Od Gotovine se traži da dokaže da nije ustaÅ¡a. Tko su gospoda koja vladaju Srbijom, da bi njima itko iz Hrvatske trebao bilo Å¡to dokazivati ili se za bilo Å¡to pravdati? Osim Å¡to su Å eÅ¡eljevi i Slobini “antifaÅ¡isti”, dakle nacisti.
“Je*em ti mater ustaÅ¡ku†je neÅ¡to Å¡to sam prvi put Äuo 1982. godine u JNA, od nekog BeograÄ‘anina NeÅ¡e, s kojim sam si inaÄe bio dobar, ali koji je imao zgodan balkanski obiÄaj potroÅ¡iti (popiti uz obilno Äašćenje) za tri dana onih oko dvjesto maraka koliko su nam mjeseÄno obiÄno iz obitelji slali od kuće, pa bi ostatak mjeseca žicao cigarete i sve ostalo. Kako je meni nakon nekog vremena dojadilo “duvaniti gaâ€, jednog dana sam na pitanje “ej jel imaÅ¡ cigaru†rekao da mu je ne dam i nek si konaÄno kupi svoje. To je zavrÅ¡ilo općom srpsko-hrvatsko-boÅ¡njaÄko-crnogorskom tuÄnjavom (albanci su se kao i uvijek držali po strani) i sa po sedam dana vojnog zatvora svakom. Kasnije, kad je izbio rat, nekako mi se Äinilo da je taj incident na mikrorazini oslikao ono Å¡to se devet godina kasnije u Jugoslaviji odigralo na makrorazini. OdbijeÅ¡ Srbima dati Å¡to traže, pa te proglase ustaÅ¡om. Pa izbije rat.
Å to je to Å¡to jednog ustaÅ¡u Äini ustaÅ¡om?
UstaÅ¡om je nedugo nakon mene proglaÅ¡en i Stipe Å uvar, jer se donekle solidarizirao s rudarima na Kosovu, na kom je tada vladao potpuni teror srpske milicije i specijalaca, Å¡to je zavrÅ¡ilo iseljavanjem preostalih Srba s Kosova i osamostaljanjem istog. NeÅ¡to kasnije, ustaÅ¡om je proglaÅ¡en i Josip Broz. Tada mi je postalo jasno: nema tog Hrvata, ma kako bio odan ideji Jugoslavije i ma kako bio predan uniÅ¡tenju “hrvatskog nacionalizmaâ€, koji u kolektivnoj svijesti Srbije neće kad-tad biti proglaÅ¡en ustaÅ¡om. Å to god uradili, Å¡to god rekli, na kraju ćete se morati suoÄavati s optužbama kako iz Srbije, tako i iz same Hrvatske, od strane “antifaÅ¡istaâ€, koji s antifaÅ¡izmom imaju veze koliko i onaj njihov neprežaljeni diktator Tito s demokracijom, slobodom, i ljudskim pravima, da su ustaÅ¡e. Da biste u Hrvatskoj bili ustaÅ¡a, nije potrebno da gajite ikakve simpatije za režim Ante Pavelića, niti da zagovarate Hrvatsku do Zemuna i povratak Boke. U stvari, da biste bili ustaÅ¡a nije potrebno niti da ste bili u HV, da ste domoljub, Äak ni to da vam je Hrvatska draža od Jugoslavije i demokracija draža od diktature. ÄŒak su i Srbi iz Knina, kad su doÅ¡li na traktorima u Srbiju, nerijetko bili proglaÅ¡avani ustaÅ¡ama. Pitate se zaÅ¡to? Jer su doÅ¡li iz ustaÅ¡ke države, tj. Hrvatske.
U kolektivnoj svijesti Srbije, svaki Hrvat je ustaÅ¡a. Mi to upijemo s majÄinim mlijekom, i nema nam pomoći. I nema naÄina da dokažemo Srbima – Äast razumnima, no oni nisu ti, Äak i ako su većina, koji kreiraju kolektivnu svijest nacije i dominiraju njome – kako nismo ustaÅ¡e. Osnovni razlog zaÅ¡to je Hrvatska trebala, pa i bila prisiljena, napustiti Jugoslaviju je taj Å¡to su u njoj Hrvati bili vjeÄni ustaÅ¡ki sumnjivci i smutljivci, od kojih se uvijek oÄekivalo da iznova dokazuju kako nisu ustaÅ¡e, kako im tata ili djed nije bio Äuvar logora u Jasenovcu, i kako ne mrze Srbe. No nikad niti jedan Hrvat to nije uspio dokazati, osim možda Frenkija Simatovića, srpskog ratnog zloÄinca hrvatskog etniÄkog porijekla, i poluhrvata Veljka Kadijevića, ali ni njima Srbi (oni pravi) nisu baÅ¡ previÅ¡e vjerovali.
