Tko vlada Hrvatskom. Predsjednica? Vlada? Sabor (iznad kojeg su tek Bog i Hrvati)? Ili par neuspješnih karijernih diplomata velikih zemalja (da su uspješni ne bi bili u Hrvatskoj, to oni znaju, no izgleda da naša vlast to nije u stanju shvatiti)?
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Ovih je dana kao bomba u Zagrebu eksplodirala – Jokićeva ucjena!? Ako i samo ako, kao što bi rekli matematičari, ima onih koje se može zaplašiti danim ultimatumom bila bi to potvrda da i u ovom vremenu postoji mogućnost ako ne uskrsnuća tijela, a onda makar ideja: Šuvarova reforma ide dalje. Šuvaroidi umnoženi i zaogrnuti ideološkim cvijećem novih duginih boja prodaju Praksis i polemiziraju vješto. Hrvatska tradicija, kultura (i uljudba) i nešto još uvijek živućih Hrvata (koji ognjištarski drže do takvih stvari) bili bi konačno poraženi i to u vrijeme njihove natražnjačke i ognjištarske (čak što više fašističke) vlasti. Bolje pasti neg propasti, pjevali su ovih dana maturanti, a neki od njih su čak na Jelačić placu usudili se recitirati Marulićeve stihove (za razliku od starog hrvatskog pokliča Za dom, oni još uvijek nisu zabranjeni): Tašćina od tašćin i sve je tašćina / ovi svit je osinj i magla i tmina.
Nisu zabranjene Marulićeve riječi, no dolazi vrijeme. I mogle bi biti. I nije samo Marulić na crnoj listi, ima ih još. Možda je još uvijek dobro zaviriti u Bijelu knjigu Stipe Šuvara i uvjeriti se kojih se to ognjištara boje ove antife, čisto da se uvjerimo ako mi ne znamo da oni znaju što vrijedi – i što je posrijedi. Stipane, rodijače, nije ovo samo zbog tebe, niti zbog tvog „Dnevnika po novom kalendaru“, niti zbog „Ordena“, nije ni zbog Andrije (sina ječma pastorka pšenice) niti zbog svih prešućenih, zaboravljenih (ne usudim se reći zabranjenih), ovo je samo zbog toga da se sjetimo tih demokratskih i lijepih vremena. I mi smo bili mlađi (tko bi rekao…).
No, ostavimo kulturu kulturnjacima oni znaju za razliku od svih silnih ušućenih hrvatskih velikana o čemu se radi. Kao što bi rekao Kvintilijan: drž se teme pa će riječi slijedit same. A sva sila hrvatskih pera čeka da vlast kaže ne može kanon (književnosti) određivat skupina drekavaca i njima priležnih nakladnika (i teoretičara obezglavljenosti). A što ako i vlast zašuti, a ministar podlegne pred ucjenom. Gubitak Jokića (i suradnika) bio bi nenadoknadiv gubitak za ideologe praznine (i razvaline). I stoga se duboko ufam da će sutrašnji dan iz meni nepoznatih razloga ministar Šustar ipak prespavati (snom pravednika). A na Jokiću je onda obaviti ostalo.
U svijetu još malo, i rat! Neki kažu i da traje treći (ili tko zna koji). I to svjetski! Globalizam osvaja. Rusko – američki rat? Ili dogovor? Ali tko stoji iza globalizma? I Rusi i Amerikanci izgleda da su tek imena čekića kojima se mlati (tamo gdje treba). Mi Hrvati BiH to osjećamo (i osjećali smo) i devedeset prve i devedeset četvrte i dvije tisuće i prve; i svih ovih godina otkada se nadamo da bi i mi mogli uživati slobodu i demokraciju. Možemo reći, ali nije baš posve zdravo, govoriti što misliš, pa je bolje ušutjeti. Mogu te čuti, ovi naši (ako o njima pričaš). Mogu te čuti stranci (a o njima se ne smije). Protiv drugih (naroda) i ne smiješ (a da ne govorimo i drugima i drukčijima). I ne treba, jer stvaraš neprijatelje i nisu za suživot i demokraciju. Šuti. Trpi. Ili idi brate ako ti je negdje bolje. Šta čekaš?! I tako mi Hrvati lagano odlazimo – u povijest.
