržnice. S nje plove vitamini
po pločnicima
i lijepe se za čizme s brojevima za skakanje po lokvicama.
Bacio si kišobran u snu.
I glas ti se skvasio od nečije kose iz koje su poletjele kapljice
kao iz primaknutog lebdećeg neba.
Pa me zoveš tamo da se grlimo u bestežinskom stanju.
Pokraj tvoje sobe prolaze budni i uplašeni.
Ne znaju za tvoje snove.
Ne znaju za ičije snove.
Strah od jesenskih metafora progoni one koji strepe od brojeva.
Lako je spavalicama!
Oni prespavaju višak značenja.
Kao i ti.
Dok spavaš ušuškan u meke vokative nečijeg imena.
Kao da si jesen. Imuna na frekvencije vokativa brojeva s tržnice.
Pod prozorom krošnja. Sviraju svebojni vokativi u njoj.
I penju se do tvoje kože. Kao spori poljupci.
Smiješiš se u snu.
I smiješno buncaš davnu baladu…
I onda me dozivaš njome u doba noći
kada se bojama lišća daju nova imena.
Kada se matematika pretvara u muziku….
I onda me zoveš ujutro. Tiho, neprobuđeno.
Ali nadjačavaš pohlepne vokative
koje uzvikuju prekupci
s predizbornog štanda pokraj tržnice.
