Dragana Radusinović
Bilo jednom u Grčkoj (zemlji koja je bankrotirala nekoliko puta, a mogla bi opet)… mogući je početak priče o tome kako teritorijalnim preustrojem izigrati reformu. Kako nominalno smanjiti broj općina i županija, a nemati od toga baš nikakav pozitivan učinak na razvoj regija i financijsku učinkovitost.
Budući da je rasprava o potrebitosti opstanka ili nestanka hrvatskih županija opet izvučena iz naftalina, a domaća politička svita svih boja i oblika vjerojatno traži svoje mišljenje u bespućima piva i janjetine ne bi bilo neobično da se, ako ne uspiju to nikako izbjeći, k’o pijani plota uhvate posla reformiranja bez reforme.
Grci su dokazali da se i to može.
Krajem prošlog milenija Grci su odlučili svoju staru državu ustrojiti u 900 općina i 133 manje jedinice nazvane komune. Osnovali su i 13 regija kako bi mogli povlačiti novac iz EU fondova. Ustrojili su i 50 prefektura, po zaduženjima sličnim današnjim županijama, a potom su ih u novom mileniju ukinuli i zadržali svega 13 regija i 325 općina.
Okrupnjavali su Grci svoje teritorijalne jedinice nemilice u nekoliko faza, crpeći stalno novac od Unije kako bi postali ‘efikasniji’, kako bi manje administracije opsluživalo više stanovnika, međutim u svemu su – fulali. Unatoč tome što su na dvije velike teritorijalne reforme potrošili oko 400 milijardi eura.
A što su to naši dragi Grci propustili napraviti? Samo jednu ključnu sitnicu. Svojim okrupnjenim regijama – njih 13 – na kraju kao ni onih 50 prefektura u međufazi nisu dobile slobodu za prikupljanje vlastitih prihoda. Centralna država ih je zapravo nastavila držati u šaci novcem kojim su one dobijale, a time je držala u šaci i njihovu mogućnost da upravljaju životom i poslovanjem na ‘svojem teritoriju’.
Zadržano je i pravilo prema kojem se načelnika i najmanje općine bira neposredno, a analitičari su promatrajući rezultate zaključili kako financijska ovisnost o centralnoj državi nužno dovodi do podrške onim lokalnim kandidatima koji imaju veći lobistički utjecaj na nacionalnu vlast budući da nacinalna država novcem upravlja kroz koruptivni i klijentelistički sustav.
Ukratko, teritorijalni preustroj u kojem moć nad raspodjelom novca ostaje u rukama centralne države uopće nije sretno rješenje.
Grčka je unatoč svim svojim terotorijalnim preustojima ostala jedna od najcentraliziranijih država u Europi, a Hrvatska je unatoč iracionalno velikom broju općina i u svakom slučaju prevelikom broju županija također iznimno finanicijski centralizirana.
Stoga je naša domaća rasprava o sudbini županija, recimo to tako, na populističkoj razini umnog dosega kišne gliste. Spremni smo užariti to malo sivih stanica koje su nam preostale nakon praćenja vijesti u kojima se ružnim riječima časte predsjednik Sabora Jandroković i predsjednica Republike Grabar-Kitarović kako bismo se žestoko svađali oko zapošljavanja uhljeba u administraciji županija, napadali ih ili branili, a da se ni jednom ne zapitamo u čemu je zaista problem, zašto hrvatske županije zapravo skoro ničemu ne služe?
Osim tome da obavljaju (plaćaju) one usluge za građane onih gradova i općina na svojem teritoriju koje ti gradovi i općine sami ne mogu, pa je upitna i njihova administrativna svrha. I naravno, da imaju župane i ostalo političko i administrativno osoblje. Ne mogu ničemu ozbiljnijem niti služiti ako nemaju financijsku autonomiju, a kako ih je 20 da im se danas i da financijska autonomija i mogućnost ozbiljnijeg prikupljanja vlastitih prihoda od stanovništva na svojem teritoriju većina bi županija u Hrvatskoj kakva jest bila – bijedno siromašna.
A što ako bi ih bilo manje? Recimo pet? I ako bi zaista dobile mogućnost finacijske autonomije? E, kad bi bilo tako, odmah bi postalo manje unosno biti nacionalnim političarem, onom vrstom koja najmanje radi, najviše govori, nema nikakve mjerljive rezultate i u pravilu ne odgovara nikome pa zato i udara u ideologiju kad je je već sebi podredila svu državnu ekonomiju. A ta čini gotovo dvije trećine ukupne ekonomije u zemlji. One ekonomije koja po svim parametrima grca na začelju zemalja članica Europske unije.
No, kako živimo u Hrvatskoj, nužno je zapitati se zašto tako mala zemlja ima 127 gradova? Svojedobno je jedan gradonačlenik najmlađeg hrvatskog grada, Svete Nedjelje kraj Zagreba koja je gradom postala 2006. godine, to jednostavno objasnio. Imali su dok su spadali pod Samobor ozbiljnih problema. Nisu se uspjevali izboriti ni za kanalizaciju jer općinu nitko nije doživljavao, a grad jest.
Bit će da Hrvatska ima problema s titulama i uzvišenoću. Baš kao u feudalizmu. Nismo daleko. E sad, trebamo li ili ne trebamo 20 županija plus Grad Zagreb u kojem bi svaka od njegovih 17 četvrti sagledamo li cijelu Hrvatsku po broju stanovnika mogli biti gradovi pristojne veličine! Recite vi meni…
