Zabuna

Jesi li čuo?! Kaže Čović da Hrvati ne traže treći entitet. I onda slijedi komentar, često gunđanje pa i psovke.

Za Tomislavcity bpz.baa piše Marko Tokić

A o čemu se radi? Ljudi su zbunjeni i ne razumiju što se događa. Je li moguće da su Hrvati odustali od vlastite konstitutivnosti i ravnopravnosti s drugim narodima u BiH? A ta zbunjenost dolazi iz nerazumijevanja političkoga govora i političkih pojmova. Entitet kao politički pojam za muku je pronađen u Daytonu. Zbog čega? U mirovnim pregovorima postignut je dogovor o labavoj državnoj zajednice s jedne strane republike (republika je bila, i samo joj ime govori, srpska: Republika Srpska) i s druge strane federacija (tad su joj tepali, hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH). U takvim okolnostima nije bilo zgodno pronaći zajednički naziv za sastavnice BiH, pa je tražen odgovarajući politički pojam i pronađen: entitet. Sam pojam od latinskog koji jesti i biti u Klaićevu rječniku ima tri značenja: biće, bitnost, suština; neki element svijeta; pojedinačnost koja se ispunjava sadržajem i ulazi u sastav cjeline (računalnog programa, definicije, političke zajednice i sl.). Ako sad razmotrimo razlog uzimanja ovoga pojma pronaći ćemo ga upravo u ovom trećem značenju: pojedinačnost koja se ispunjava sadržajem i ulazi u sastav cjeline. I tako su Bosnu i Hercegovinu počeli suostvarivati narodi i entiteti. Naroda su tri, a entiteta dva (luđačka košulja: tri duše, dva tijela; nigdje odijela). Provedbom mirovnog sporazuma uspostavljen je i treći entitet: Distrikt Brčko (koji s druga dva entiteta suostvaruje BiH kao cjelinu). Ovako asimetrično složena država pokazala se neupravljiva. I međunarodna zajednica koja je odlučivala o provedbi mirovnoga sporazuma počela je preko političkih pritisaka i Ustavnog suda BiH (kao poluge) njezino fino institucionalno podešavanje.

Prvi korak na tom putu bila je takozvana Odluka ustavnog suda o trokonstitutivnosti (ili ako hoćete drukčije o konstitutivnosti svakog naroda na čitavom prostoru BiH), iako su hrvatski i srpski ustavni suci tvrdili u raspravi, ono što je bilo očito, da je Daytonskim aneksom 4 (Ustavom BiH) konstitutivnost definirana kako smo gore i neizravno naveli da je srpski narod konstitutivan u Republici, a hrvatski i bošnjački u Federaciji. Preglasavanjem dva bošnjačka i tri međunarodna suca (pet prema četiri) navedena Odluka je donesena s četiri izdvojena mišljenja (hrvatskih i srpskih ustavnih sudaca). Donesena odluka Ustavnog suda BiH obrazlagala se kao ispravak daytonskog propusta i težnja za ravnopravnošću naroda i dokidanje bosanskohercegovačke političke asimetrije. Da od toga ne će biti ništa uvjerili smo se odmah potom. Jer nije odluka o konstitutivnosti naroda korištena za uspostavu simetričnih političkih rješenja nego za navodno unošenje trokonstitutivnosti u već asimetrično postignuto političko rješenje (odnosno u njezine entitete). Ta nakarada od provedbe je dovela do uspostave Republike Srpske u kojoj je osam ministara i premijer njezine vlade iz srpskog naroda, pet ministara su pripadnici bošnjačkog naroda i tri su ministra pripadnici hrvatskoga naroda. U Federaciji je to značilo da je osam ministara i premijer iz bošnjačkog naroda, pet ministara iz hrvatskoga naroda i tri iz srpskog naroda. Tako se dobilo rješenje u kojem u jednom entitetu Srbi imaju vladajuću većinu, u drugom Bošnjaci imaju vladajuću većinu. A Hrvati su i u jednom i u drugom entitetu konstitutivna manjina. Ako prije i nije bilo vidljivo sad je postalo očito da su Hrvati provedbom ove odluke izgubili ravnopravni narodni status. I Srbi i Bošnjaci su imali vladu u kojima su bili većina i jedino Hrvati su narod koji je u obje vlade manjina. I tako je konstitutivnost koja ne znači samo da je neki narod ustavnopravno državotvoran, nego je i tumačenjem samog Ustavnog suda definirana i kao kolektivna jednakost tako urodila očiglednom nejednakošću. Čak što više njezina provedba se može kao petnaestogodišnje iskustvo predočit kao proces dekonstitucije hrvatskoga naroda.

U Republici Srpskoj srpska parlamentarna većina bira pet pripadnika bošnjačkog i tri pripadnika srpskog naroda što u konačnici znači da se konstitutivno pravo naroda završava na činjenici da Hrvati imaju tri a Bošnjaci pet ministarskih plaća u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH koja je imala ustav u skladu s Washingtonskim sporazumom ova je odluka dovela do potrebe izmjena Izbornog zakona i samog Ustava Federacije BiH kako bi se navodno mogla provesti. I to je učinjeno.

Uspostavom Alijanse, kasnije i Platforme u skladu sa nametnim ustavnim promjenama i nametnutom promjenom izbornog zakona uspostavljene su dvije vlade s pripadnicima, no ne i predstavnicima hrvatskoga naroda (Alijansa i Platforma) po modelu Republike Srpske. Ipak se taj model zbog složenosti unutarnje građe same Federacije od deset kantona s različitim nacionalnim većinama (i dva takozvana mješovita kantona) nije pokazao jednako učinkovit kao u slučaju Republike Srpske (koja je navodno trokonstitutivna sa srpskim suverenitetom) i taj prijepor traje do današnjih dana kada se s jedne strane zagovara federalizacija kao pokušaj uravnoteženja odnosa u BiH ili konačno dokinuće konstitutivnosti Hrvata nekom novom alijansaplatformom.

