U povodu 75. rođendana i 50. godina književnoga rada književnika i akademika Ante Matića, Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima objavilo je knjigu njegovih izabranih pripovjedaka.
Plakao sam čitajući priču Kolači od suza
Osam izabranih pripovjedaka imaju svoju povjesnu pozadinu. To su stvarne, istinite, životne priče. Knjiga je naslovljena „Vranske mučenice” prema dvjema hrvatskim i kršćanskim mučenicama, životom stradalim na Vran-planini. To su Diva Grabovčeva, koja je mučeništvo podniela u doba turske vladavine Bosnom i Hercegovinom, i Slava Ereš, mučena i ubijena u doba komunističke vladavine, godine 1952.
Mučeničtvo Slave Ereš samo je nastavak zločinačkoga i nekažnjenoga djelovanja zločinaca iz doba Drugoga svjetskoga rata, kada su od iste zločinačke ruke stradali franjevac i župnik Stjepan Naletilić, njegov brat Marijan Naletilić i suradnik Matiša Penavić, o što je sadržaj treće pripovjetke – „Partizanske priče”.
Radnja kratke priče „Ruža za Mariju” događa se u poratno doba. Ima lijep završetak, jer se pomiruju i u braku zbližuju djeca partizana i ustaša, i štoviše, članovi se partizanske obitelji obraćaju i prihvaćaju vjeru u Isusa Krista.
U „Strašnoj ljepoti života” prijateljsko društvo u redovitom subotnjem razgovoru raapravlja o teškom pitanju mnogih samoubojstava hrvatskih branitelja. Unatoč teškim razočaranjima, takav završetak ovozemaljskoga života nikako nije opravdan.
U prvoj godini Hrvatskoga obrambeno-osloboditeljskoga rata hrvatski su bojovnici oslobađali jedno selo, koje su bili zauzeli srpski četnici. Nakon uspješnoga pothvata oslobađanja na sam Božić godine 1991. naišli su na stravične prizore ubijenih ljudi i životinja. No, u jednoj je kući ostala živa starica, koja se sva utučena optuživala, kako je ubila svoga sina. Zapravo, dogodilo se to, da je u doba Drugoga svjetskoga rata sakrila i spasila susjednu pravoslavnu obitelj, da bi joj član te obitelji sada u HOOR-u vratio ubojstvom njezinoga sina Mate. Sad je postala svjesna, koga je ona nekada spasila i s kim je sve do tada u miru živjela. O toj teškoj životnoj sudbini govori priča „Molitva za Matu”.
Priča, koja me je u doslovnom smislu rasplakala, kad sam ju čitao, je „Kolači od suza”. Dvije starice, Ana i Luca, nakon što su izrodile, Ana devetero, a Luca petero djece, ostale su same i napuštene od svoje djece, koja su se raselila po svim kontinentima. Ne dolaze im ni na Božić, a one unatoč tome peku kolače, jer ih kao majke uporno očekuju. Kolači su im isto onako dobri, kao kad su im djeca bila malena, samo što ih sada dodatno začinjaju svojim suzama.
Zadnja je priča „Božji prst”. U njoj djed priča svomu unuku na Badnju večer, kad su svi ostali u crkvi, svoju plovidbu brodom u Japan, odakle se on sa svojim drugovima imao vratiti zrakoplovom na sam Božić. No, zbog straha od letenja on se napio, pa ga Japanci nisu pijanoga pustili u zrakoplov. Tako je cijela skupina morala odgoditi let za jedan dan, svi ljuti na njega zbog njegovoga nepromišljenoga ponašanja. No, sutradan su čuli da se zrakoplov, s kojim su trebali letjeti srušio i da su svi putnici smrtno stradali. Sada su zahvaljivali Bogu, koji ih je providnošću i pijanstvom jednoga od njih spasio, da su svi ostali na životu.
Svih osam priča ili pripovjedaka ima zajedničku crtu, a to je, da glavni likovi vjeruju u Boga i da su radi vjernosti Njemu spremni položiti i svoj život. Stoga su pripovjedke vrlo poticajne i izgrađujuće.
Predsjednik hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim,
dr. Stjepan Razum