Ovih dana ustaÅ¡om je proglaÅ¡en i Fred Matić. Istina, Fred je ljigavac sklon samosažaljevanju, koji je od svog dvomjeseÄnog ratovanja ubrao viÅ¡e nezasluženih privilegija nego svi u Å¡atoru u Savskoj zajedno, no Fred nije ustaÅ¡a u smislu poklonika Pavelićeve diktature i nacistiÄke, nazovimo to tako, ideologije. UstaÅ¡a je meÄ‘utim po roÄ‘enju, jer mu je otac Hrvat. A pola Hrvata je cijeli ustaÅ¡a. Bar gledano iz perspektive Srbije. I zato za njegovo ustaÅ¡tvo, kako kaže ministar u vladi Srbije Vulin, nema lijeka. Istina, takav se rodio. Iako se ne osjeća predobro u svojoj koži ustaÅ¡ke zmije. Å to onda tek misle o hrvatskim dragovoljcima ako im je Fred ustaÅ¡a, pitate se? Posve isto Å¡to i o Fredu.
ZaÅ¡to VuÄić misli da mi neÅ¡to trebamo dokazivati njemu?
No nitko ne pita treba li Vulin Gotovini, i nama Hrvatima, dokazivati da nije devedestih bio Slobin nacist, odnosno “antifaÅ¡ist†kako se to danas zove? Ne, jer se nema Å¡to dokazivati, i mediji u Srbiji piÅ¡u kako Vulin i danas na sva usta hvali ratnog zloÄinca i agresora na Hrvatsku, BIH, i Sloveniju te masovnog ubojicu Slobodana MiloÅ¡evića, pa to ne samo da je licemjerje nego je ultimativni bezobrazluk. Ispada da su se savezniÄki generali valjda trebali nakon rata ispriÄati Hitlerovim suradnicima? Da su se na zapadu tako ponaÅ¡ali nakon Drugog svjetskog rata kao mi nakon ovog, u NjemaÄkoj bi nacisti i dalje bili na vlasti. A Engleska bi na kraju plaćala ratnu odÅ¡tetu i mirovine Hitlerovim vojnicima. Da, Hrvastka je trebala tražiti od Srbije ispriku, jednosmjernu jer se mi Srbiji stvarno nemamo za Å¡to ispriÄavati, trebala je inzistirati na denacifikaciji Srbije i uklanjanju svih ostataka Slobinog režima iz javnog života, kao preduvjet uspostave diplomatskih i svih drugih odnosa. Ali nije: Hrvatska se bavila nametanjem osjećaja krivnje sebi samoj, preko udbaÅ¡kih agentura, raznih Margetića i Feralovaca, Tomića i Jergovića, dovela je sebe praktiÄki do uloge poražene strane nakon ratne pobjede. A cilj udbaÅ¡kih agentura je od poÄetka jasan, preuzeti svu vlast u Hrvatskoj i vratiti sve pod svoju totalitarnu kontrolu, Å¡to je moguće samo revizijom novije hrvatske povijesti. Uostalom, TuÄ‘man je ustaÅ¡a, zar ne, iako je bio partizan, kao i Bobetko. A antifaÅ¡isti su ljudi koji se kunu u “druga Titu†i totalitarizam, mrze NATO i EU, i demokraciju općenito, poput Marijane Mirt.
