Retorički najsnažnija poruka Donalda Trumpa u nedavnom obraćanju naciji nudi zapravo i okvir za razumijevanje neobičnog susreta Esther Gitman i Alojzija Stepinaca, susreta koji se prema važećim hrvatskim kanonima nikada nije trebao dogoditi. Predsjednik Trump je poručio: “Amerika je utemeljena na slobodi i neovisnosti, a ne na vladavini prisilom, dominacijom i kontrolom. Mi smo rođeni slobodni i ostat ćemo slobodni”.
Iz te paradigmatske slobode uvjerenja, slobode djelovanja, slobode uspjeha, slobode izbora, Donald Trump je prije tri godine iz svojeg poslovno privatnog carstva Trump Towera istočno od newyorškog Central Parka krenuo prema Bijeloj kući i uspio useliti. Dvadesetak godina ranije njegova “susjeda” sa zapadne strane Central Parka, tada uspješna poduzetnica Esther Gitman, odlučila je krenuti posve drukčijim putem.
Vlasnica kompanije za izradu nakita, koja se upravo nalazila na pragu novog poslovnog izazova prerastanja u mega-kompaniju, odlučila je reći zbogom biznisu kako bi ispunila zavjet koji je dala svome poočimu i pronašla odgovore na pitanja svoje kćeri.
Poočim je želio da se posveti akademskoj karijeri, a kći je željela znati više o korijenima svoje židovske obitelji, koja je bila prognana iz Španjolske, pronašla utočište u Sarajevu, da bi se u vrijeme Pavelićeve NDH ponovo našla pod progonom, na udaru rasnih zakona. Estherina majka bijegom je spasila sebe i svoju djevojčicu. Sva šira obitelj je deportirana, odvedena u logore i pobijena.
Put u ispunjenje zavjeta poočimu, odveo je Esther ponovo u studentske klupe, u njezinim kasnim šezdesetim godinama, a potom i na doktorski studij. Put traženja odgovora za svoju kćer vodio ju je u Hrvatsku, kamo se uputila kao Fullbrightova stipendistica da bi obavila istraživanja za svoju doktorsku disertaciju na temu “Spašavanje Židova u NDH”.
U podrumu Hrvatskog državnog arhiva, istražujući spašavanje Židova u NDH, u netaknutim, prašnjavim paketima dokumenata prvi put je susrela ime zagrebačkog nadbiskupa – Alojzija Stepinca. I dok je razvrstavala dokumente, primijetila je da se njegovo ime stalno ponavlja. Potom je tražila sve o Stepincu.
Tako je počeo susret koji se po hrvatskim i ne samo hrvatskim kanonima znanstvenog ili ukupnog društvenog djelovanja nikada ne bi mogao dogoditi, koji traje do danas i koji je upravo ovih dana okrunjen knjigom Esther Gitman “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights” (Alojzije Stepinac – Noseći stup prava čovjeka).
Danas je jako važna ova knjiga, vrlo izazovnog i nedvojbenog naslova kojim dr. Gitman ne pristaje na politikantske nagodbe o ulozi kardinala Stepinca u vrijeme NDH, već ga bez ikakve zadrške postavlja kao primjer dosljednog djelovanja u zaštiti prava čovjeka, iznoseći na dokumentima utemeljene argumente za tu tvrdnju. No, jednako je dragocjena pozicija iz koje Esther Gitman to čini. To je pozicija primarne žrtve koja želi znati i razumjeti.
Ali i pozicija potpune slobode i neovisnosti. Uoči susreta sa Stepincem Esther Gitman nije imala baš nikakvih političkih predrasuda, nije joj unaprijed savjetovano što mora otkriti, niti bi ona to prihvatila. Bila je profesionalno potpuno realizirana i financijski neovisna, dakle nepotkupiva i oslobođena bilo kakvih karijernih ili materijalnih kalkulacija. I sve je uložila u istraživanje, a potom objašnjavanje veličine postupaka Alojzija Stepinca u spašavanju ljudi i ukazivanje zašto bi oni danas trebali nama biti putokaz za djelovanje.
Iz svojeg svijeta slobode Esther Gitman često sebi, a zapravo svima nama, a osobito onima koji predbacuju Stepincu da nije učinio dovoljno, adresira dva izazovna pitanja: Da li bih ja imala hrabrost moje majke, koja se odlučila na bijeg iz Pavelićeve NDH i tako me spasila? I drugo: da li bih imala hrabrost nadbiskupa Stepinca, da svoj život izlažem opasnosti za spašavanje drugih?
Kako sam ja ipak odavde, iz svijeta ograničenih sloboda, to bih pitanje postavila drukčije: A što ste to učinili vi, kojima je Esther iz New Yorka morala otvarati kutije u podrumima zagrebačkih arhiva i još niste pročitali? I odmah bi svi skočili, nabrusili zube i druga oružja… Zato je sloboda važna. I zato je Esther dragocjena.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
