Ništa točnije neće odgovoriti na ove iznesene pretpostavke kao ime mandatara za sastav nove vlade ili ime čovjeka koga će Predsjednica objaviti šefom privremene vlade ukoliko raspiše nove izbore.
Milanović je, kako stvari stoje, iako naizgled potpuno cinično, jedini izlaz nadanjima i šansama nacionalne Hrvatske, za zaustavljanje i destabiliziranje snažnog anacionalnog i, u mnogim elementima, antihrvatskog poretka u zemlji.
Iako je Milanović idejno i sociopsihološkim profilom izdanak tog poretka, njegov politički frontmen, nada nacionalne Hrvatske počiva na njegovoj nedisciplini i samoprojektiranom svojevrsnom mesijanstvu. I to uvjetovana nada, koja polazi od još jedne nade, da će Karamarko i njegov HDZ stvarno najednom postati autentični zastupnik većinske nacionalne Hrvatske.
Martićevu sudbinu, time i sudbinu projekta uništenja novostvorene samostalne Republike Hrvatske, tada su podržavali i vodili isključivo izvanjski centri, s tek tu i tamo otvorenim uporištima u Hrvatskoj, kao što je bujajući Sorošev sektor u formiranju ili politički udar Manolić – Mesić u vrhu države, jer je situaciju u Hrvatskoj u strateškom smislu kontrolirao nepokolebljivi Tuđman.
Milanović je danas istim onim gospodarima koji su kreirali velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i očekivani rasplet nakon vojnih osvajanja, neka vrsta Mile Martića, samo s daleko većim šansama za uspjeh od tadašnjeg velikosrpskog zločinca i političkog redikula.
Razloge ćemo objasniti.
Kako god stvari sada gledali, Martić je tada svojim idiotizmom zapravo omogućio hrvatsku Oluju, legalizirao je i dao Tuđmanu i hrvatskom narodu mogućnost koju nitko nije smio osporiti, za konačan obračun i oslobođenje zemlje.
Upravo tako bi Milanović mogao biti povod nacionalnoj Hrvatskoj za konačan obračun i konačno vraćanje Hrvatske na izvorište, njenom narodu.
Razlika među njima je kao prvo, u tome što Milanović nije idiot kao Martić. S druge strane, Milanoviću ide u prilog što naspram sebe jednostavno danas nema – Tuđmana. Tada je naspram Miloševića, Martića i snažnih centara međunarodnog utjecaja stajao Tuđman, sa snažnom potporom hrvatskog naroda i s državotvornim ciljevima i vizijama. Dok danas naspram Milanovića stoji Karamarko i ovakav HDZ čija je vizija po svemu sudeći samo vlast, kojoj je hrvatska državnost samo deklaracija.
Milanović ispravno prosuđuje da Karamarko nije Tuđman, prosuđuje da Karamarkova politika uopće nije na tom pravcu, te da današnji HDZ ne može, upravo zbog toga imati takvu potporu hrvatskoga naroda. A međunarodni utjecaji koliko god bili veliki, ne mogu biti presudni u samom izbornom procesu, niti imaju način poništiti izborni rezultat.
Svoju šansu vidi u slabostima konkurencije.
Da je osvojio vlast ili uspio formirati vladu, Milanovića bi kao neizbježnog i relevantnog partnera morali uzeti, makar i uz škripanje zubima, svi faktori koji imaju interese u Hrvatskoj.
Zbog toga Milanović, ne bez realne osnove, moguće riješenje za svoju ekipu i svoje ambicije vidi u ponovljenim izborima.
To bi bilo korisno Hrvatskoj na više načina.
Prvo, definitivno bi i zauvijek, demaskiralo Karamarkov HDZ i njegove rukovodeće strukture, ne samo na nacionalnoj razini, već do lokalnih pozicija. Ili bi se uistinu vratili na izvorišta državnosti koja se simbolički zove Tuđmanova državotvorna politika, ili bi definitivno pokazali da su samo pijuni pozadinskog poretka koga u današnjim okolnostima u političkom smislu simboliziraju Gregorić, Mateša, Valentić, Vedriš, Hanžeković, Roglić, Mudrinić i gotovo kompletan oligarhijski sloj na svim važnijim pozicijama.
