Studija “Bosna i Hercegovina – federalizam, ravnopravnost, održivost (Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda)” Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) bit će predstavljena u srijedu, 23. ožujka, u 12 sati u Maloj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Studija, čiju je izradu sufinancirao Ured za Hrvate izvan Hrvatske, objavljena je u dvojezičnom izdanju, na hrvatskom i engleskom. Član stručnog tima IDPI-ja Ivan Vukoja u intervjuu za Večernji list kaže kako Studija predstavlja prilog za pokušaj rješavanja bh. političke i društvene enigme.
Zašto studija federalizam, ravnopravnost i održivost u režiji IDPI-ja?
– U prvom redu zato da bi se pokrenula i vodila ozbiljna, na argumentima, jasnim načelima i konkretnim modelima zasnovana javna i politička rasprava o tome kako BiH može od “podijeljenog društva i nestabilne države” postati integrirano društvo i stabilna država. Temeljni je preduvjet integracije i stabilnosti, pokazala je to i IDPI-jeva studija, institucionalna i praktična ravnopravnost triju konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Bez ravnopravnosti konstitutivnih naroda nema ni stabilnosti ni održivosti. Ovu studiju smatramo našim ljudskim, građanskim i stručnim doprinosom uspostavi i izgradnji temeljnog društvenog konsenzusa o Bosni i Hercegovini kao zajednici ravnopravnih konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Doprinos izgradnji stabilne multinacionalne države i razvoju interkulturalnog građanstva.
Federalizam vidite kao jedino realno rješenje za BiH. Zašto to tvrdite?
– Naglasak, zapravo, stavljamo na konsocijacijsku demokraciju kao jedan od vidova federalizma u širem smislu, odnosno na kombinaciju federalističkih i konsocijacijskih načela i modela. U najkraćem, federalizam se temelji na vertikalnoj podjeli vlasti između centra (državna razina) i teritorijalnih federalnih jedinica (entiteti), a konsocijacija na horizontalnoj podjeli vlasti između konstitutivnih naroda na državnoj, odnosno entitetskoj razini. Federalizam u užem smislu naglašava pravo konstitutivnih naroda na teritorijalnu autonomiju i samoupravu, a konsocijacija na institucionalnu autonomiju i podijeljenu/zajedničku upravu, odnosno, kombinaciju teritorijalnih i institucionalnih aranžmana. Federalizam, bilo u širem ili užem tumačenju, smatramo jedinim realnim i legitimnim rješenjem za BiH iz jednostavnog razloga jer je Ustav BiH Bošnjacima, Hrvatima i Srbima dodijelio status konstitutivnih naroda, te stoga jer su Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne samo ustavno-pravna nego i povijesna, demografska, društvena i politička činjenica u BiH. Svatko tko uvažava spomenute činjenice mora priznati da je BiH složena, pluralna, višenacionalna država. Politološka teorija i politička praksa nedvojbeno su pokazale da je optimalan model uređenja takvih država moguće pronaći jedino u okvirima multinacionalnog federalizma i konsocijacijske demokracije.
Kako krenuti s federaliziranjem BiH – okrupnjavanjem županija možda?! Je li to put za rješavanje hrvatskog pitanja?!
