Prikaz knige – Josip-Jozo Marić; Vječni nemir prognanih s očevog ognjišta, Pula-Rijeka, 2018., (495 str.), drugo izdanje
Josip-Jozo Marić rodio se u Donjim Krajevima, u Kotor Varošu, nedaleko kule Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1939. godine. U zavičaju je završio osnovnu školu. Ostalo školovanje nastavio je i završio u Rijeci, gdje je i magistrirao na Ekonomskom fakultetu, te u Zagrebu, gdje je stekao diplomu fakulteta Političkih znanosti. Radio je u građevinarstvu, školstvu, bankarstvu, saobraćaju, općinskoj upravi, te brodogradnji. Pisanjem se ozbiljnije počeo baviti nakon studija, ali mnogi uradci su mu izgubljeni u posljednjem ratu. Autor je pet zbirki poezije, s više od 330 pjesama.
Nezavisno od poezije, glavno djelo mu je obiman, vrlo ambiciozan roman Vječni nemir prognanih s očevog ognjišta, objavljen 2014. (410 str.). Drugo izdanje nadopunjeno je s 60 stranica karata i popisima ubijenih u drugom svjetskom i u Domovinskom ratu na području Kotor Varoša. Ti podaci postaju okvir njegovog povijesnog romana, pisanog u duhu Andrićevog literarnog traga, no bez jezičnih i stilskih bravura tipičnih za tog hrvatskog i bosanskog i jugoslavenskog pisca.
U knjizi se navodi da je bilo oko 850.000 do 950.000 katolika (Hrvata) prije turskog osvajanja Bosne i Hercegovine u XV. stoljeću. Pogibelji, poturčenje i progoni doveli su do nestanka tri četvrtine katolika u Bosni i Hercegovini. Navodi se da je bilo 209.391 katolika prilikom ulaska Austro-Ugarske na to područje 1878. godine, a 458.999 – 1913., uoči prvog svjetskog rata. Po popisu 2010. bilo je 441.432 katolika-Hrvata. Po službenom popisu 2013., u koji su uključeni i Hrvati i Bošnjaci koji zapravo ne žive u Bosni i Hercegovini – jer su prognani i žive i rade godinama izvan te države, cijela BiH ima 3.531.159 stanovnika (što je vjerojatno 500.000 više od stvarnog stanja!). Od toga: Bošnjaka je 1.769.592 (50,1% – zbog ovih 0,1 % je i primijenjena ta metodologija!), Srba je 1.086.733 (30,8%) i Hrvata 544.780 (15,4 %), te ostalih 130.054 (3,7 %). Ova statistika prikrivanja veličine tragedije, tipična je za Bosnu i Hercegovinu.
Marićev roman, pisan jednostavnim stilom, svim tim krajnje sumornim brojkama daje emocionalnost. Ratovi dolaze i prolaze, a za Hrvate Bosna je veliko stratište. Najbolji dijelovi Marićevog romana su oni u kojima direktno opisuje svoju sudbinu i svoje stradanje.
Knjiga je u prvom redu namijenjena svim onim Hrvatima izbjeglim s područja Kotor Varoša, koji se sada dva puta godišnje okupljaju na tom području spaljene i opljačkane zemlje: za Uskrs i Velu Gospu. Poruka ovog romana je mračna i vrlo upozoravajuća. Krvavo potiskivanje Hrvata iz Bosne i njihovo svođenje na Zapadnu Hercegovinu govori nam da je etničko čišćenje dalo genocidne rezultate u tzv. Republici Srpskoj.
Mila Marušić