Tek tu i tamo netko izleti i kaže što misli. I odmah pakao. Biskup Komarica?! U čijoj je biskupiji od 150.000 Hrvata ostalo tek desetak (i to tisuća), usudio se to usporediti s jednom drugom tragedijom (smijem li joj i ja reći ime). I nitko ne zna što je uvrijedilo mnog?! Ono od nekada ili ovo sada, a jedno i drugo nije mit (oblikovan učestalim ponavljanjem), nego nešto što se iz dana u dan potvrđuje kao provjerljiva činjenica. I genocid i kulturocid i memorocid. I sad nije važna istina niti stanje duša u biskupiji, niti o Bleiburgu i križnim putovima bitno je šta je Komarica rekao i smije li on govoriti ono što misli na temelju usporedivih i porvjerljivih činjenica.
I naravno uslijedio je čitav niz osuda Komarice. Medijski linč. Tko jače galami, on je u pravu. Tko bjesomučnije napada i vrijeđa ne mora ponuditi niti jednu činjenicu. Ni popis pučanstva, ni kosturnice Tezna, Hude jame (Barabarina rova), Kočevskog Roga, Pečovnika… On samo viče. Viče. Govori. Važno je, izgleda, mnogo govoriti, pa makar i neistine. Makar ničim potvrđene riječi. Jer riječi su kao lova, što ih je više tim bolje. I ne treba se plašiti inflacije. Netko će drugi snositi cijenu ako je kod tebe tiskara novca (i argument). Još je davno tvrdio Al Capone (jedna od mudrijih glava): argument i pištolju uvijek su jači od samih argumenata.
A onda malo potom uslijedila je i salva obrane biskupa Komarice. I ne znam što je tužnije. Napad ili obrana.
I krenu verbalni rad. Nasrtaj na Tvorevinu. Uništenje Republike Srpske (samo što nije)! Taman pomisliš da je ne može spasiti ni Klavir Ivo i Kaljinka. Američke note sad su u modi. I nama neukima nitko da kaže kamo to vodi. I tako dok naši uništavaju RS za Hrvate se nešto mnogo i ne brinu. Kad god ih nešto upitamo za se, za nas imaju divan odgovor. Kad uđete u Europu svi će vaši strahovi nestati. Divnoj, dakle tajni ovoj zahvaljujući mi smo tamo već davno stigli, sad tek pristižemo i lagano (više nije ni tako lagano) nestajemo sa ozemlja koje je, nekad davno, druge prostore naseljavalo, ali sebe nije raseljavalo (što sada, nažalost, nije slučaj). Sela nam prazna, i svakim se danom sve više prazne, a i gradovi stenju.
Utješno stoga nama iz Hrvatske javljaju, sukladno Matinoj (ne Bobanovoj nego Granićevoj) doktrini, da su se hrvatski stavovi uskladili kada je BiH u pitanju. I taman kad pomisliš sad će i pozicija i opozicija poduprijeti naša htijenja, a ono vlast nam se oko BiH usuglasila s Turskom. Ne znam jesu li, jer nije osim ove divne vijesti ništa objavljeno, jesu li, dakle, ti stavovi usklađeni s Davotogluovom doktrinom o islamskom prodoru na jug i izbijanju na more. Kad se Hrvatska presječe kod Neuma (smije li se reći, a da se ne drži politički nekorektnim, biološkim cvijećem), ostaje tek pokupovati istočno od njega. Dubrovačka republika nije samo srpsko rješenje.
Ako je vjerovati bulinima koji se svakodnevno u eter bacaju Hrvatska i Turska (ako ih podrži Amerika) zajedno s Bošnjacima izgleda po svemu da će ovih dana napasti Republiku Srpsku, Srbiju i Rusiju zajedno. Kome i zašto treba takav dojam? Problem su opet izgleda Hrvati Hercegovine koji usrećeni Bošnjačkim razumijevanjem njihova položaja (u zadnjih petnaestak, pa i više godina) nikako da krenu u istu akciju. A kad je akcija u pitanju i dalje vrijedi: seljačine uvijek u prve redove, pa kako se to ne događa izgleda da imamo problem.