– BiH je po postojećem ustroju država koja u sebi ima konfederalnih, federalnih i konsocijacijskih elemenata, pa možemo reći da je već duboko u procesu federaliziranja. Problem je u tome što određene politike u BiH i izvan nje, ne prihvaćaju načela multinacionalnog federalizma i konsocijacijske demokracije, te uporno i sustavno rade na sabotiranju procesa federalizacije i demontiranju modela konsocijacijske demokracije. A onda, politički prijetvorno optužuju federalizam i konsocijaciju kao uzroke nestabilnosti i disfunkcionalnosti političkog sustava. Za uspjeh konsocijacijske demokracije u BiH nužno je da društvene i političke elite sva tri konstitutivna naroda prihvaćaju konsocijacijska načela. Konsocijacijska demokracija podrazumijeva dobrovoljnu i dobronamjernu suradnju političkih elita sva tri konstitutivna naroda. Kada ta suradnja u okviru podijeljene/zajedničke uprave izostaje ili se zloupotrebljava, jačaju zahtjevi za samoupravom i teritorijalnom autonomijom. Jačanje unitarizma, na jednoj, u višenacionalnim društvima uvijek za posljedicu ima jačanje separatizma na drugoj strani. Unitaristi u BiH bi morali biti svjesni da sabotiranjem i zloupotrebama instituta konsocijacijske demokracije Hrvate guraju prema etnoteritorijalnom federalizmu, a Srbe prema konfederalizmu i separatizmu. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da će model rješavanja hrvatskog pitanja u BiH u velikoj mjeri ovisiti o političkom stavu federalnih partnera prema hrvatskom pitanju. I naravno, umješnosti, odlučnosti i hrabrosti hrvatskih političkih predstavnika da se izbore za rješavanje hrvatskog pitanja. Studija nudi argumentirane koncepte i legitimne modele, a na društvenim i političkim elitama sva tri naroda je predložene modele zagovarati ili osporavati. I snose odgovornost za posljedice svoga djelovanja.
Kako gledate na pokušaje naroda i stranaka da negiraju narodnu reprezentativnost, odnosno uvriježenu konstitutivnost, pa zar povijest i primjeri iz prošlosti, pa i Jugoslavije, ništa nisu naučili današnje političare?
– Zbilja je začuđujuće do koje mjere pojedinci, pa i čitave zajednice, mogu biti ideologizirane i indoktrinirane. I danas u BiH postoje ljudi i političke grupacije koje smatraju da je izbor Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bio ne samo legitiman i opravdan nego i svojevrsni vrhunac demokratičnosti i liberalizma u BiH. U nekim dijelovima BiH je još uvijek sasvim normalno da “uvaženi” politolozi ne razumiju ili ne žele razumjeti razliku između pripadničke i predstavničke demokracije. Normalno je da u jednom mandatu budete veleposlanik u bošnjačkoj, a u idućem u hrvatskoj kvoti, da pet bude trećina od 17, da je uskraćivanje prava na medijsku autonomiju jednom konstitutivnom narodu vitalni nacionalni interes drugog konstitutivnog naroda itd.
Dekonstituiranje Hrvata započelo je izmjenom izbornih pravila, promjenom Ustava FBiH i provedbe navodne odluke o konstitutivnosti naroda. Kako ih ispraviti?
– Između ostalog, pozivajući se na duh i izvorno slovo Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, odnosno pozivajući se na pravno načelo “status quo ante”. Po tom načelu, ako jedna od strana jednostrano mijenja ili krši neki sporazum, onda druga strana ima pravo povratka na “status quo ante”, tj. povratka na stanje u kome vrijedi sporazum u svome izvornom obliku ili, pak, stanje u kojem su se strane potpisnice nalazile u trenutku neposredno prije potpisivanja sporazuma. Po izvornome Washingtonskom sporazumu, čiji su ključni elementi kroz DIAF postali sastavni dio Daytonskog sporazuma, tj. Ustava BiH, u onome segmentu koji se odnosi na uređenje FBiH, konsenzus i paritet Hrvata i Bošnjaka bili su temeljna načela ustroja FBiH na kojem su se temeljili modeli izbora i funkcioniranja njezinih tijela vlasti. U njezinu su ustroju, dakle, nedvojbeno bili dominantni elementi konsocijacije i federalizma. Isto tako, nedvojbeno se može dokazati da je “Petritschevim amandmanima”, bez pristanka i suglasnosti Hrvata kao jedne od strana potpisnica sporazuma, relativizirano i obezvrijeđeno načelo pariteta i konsenzusa kao temeljno ustrojbeno načelo FBiH. Sve to daje Hrvatima pravo i legitimitet zahtijevati povratak na stanje koje je bilo prije “Barryjevih i Petritschevih amandmana”, a ako im se to pravo ospori, onda imaju pravo zahtijevati povratak na pravne i političke pozicije s kojih je sklopljen Washingtonski sporazum.