I sad, Gotovina bi trebao kleknuti pred Äetnika – antifaÅ¡ista VuÄića – ne zaboravite, Äetnici su službeno takoÄ‘er antifaÅ¡isti, ne samo zato jer ih je Srbija takvima proglasila, nego zato jer su ih saveznici priznali za dio svoje koalicije joÅ¡ poÄetkom Drugog svjetskog rata, sviÄ‘alo se to onim drugim antifaÅ¡istima ili ne, poljubiti mu ruku kao papi, pokajati se za pokolj 250 000 srpske nedužne nejaÄi u Oluji, koja nije niÅ¡ta nikom skrivila, i za 1.700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu (probajte bilo koga u Srbiji uvjeriti da je to bilo inaÄe zastraÅ¡ujućih osamdesetak tisuća ljudi – jalov trud) i zamoliti za oprost pripadnika poražene osvajaÄke vojske? I svi mi za njim?
Kad je VuÄić izabran, napisao sam da bi Hrvatska trebala prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom. Ne zato da bismo istjerivali neku pravdu, nego zato jer je svakom tko imalo razumije mehanizme politike trebalo biti jasno da ćemo sebe uvaliti u probleme, odriÄući se svojevoljno statusa ratnih pobjednika i svodeći sebe, pod pritiskom domaćih “antifaÅ¡istaâ€Â  i srpskih “antifaÅ¡istaâ€, na poraženu stranu, na onu koja se mora pravdati za ratne zloÄine, ustaÅ¡luk, mržnju spram Srba. Pa nisu Srbi devedestih napali Hrvatsku iz ljubavi spram Hrvata! A mi smo onda od srpsko hrvatskih odnosa napravili farsu, tragikomediju, pravadajući se vjeÄno od kraja rata na ovamo za to Å¡to smo branili svoju zemlju, za to Å¡to smo tražili neovisnost na koju svaki narod ima pravo i ne mora to pravo posebno obrazlagati, pravdajući se uz Äetiristo hrvatske djece ubijene u Hrvatskoj samo zbog svoje nacionalnosti za jednu Aleksandru Zec, koja je po svemu sudeći ubijena kao svjedok mafijaÅ¡kog obraÄuna, a ne zbog neÄeg drugog (kad smo kod toga, njenom ubojici Rimcu su srpske snage pobile joÅ¡ prije toga cijelu obitelj).
Danas taj isti VuÄić proziva Hrvatsku, rijeÄima: “OÄekujete li da Äujete pozitivne rijeÄi u Srbiji o generalu Gotovini? Kad ćete vi pozitivno da kažete neÅ¡to o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjiÅ¡ta?†Dakle, u susjednoj državi imamo na vlasti nereformirane nacional-socijaliste iz Å eÅ¡eljevog Å¡injela, i Slobinog.  Dobro se znalo tko saÄinjava državni vrh u Srbiji, i prije nego su izabrani: predsjednik je “ÄetniÄki vojvoda,  DaÄić je bio Slobin mali od kuhinje, zvali su ga “Mali Slobaâ€, VuÄić je bio jedan od radikala i aktivan u provoÄ‘enju velikosrpske politike i okupacije Hrvatske devedesetih. To nismo smjeli dozvoliti. A ako nismo mogli sprijeÄiti, imali smo moralnu obavezu, prema sebi, svijetu, žrtvama rata, pa i samoj Srbiji, prekinuti diplomatske odnose. Jer Srbija isto ne može ozdraviti niti se rijeÅ¡iti tog ludila koje traje od sredine osamdesetih i memoranduma bez pomoći izvana, a mi ovim odnosom spram Srbije ne pomažemo niti sebi niti njima. Mi podržavamo alkoholiÄara u tome da pije, govoreći mu da nema problem, iako svi znaju da ima. Podupiremo narkomana u uzimanju iste droge koja ga je dovela do NATO bombardiranja. PonaÅ¡amo se ne kao država pobjedinca u ratu, nego kao buÅ¡manska gubernija koja nije u stanju niÅ¡ta uraditi bez biviÅ¡ih kolonijalnih gospodara. Stalno nam se nameće da smo jako zli ako ne volimo Srbe (a ja ne volim ni Hrvate kolektivno, tek im pripadam i ne bježim od toga, voljeti mogu tek pojedinog Äovjeka ili ženu ma Å¡to bio: tko god kaže da voli cijeli jedan narod, jednostavno laže). Pritom se uzima zdravo za gotovo da Srbi, generalno, ne vole Hrvate. ZaÅ¡to i bi? Ne bih ni ja svakako volio Hrvate da sam Srbin. Tko voli nekog tko ga je porazio u ratu?