Što znači u priči o federalizaciji entitet? Ništa. Taj politički pojam bi jednostavno postao nepotreban. Zašto? Proces federalizacije podrazumijeva uspostavu Bosne i Hercegovine kao federacije – ona sad to nije. Ona je sada neka vrst konfederacije (republike, federacije i distrikta). Bosna i Hercegovina kao federacija imala bi federalne jedinice o čijoj se naravi treba, ako je to moguće, dogovoriti (republike, kantone, regije). I taj dogovor je nešto što BiH očekuje ukoliko bi se proces federalizacije odvijao kako mu samo ime govori. No, a o tome sam već pisao, na tom putu su iznimno velike zapreke i, mislim, da od toga ne će biti ništa (samo još jedna dimna zavjesa, šupljak).

Srbima iz tog procesa ne odgovara uspostava funkcionalnije zajedničke države (prave vlade na razini BiH), a kad je u pitanju samo uređenje federalnih jedinica, naravno, da ni u ludilu ne žele čuti za nešto manje od već postignutoga, jer bi u tom slučaju izgubili dvostruko: morali bi pristati na jaču državnu vlast i još bi se morali odreći republike. Nešto takvo očekivati je iluzija. Stoga su sva politička nastojanja srpske politike u BiH bijeg iz Daytonske luđačke košulje u procesu osamostaljenja za što traže međunarodnu potporu (rusku imaju, možda i britansku).

Bošnjačka politička elita priču o federalizaciji javno doživljava samo kao proces daljnje diobe BiH. Oni u njemu ne vide mogućnost uspostave funkcionalne državne vlasti. I stoga svoja politička nastojanja usmjeravaju u pravcu diskreditacije njezine provedbe pa i same ideje. A svoje politike (a o čemu sam također već pisao) usmjeravaju prema eventualnim političkim nadama da će Srbi za eventualni proces osamostaljenja biti kažnjeni pa će se proces unitarizacije cijele BiH odjednom učiniti mogućim. Ili, ukoliko taj proces nije moguće spriječiti osigurati državnopravni kontinuitet BiH za sadašnju Federaciju BiH (a nju, ako je ikako moguće, još više prisvojiti daljnjim procesom unitarizacije i dekonstitucije Hrvata). Ili, čak alternativno (nije moguće da nije čak i prva opcija) zaigrati na kartu konačnog raspada BiH i njezine podjele (a i tome sam već pisao, što je vidljivo iz upornog nastojanja da Mostar ostane, a Stolac postane, grad slučaj po modelu kojega sam nazvao: ono što je naše svakako je naše i ono što je navodno sporno je naše a vaše, ako išta može biti, samo je ono što vam je i Šešelj davao prije rata).

U takvim okolnostima proces federalizacije i hrvatske nade o tome da je moguće očuvati BiH kao cjelinu, uspostaviti funkcionalnu vlast i uravnotežiti unutarnje ustrojstvo u kojem bi i Hrvati imali federalnu jedinicu (ne entitet) s hrvatskom većinom bojim se da je samo još jedan politički balon od sapunice o kojemu ćemo pričati bar neko vrijeme, zabavljati se iluzijom dok nam narod lagano odlazi bespućima svijeta i proces nestajanja će samo potvrđivati otpočeti proces dekonstitucije. Tako da mi se čini da od federalizacije nema i ne će biti ništa. I da je Europa zakasnila, ako uopće ima dobre namjere, makar sedamnaest godina.

I stoga ono optimistično: izglasalo federalizaciju; zapravo je samo uvod politički rašomon koji slijedi.

Puno mi životnije djeluje izjava predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović da je miješanje nekih zemalja, posebno Rusije, prijetnja integracijama zemalja jugoistočne Europe u EU i NATO s, ne tako nevažnim pridodatkom, da Hrvatska snažno podupire proširenje EU-a i NATO-a, ali i suverenu volju drugih da sami biraju svoje saveznike. Ako ovaj politički govor prevedemo na razumljivi jezik svakodnevnice što je zapravo Predsjednica rekla. Rekla je da Rusija svojim političkim utjecajem pokušava spriječiti proširenje EU i NATO-a na ovim prostorima do mjere da čak osporava volju onih koji u tom pravcu traže vlastito političko rješenje (Crna Gora i donekle BiH) i da Hrvatska s druge strane prihvaća da netko na jugoistoku Europe u proširenju euroatlantskih integracija ne vidi vlastitu političku perspektivu. I u tom smislu zapravo prešutno zatražila i od Srbije (i Republike Srpske) da se u tom pravcu i jasno politički odrede: jesu li ili nisu za euroatlantske integracije ne osporavajući njihov izbor. Ovaj Predsjedničin iskaz je naznaka da Hrvatska iz političkih iluzija pokušava izići u prostor realne politike i stvarnih političkih odnosa.

Kako će se stvari razvijati nema sumnje da najviše zavisi od novih odnosa između Amerike i Rusije i njihovih političkih i geostrateških interesa.

Umro je Marko Veselica. Hrvatski Mendela. Zatvorenik partijskog jednoumlja i veliki zaljubljenik u Hrvatsku. Životom je svjedočio da je Hrvatska san i stvarnost koju uvijek i iznova moramo primicati vlastitim snovima.