U vrijednosnom smislu taj poredak počiva na pomirbenoj prevari, potpunoj dominaciji tzv antifašizma, relativizaciji Domovinskoga rata, razbijanju preostalih braniteljskh otpora i oaza, kriminalizaciji nacionalnoga identiteta i znanstvenog redefiniranja hrvatske prošlosti, trajnog slabljenja utjecaja Katoličke crkve te kriminalizaciji autentičnih interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. U vanjskopolitičkom smislu taj poredak je sastavnica stvaranja novoga sveukupnog saveza sa Srbijom, koji se puzajuće provodi već godinama, a ostvaruje, između ostaloga, golemom produkcijom zaborava u hrvatskom medijskom i institucionalnom prostoru.
Jedino jamstvo opstanka takvoga poretka na poziciji potpune, pa i trajne dominacije, jest imati HDZ kao navodnog protivnika, a držati ga pod kontrolom u svim važnijim politikama i preko važnijih kadrova.
U tom sustavu, iako izvan pozornice, svoje snažno uporište kao jedan od stupova ima i Mesić, jer je upravo on poveznica mnogim tim strukturama koje su se posve ujedinile i strukturno povezale tijekom njegova dva mandata i tijekom procesa detuđmanizacije.
Cinizam je to što je strukturi koju personalizira Tuđmanov ratni premijer Gregorić upravo najviše odgovarala famozna detuđmanizacija, inače zajednička politička platforma za sve te ciljeve i načine njihovog ostvarivanja.
Nelogično?
Ma kakvi.
Pa nitko među stvarnim gospodarima Hrvatske nije to postao izvan njegovog predratnog kruga, izvan njegovog presudnog utjecaja na uređivanje odnosa tijekom rata i konačno, izvan njegovog osobnog ili posrednoga utjecaja na sređivanje stanja tijekom poraća, pa sve do današnjih dana. Snažna, autentična, nacionalna Hrvatska je jedino što ti ljudi nisu mogli nikako s ozbiljnom sigurnošću kontrolirati, pa su je na sve načine morali pacificirati. Savršen instrument za to im je tjekom rata i neposrednog poraća bila politika pomirbe.
A danas kadrovska kontrola vrha HDZ-a koji po potrebi zaoštrenom retorikom u startu ubija sve eventualne i nekontrolirane pokušaje stvaranja ili razvijanja autentične nove hrvatske desnice.
Time su upravo Tuđmanovim oružjem, pomirbom, još za vrijeme njegovog života stvorili pozicije za rušenje njegove državničke politike te same ideje pomirbe hrvatskoga naroda, a danas Tuđmanovim HDZ-om nastavljaju kontrolirati procese.
Slučajnosti tu nema.
Još uvijek se ne može isključiti da Karamarko uistinu želi HDZ danas vratiti na Tuđmanovo izvorište i na temelje snažne nacionalne Hrvatske. Nije isključeno, iako je po svim mogućim dostupnim detaljima i ponašanju, pogotovo tijekom ove godine, vrlo malo vjerojatno.
Dakle, moguće je da i Karamarko, kao i Predsjednica, jednostavno zbog nedostatka dovoljne nadmoći nad vrlo snažnim poretkom, jednostavno danas mora taktizirati, iskoristiti sve mogućnosti, pa ako treba i zajedničku vladu kao svojevrsni UNPROFOR, kako bi se silnice repozicionirale i u danom trenutku zadao konačan udarac nehrvatskim interesima.
Ne vjerujem u to i zbog toga, što Karamarko cijelo vrijeme posve konzistentno pokazuje potpuno nepovjerenje u hrvatski narod. Da ga ima, prišao bi mu drugačije, a ne pričom o gospodarskom programu, njemačkom instititutu ili fantomskim reformama. I ne bi ni namještao onakvu kadrovsku strukturu na izbornim listama usprkos tome što doslovno svatko u Hrvatskoj zna da većina tih ljudi nemaju gotovo nikakvo povjerenje većinske Hrvatske, niti im priča o Tuđmanovoj državotvornosti znači više od običnog kišobrana na kiši. Pokrij se kad zatreba, pa odloži do nove potrebe.
Zbog toga nije nevjerojatna mogućnost da upravo ovih dana domovinska i nacionalno svjesna, katolička Hrvatska krene moliti Boga za pomoć kako bi ohrabrio Milanovića da izazove nove izbore.
Jedini Milanović to u ovom trenutku može.
Ništa točnije neće odgovoriti na ove iznesene pretpostavke kao ime mandatara za sastav nove vlade ili ime čovjeka koga će Predsjednica objaviti šefom privremene vlade ukoliko raspiše nove izbore.
To ime je – riješenje svih enigmi, pa i pitanja hoće li Milanović odigrati ulogu Mile Martića.