Postoji osjećaj da u BiH u suštinskom smislu ostvarenja ciljeva rat nije završen. Kako ga okončati, kako će i pod kojim uvjetom politike konačno priznati da u BiH žive tri tvorbena naroda, a što je i suštinski sadržaj Daytonskog sporazuma?
– Hrvatska i srpska politika priznaju načelo trokonstitutivnosti BiH, što više, inzistiraju na tome. Dijelovi bošnjačke, te takozvana građanska politika skupa s određenim centrima međunarodne zajednice u BiH ne prihvaćaju ustavnu kategoriju konstitutivnosti naroda i sustavno rade na relativiziranju i deligitimiranju te kategorije. Za vrijeme rata sve tri nacionalne politike imale su svoju velikonacionalnu komponentu kroz koju su željele ostvariti svoje zamišljene maksimalističke ciljeve. Trenutačna situacija je takva da su kombinacijom unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih okolnosti Hrvati izgubili kompletan potencijal za vođenje bilo kakve velikonacionalne politike, što više, upitno je hoće li moći ostvariti prava koja im pripadaju i po Ustavu BiH i po svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Za razliku od njih, i srpska i bošnjačka politika još uvijek se jednim dijelom referiraju i oslanjaju na vlastite velikonacionalne koncepte, prva u vidu separatističkih, a druga unitarističkih težnji i politika. Rješenje je u srednjem, hrvatskom putu koji se poziva na punu institucionalnu i političku jednakopravnost konstitutivnih naroda, na načela pariteta i konsenzusa pri izboru i funkcioniranju tijela vlasti, na načela federalizma i konsocijacijske demokracije. Ohrabruje činjenica da i tzv. međunarodna zajednica sve više uviđa da je hrvatska politika trenutačno najdržavotvornija politika u BiH, i jedina koja iskreno i u potpunosti prihvaća sve euroatlanske integracijske procese.
Jedni kritiziraju Dayton, drugi ga hvale, treći ga mijenjaju. Zašto se slovo i duh Daytona različito tumače i je li u tome smislu realan bilo kakav iskorak oko zajedničkog rješenja koje bi bilo prihvatljivo za sve?
– U Daytonu je napravljen politički aranžman koji se može okarakterizirati kao konceptualizaciju stvarnosti, odnosno, institucionalizaciju tadašnje političke realnosti. Sve tri strane, svaka zbog svojih razloga, bile su djelom nezadovoljne tim aranžmanom, a to nezadovoljstvo u raznim oblicima i stupnjevima kod sve tri strane postoji i danas. Na praktičnoj i pragmatičnoj razini, Dayton je pokušao uspostaviti ravnotežu nezadovoljstva, ali je na načelnoj i konceptualnoj razini legitimirao načela i modele na kojima BiH jedino i može funkcionirati, a to su načela federalizma i konsocijacijske demokracije. S pravom se može reći da načela federalizma i konsocijacije predstavljaju sam “duh Daytona”. Stoga svaka promjena “slova Daytona”, ako želi biti legitimna i legalna, treba biti u okvirima “duha Daytona” i u funkcije njegove što dosljednije operacionalizacije. Velikosrpski separatizam i velikobošnjačko-bosanski unitarizam nisu i ne mogu biti u skladu s “duhom Daytona”. Pozitivan iskorak će biti moguć kada separatizam i unitarizam postanu marginalni društveno-politički projekti u BiH, a načela federalizma, konsocijacije i decentralizacije budu većinski prihvaćena od sva tri naroda i njihovih društvenih i političkih elita. Nadamo se da će IDPI-jeva studija dati značajan doprinos tom procesu.
Koliko su ovakve ‘entitetske’ politike izgradnje i jačanja srpske, odnosno bošnjačke državice odgovorne za novo getoiziranje unutar BiH?