Iako poznati kao kolijevka ustaške ideologije i nositelji ustaške guje (treći dan) Hercegovci nikome ne valjaju. Čak ni Miloradu Dodiku kojega, kako svi tvrde, svesrdno podržavaju. Naime Milorad je našao novi razlog nastanka Republike Srpske (a vjerojatno i potrebe njezina opstanka), to je, naravno, ustaška ideologija. Hrvati su, po ovom najsuvremenijem tumačenju nedavne prošlosti (odnosno Istorije regiona) naime, toliko bili moćni na početku rata (imali su četvrtu „armiju“ na svijetu u svojim rukama, nije im smetao embargo na oružje stoga se za njega i zauzimao veliki Hrvat Budimir Lončar) pa je uistinu u BiH prijetio pokolj nenaoružane srpske nejači apokaliptičnih razmjera i nije čudo da su ugroženi Srbi (kao nekada) vilama i grabljama krenuli na otpor. Da nije smiješno bilo bi žalosno. Da ne vidimo kako lažu kod još živog sjećanja, televizijskih zapisa, i živih ljudi pomislio bi čovjek da je tako i bilo, baš kako su i pričali i o sedam osam ofenziva i velikom dobrici Titu, tek je poslije njega štafetu preuzeo Dobrica Ćosić (u čemu mu je svesrdno pomagao Ljuba Tadić, ali ne glumac nego otca bezazlenoga predsjednika kojemu su hrvatske vlastodržačke antife jele iz ruke tradicionalnu srpsku dobrotu – i leb i sol!?), a za manekene su izabrali (glumce bolje od Bate) Miloševića i Šešelja, a i oni su tek udio čitave plejade srpskih glumačkih velikana: šoškočanina, karadžića, raškovića, arkana, vasiljevića, beare, tolimira, mladića i svih koji su se u kolo upleli… do milorada i bosića, od vučića do ostojića i dalje, pa do takvih i sličnih). Oj Hrvatska, o rano!!! O, naivno hrvatsko srce. Ti koje čekaš da dođe vrijeme blagog naroda. Nikada vrijeme to doći ne će, ako se ne sjetiš da opet u sebi nađeš: ljutu travu na ljutu ranu. Inače će opet biti kao nakon Bleiburga. Cvilu to mi cvilijaše Zadru gradu na pridvratju ona mlada tica…
Zato u Hrvatskoj i vlada fašistička vlada. Da se sve to ne dogodi. I to fašistička vlada koju svak napada. I koja se nije u stanju ni od komaraca obraniti, koja se ne usudi uzeti vlast. I svakog dana trpi uvrede stazića, milorada, baba i faca, izdajnika i štraca… Hrvatska je jedina zemlja na svijetu u kojoj čitave horde nadobudnika s ponosom kliču: I ja sam izdajnik. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu u kojoj svako malo neko umišljeno žensko s ponosom napravi samosnimku s osobno napravljenim zapisom: ja sam štraca. A narod je davno ustvrdio da se budale ponose onim čega se pametni stide. Strašna je hrvatska vlada. Ona je uvela diktaturu i naslijedila „pola ure kulture“ umjesto torture.
– To je nepravda! – viču svi koji su samo zato jer su pljuvali po Hrvatskoj, mrzili Hrvatsku i to neprestano dokazivali, i upravo se iz tih razloga financirali iz hrvatskoga proračuna. I sad kad je Sjecikesa tek se usudio samo malčice zavrnuti slavinu podigla se silna graja od zemlje do rime. Uistinu je strašna ta hrvatska vlast od predsjednice do vlade. Tko god kihne – ona se povije. Da nije Stazić pao s bickla do sada bi je mamuran uspio srušiti zajedno s kompanjonima u vladi (i Milanovićem prepunom briga jer se Krešo nenadno udaljio, nema ni Kotromanovića, ne zna se niti gdje je Sanja, a i ona u Rijeci se nešto počela ponašati kao da on više i nije premijer). A Karamarko? Karamarko je čudo nad čudima. Svi ga se boje. I svi iz različitih razloga. I njegovi (jer će ih navodno izdati). I protivnički (jer sve zna i svime upravlja). I Ana jer se ne može baviti svojim poslom, pa čak i Petrov koji se još nije dosjetio zbog čega su njemu svi Mesićevi i Josipovićevi i Cvitanovi i Bajićevi dobri – samo mu Karamarko ne valja. Ili se makar na temelju novinskih izvješća to meni samo pričinja. Ako ne znate gdje je tko prikopčan (i na koje veleposlanstvo), ne možete niti dati neke odgovore. Ako ne znate tko je gdje umrežen i u koje sve organizacije (osobito tajne), ostaje vam tek da nagađate. Od šume vijesti ništa se ne da razabrati.
Tko vlada Hrvatskom. Predsjednica? Vlada? Sabor (iznad kojeg su tek Bog i Hrvati)? Ili par neuspješnih karijernih diplomata velikih zemalja (da su uspješni ne bi bili u Hrvatskoj, to oni znaju, no izgleda da naša vlast to nije u stanju shvatiti)?
Neka pati kome smeta Hrvatska je prvak svijeta?
U čemu?
U hrvatskom jalu. I uguz diplomaciji. Stari su Dubrovčani znali: sa svakim lijepo, ni s kim iskreno. Sve kupi. I nema te cijene koju nismo u stanju platiti za očuvanje slobode. A ovi naši?
Na dobrom su putu.