Hrvati, NATO, “Šiptariâ€, “Balijeâ€, srbožderi i srbomrsci
U kolektivnoj svijesti Srba, Hrvati su najveći zloÄinci iza Albanaca, krivci za nekoliko genocida nad Srbima, a to ludilo se projicira i na Hrvatsku kroz razne Frljiće i sliÄne koji nam nameću osjećaj krivnje Å¡to smo u ratu pobijedili. Koji kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje, da smo trebali tamo i ostati (kao da je Jugoslavije joÅ¡ bilo pa da smo imali gdje i ostati), kako nam je sudbina sa “slavenskom braćomâ€, kako
Kao odgovor VuÄiću, iako je to možda naivno i nerealno u ovom trenutku – da, oÄekujem, bar ja u svoje ime, da Äujem pozitivne rijeÄi o generalu Gotovini u Srbiji, a dok ih ne Äujem, znat ću da i dalje nije doÅ¡lo do odmaka od kolektivne svijesti koja je rat i pokrenula. OÄekujem da prestanu cendrati o 250.000 izbjeglih, a  po njima “protjeranih†Srba, i da jednog dana prihvate svoju krivicu za rat, osude ratni pohod na Hrvatsku kao moralno pogreÅ¡an izbor, prihvate da su kolone traktora koje su devedeset pete krenule put Srbije tek neizbježna posljedica kolona tenkova koji su 1991. iz Beograda, ispraćeni cvijećem i velikim nadama, krenuli put Hrvatske. OÄekujem da prihvate poraz. Dok se to ne dogodi, bojim se da nemamo sugovornika u Srbiji i da nemamo o Äemu ozbiljno razgovarati. A to se sigurno neće dogoditi dok to prvo ne prihvate sve politiÄke snage u Hrvatskoj, ukljuÄujući “antifaÅ¡isteâ€. Dakle, da bi Hrvatska izbjegla ubuduće ovakva glupa pitanja, i glupe situacije, treba prvo raÅ¡Äistiti neke stvari sama sa sobom, doma. Dok to ne raÅ¡Äistimo, ne možemo raÅ¡Äistiti niti odnose sa Srbijom, niti ih graditi na zdravim osnovoma. A kako to raÅ¡Äistiti, kad u Hrvatskoj i dalje traju napadi iz svih oružja na branitelje koji prosvjeduju u Savskoj, kako to raÅ¡Äistiti dok su brojnim Hrvatima neprijatelji i dalje oni koji su zemlju branili, a ne oni koji su je napadali s namjerom da pobiju sve “ustaÅ¡eâ€? UkljuÄujući i ustaÅ¡e Marijanu Mirt, Marka Grahovca, Freda Matića, i sve ostale koji im danas drže stranu, u nadi da će ih jednog dana neki bijeli bwana iz Beograda, rasa gospodara u njihovim oÄima, prihvatiti kao sebi ravne a ne tek kao “crnceâ€. Odnosno, ustaÅ¡e. Kako to raÅ¡Äistiti kad je i donedavni predsjednik raÅ¡Äišćavao s nekom nepostojećom “ustaÅ¡kom zmijom†u Hrvatskoj – budimo realni, Å¡tovatelji lika i djela Ante Pavelića u Hrvatskoj su svedeni na folklorni element i ne predstavljaju nikakvu spomena vrijednu politiÄku snagu, Å¡to se ne može reći za poklonike onog drugog totalitarnog režima iz bliže nam povijesti, Titovog – a istovremeno ljubako s tim istim VuÄićem za kojeg je i on, ustalom, tek ustaÅ¡a kao i Gotovina, TuÄ‘man, Ante Pavelić, ili Tito. Uostalom, i njega su Äesto iz Srbije napadali kao “nacionalista†Äim bi pokazao stidljive naznake neslaganja s politikom Srbije u bilo kom aspektu. Da je odbio “dati im cigaruâ€, VuÄić i ostali bi mu ionako opsovali ustaÅ¡ku majku. Zato nema nikakvog smisla dokazivati ikom od srbijanskih politiÄara iÅ¡ta, niti je itko u Hrvastkoj to dužan raditi. Ali oni i te kako jesu dužni nama dokazati jako mnogo toga. I to od njih treba jasno i glasno zatražiti. Marcel Holjevac (bpz.ba)