– Proces dekonstituiranja Hrvata i ne prihvaćanja konsocijacijske demokracije nužno vodi jačanju entiteta, odnosno teritorijalizaciji političke moći. Uz to, on vodi i prema nacionalno sve čišćim i zaokruženijim teritorijalnim cjelinama, odnosno imigracijama u ona područja na kojima pripadnici određenog naroda čine dominantnu većinu. Mi smo se pri izradi studije vodili idejom osmišljavanja modela koji pripadnicima svih konstitutivnih naroda na cjelokupnom teritoriju BiH, bez obzira na njihovu brojnost na pojedinom području, omogućavaju konzumiranje njihovih konstitutivnih prava. Stoga smo kao nadopunu postojećim federalističkim i konsocijacijskim modelima pridodali i elemente personalne, odnosno neteritorijalne autonomije (NTA) te uveli novu pojmovno-pravnu kategoriju “konstitutivne većine i manjine”. Sve to bi trebalo omogućiti, primjerice, Hrvatima u Banjoj Luci ili Tuzli da mogu ostati živjeti u Banjoj Luci ili Tuzli i tamo konzumirati kolektivna prava koja imaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Uspješan, ali nedovoljno razvijen primjer institucionalizacije načela neteritorijalne autonomije je Hrvatski narodni sabor BiH koji sve više postaje krovna institucija svih Hrvata u BiH, neovisno o tome u kojem entitetu ili županiji živjeli. Bilo bi dobro i za Hrvate i za državu BiH da HNS, po uzoru na belgijske jezične zajednice, što prije postane integralni dio ustavno-pravnog i političkog sustava BiH, te da se i ostala dva naroda organiziraju po istom ili sličnom NTA modelu.
Što s ljudima koji se predstavljaju kao manjine, a postoji i presuda ‘Sejdić-Finci’, kako riješiti to ‘pitanje’?
– Do provedbe presude u slučaju “Sejdić-Finci” nije došlo u prvom redu zato što su unitarističke političke snage presudu željele zloupotrijebiti za daljnje slabljenje i negiranje ustavne kategorije konstitutivnosti naroda, a ne upotrijebiti za popravljanje statusa pripadnika manjinskih kolektivnih identiteta. Kao što “slovo Daytona” treba biti u suglasju u “duhom Daytona”, tako i individualna i građanska prava u BiH trebaju biti u suglasju s pravima konstitutivnih naroda na jednakopravnost. U okvirima unitarističkih koncepata i modela ta prava se međusobno isključuju i negiraju, a u okvirima federalističko-konsocijacijskih prožimaju i nadopunjuju. Stoga smatramo kako je rješenje najznačajnijeg i najzahtjevnijeg pravno-političkog pitanja u BiH – puna institucionalna i administrativno-teritorijalna jednakopravnost konstitutivnih naroda uz maksimalno moguće uvažavanje individualnih i građanskih, te grupno-specifičnih prava i sloboda svih državljana BiH – moguće samo u suglasju s “duhom Daytona”, odnosno, u suglasju s federalističkim i konsocijacijskim načelima i modelima.
Nedavno je ponovno pokrenuta inicijativa za ustroj posebnog kanala na hrvatskome jeziku, a odmah je iz političkog Sarajeva unisono odbijena. Kako gledate na osporavanje temeljnih narodnih prava?
– Narod koji u nekoj državi ima status nacionalne manjine ima pravo na kulturnu autonomiju koja podrazumijeva i pravo na informiranje na vlastitom jeziku, odnosno, podrazumijeva javni medijski servis koji se financira proračunskim sredstvima, a kojim upravljaju legitimni predstavnici tog naroda. Velikobošnjačko-bosanski unitaristi idu tako daleko da Hrvatima, kao konstitutivnom narodu koji u BiH ima pravo na političku autonomiju, oduzimaju čak i prava na kulturnu i medijsku autonomiju. Tako su u Domu naroda PS BiH zabranu kanala na hrvatskom jeziku proglasili vlastitim nacionalnim interesom. Taj slučaj nije pretjerano okarakterizirati kao otvorenu demonstraciju političkog šovinizma. U istom rangu s izborom Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva i nametanjem nelegitimne i nelegalne “platformaške” Vlade FBiH. Sve to, ipak, ne amnestira hrvatske političke predstavnike. Činjenica da Hrvati u BiH još uvijek nemaju svoj kanal unutar javnog RTV sustava, ili barem osmišljenu i razvijenu alternativnu medijsku scenu u velikoj mjeri je i njihova odgovornost. /VLM bpz.ba
