Ništa nije tako zamorno kao neizmjerna ljubav onih koji vas vole više od vas samih. Pa vas grle i stiskaju u zagrljaj tako snažno da to niste u stanju podnijeti.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
O prevelikoj ljubavi nešto kasnije a prije toga ipak malo o reformi. Na sve strane, naime, daje se na znanje da se kurikularna reforma u Hrvatskoj treba depolitizirati. I, naravno, to se čini. Kako?
Depolitizaciju odgojno-obrazovne reforme (ili ublaženo kurikularne reforme, odnosno usvajanje odgojno obrazovnog uputnika) treba netko i provesti. Ali, tko?! Kako javljaju mediji to ovih dana u Hrvatskoj polazi za rukom ministrici (koja navodno nije političarka?) i predsjedniku vlade (sveznajućem Vjerodostojnom, još malo pa će biti najstručniji i za nuklearnu fiziku u Hrvata, a moguće je da on, također, i nije političar). I sve to uz blagonaklono šaputanje predsjednice kako bi dobro bilo krenuti u šlamperaj. Istodobno Dijana Vican (pedagog od formata) izgleda da je jedini političar u cijeloj šumi apolitičnih tipova. Ako sam, pitanje je jesam li, dobro razumio sve ono što nam o odgojno-obrazovnoj reformi hrvatskog školstva priopćavaju mediji. Uvertira u ubrzanje i uključivanje i Njegove Anemičnosti Vjerodostojnoga potaknuto je navodnom krađom Jokićeva kurikula od nekih neznanih iz Crne Gore. Naime, Crna Gora samo što nije počela koristiti taj veliki (i nikad prežaljeni doseg) Jokića (i stručnjaka). Taj izniman napor i prinos svjetskoj i crnogorskoj odgojno-obrazovnoj teoriji (i praksi). Šteta je samo što se Crna Gora ne će, zahvaljujući zaštiti intelektualnog vlasništva, okoristiti Jokićevim postignućem, jer bi uživo mogli gledati kako cvjetaju cvjetovi svekolikog napretka. U svemu!
Valjalo bi možda, znanstveno utemeljeno, proučiti povijest slučaja i kako je i zašto odgojno-obrazovna reforma hrvatskoga školstva uopće dobila ime kurikularne reforme. Valjda da se ne dosjetimo o čemu se radi. Ili da nam se još jednom zdesna provuče ono što ljevica nikada ne bi mogla provući (da ne govorim o rodnoj ideologiji, o navodno velikim književnim imenima i osobito ne o razumijevanju bliže i dalje prošlosti i sličnim sitnicama). Šta se tu ima raspravljati kad je sve depolitizirano. I upravo onako kako i treba biti.
Nije to Hrvatima velika novost, tako je bilo i od četrdeset pete pa su se opet devedesete jadu dosjetili i ustali, iako u školskom sustavu nigdje nije ni bilo traga potrebi za obranom od svekolike ljubavi kojom smo ljubljeni od bratskog (i bratskih) naroda u eri bratstva i jedinstva.
A ta ljubav traje i dalje. O Srbima da i ne pričam. Jedini problem je to što nismo u stanju prihvatiti da smo Srbi (i onda bi naravno, sve bilo uredu i onako kako i treba biti). Ne bi to bio ionako veliki problem trebali bi uistinu prihvatiti kao svoje tek mali udio zajedničke kulture i ponekog tamanitelja Hrvata kao velikog i zaslužnog sunarodnjaka.
Slovenska ljubav, a slično je i s Bošnjačkom, očituje se svako malo. Čim im netko iz Svijeta da signal da se mogu okoristiti na naš račun, eto ih s novom ucjenom (ili makar njezinim pokušajem). Od Savudrijske Vale do terana. A i Bošnjaci se nešto okuražili, valjda su čuli da nam dionice na tržištu (europske i svjetske politike) naglo padaju pa bi oni malo da se jarače na hrvatsku štetu. Kako su uspješno apsolvirali sve moguće međunarodne ustupke u BiH na račun Hrvata te se dokazali kao valjani tutori (i zaštitnici svih naših prava) sada pogled bacaju u daljinu prema Jadranu. Kako bi bilo lijepo kad bi Jadran, baš kao nekada, opet postao Naše more. Malo su tako protiv Pelješkog, malo im ono kod Neuma… Kao da Neum oduvijek nije bio hrvatski, ali gdje je Ivan Bender da im to u uho kaže, ali šta ćeš tako je to kad se odričeš jednog po jednog svoga navodno ekstremiste pa na kraju balade i oni koji ih se odriču dožive (pravednu) sudbinu istog imenovanja. Ali, neka… Tako nam i treba.
Da ne pričam o tome tko je proizveo Pupovca, i ojačavao ga da je dosegao status mjerodavnog mjeritelja prihvatljivog hrvatstva (gotovo kao Milutin Baltić). Doduše, ingerencije mu još nisu dosegle razinu slanja na Goli i slične destinacije, ali nisu niti daleko od toga (privođenja, saslušanja, prekršajne pa čak i kaznene prijave sve je to u igri kad se Milorad zakašlje, a tu je i Stevanović ako mu nešto promakne i još cijela bulumenta ideoloških motritelja na nepoćudne Hrvate). Uostalom kao da Hrvat uopće može biti Hrvat a da ne bude nepoćudan.
I tako iz dana u dan u svakom pogledu sve više napredujemo. Sve su učestalije posjete Hrvatima u BiH, što, naravno, govori o zabrinutosti naše političke elite za našu stvar.
Još malo i bit će donesen izborni zakon koji će onemogućiti Bošnjake da izaberu Hrvate po vlastitoj želji (s halal certifikatom), do kraja jeseni reče Čović (ali ne i koje). Zašto i zbog čega čovjek širi ničim obrazloženi optimizam? Moguće je i zbog toga da čovjek koji živi u vjeri i nadi zapravo već osjeća predokus ostvarenog cilja. Ili, jer je tako lakše upravljati narastajućim nezadovoljstvom koje se svakodnevno manifestira sve učestalijim odlascima iz zemlje. Bošnjaci, naime, jedva čekaju da u parlamentu podignu ruke kako bi spriječili vlastitu dominaciju. Nitko komu je oduzeta institucionalna ravnopravnost za nju se nije izborio u institucijama sustava. Hoće li Visoki Predstavnik (i, ili, šef misije OESS-a u BiH) učiniti ono što je potrebno (i što mogu, ako hoće) kako bi povratili izgubljenu ravnotežu nacionalnih odnosa mijenjajući u ustavu i zakonodavstvu ono što su već jednom promijenili. Ne zaboravimo, i ne dajmo im zaboraviti, da su dvije tisućite posegli za podešavanjem sustava na štetu Hrvata (naših konstitutivnih i suverenih prava) i da mogu, ako hoće, i sada učiniti isto kako bi tu štetu otklonili? No, ako me pitate hoće li Bošnjaci podići ruke i (ili) hoće li međunarodni moćnici učiniti ono što su dužni učiniti (kako bi ispravili nepravdu koju su počinili), moj odgovor meže biti samo jedan:
Čisto sumnjam.
