Premijer Tihomir Orešković pozvao je dvojicu potpredsjednika vlade da daju ostavke, jer je očito da Vlada ne može funkcionirati nakon što je Most, kao partner u vladi, najavio da će stati na stranu oporbe u predstojećem glasanju o povjerenju Tomislavu Karamarku u Saboru, koje je zatražio SDP.
No, bi li to išta riješilo? Očito, ne. Karamarko i Petrov su lideri dviju stranaka, odnosno koalicija, koje čine vladu. I bez njih u vladi bi i dalje bili članovi Mosta i HDZ-a, koji odgovaraju Karamarku i Petrovu, a čiji se sukobi sve više svode na borbu za golu vlast i gdje principijelnosti nema. Naročito to važi za Most, koji je s osjetno manje glasova (za oko dvjesto pedeset tisuća) sebi osigurao praktički jednak položaj u vlasti kao i HDZ koji je dobio nešto manje od 800.000 glasova, i tri puta više saborskih mandata. A sad ide za tim da posve ukloni Karamarka, kao lidera suparničke stranke, iz vlade, čime bi Petrov praktički ostao jedini jaki čovjek s izbornim legitimitetom u vladi. Ukratko, Most bi u slučaju smjene Karamarka preko glasanja u Saboru s oko 12% glasova biračkog tijela u tom slučaju imao praktički svu vlast: HDZ na to svakako nije mogao pristati, tim više što Karamarku ne mogu prišiti ništa konkretnog, a ostavkom bi Karamarko praktički priznao da je za nešto kriv. “Sukob interesa” je, kad bi ga i bilo, prilično labava kvalifikacija, u sukobu interesa su bili brojni ministri svih bivših vlada, i to se rješavalo ostavkom na posao u privatnoj tvrtki i prenošenjem dionica na odvjetnika ili suprugu. Naime, bit sukoba interesa je da istovremeno obnašate dvije nespojive funkcije, i u pravilu se ne odnosi na ono što ste radili prije pet godina, kamoli na ono što je vaša buduća supruga radila prije pet godina, a kao takav nije krivično djelo. Jasno da Karamarko ne može izaći iz “sukoba interesa” koji mu se od strane Mosta, SDP-a i Margetića stavlja na teret, jer ionako ne vrši niti je ikad vršio ikakvu dužnost u MOL-u, pa ne može na dužnost u MOL-u niti dati ostavku, a ne može se niti razvesti od supruge niti odreći prijateljstva iz devedesetih, dok Most uvijek može reći “nećemo više imati posla s Grizli komunikacijama i stvar je riješena”. To je naravno stvar različite javne percepcije oba slučaja, između kojih zapravo ne postoji paralela.
Dakle, ne postoji ništa što Karamarko može uraditi, osim dvije stvari. Jedna je odreći se mjesta u vladi pod uvjetom da to uradi i Petrov, čime bi automatski potpisao svoju političku smrt. To, očito, ne bi bilo razumno uraditi, jer je to znak slabosti. Karamarko je međutim sklon reteriranju, povukao se u više navrata kad je došao na udar bilo medija bilo Mosta, spomenimo dva slučaja: prvo, kad je rekao da nije antifašist i da je to floskula iza koje se skriva komunizam, pa kasnije nakon artiljerijskog napada iz medija rekao da ipak jest. Drugi, kad je nakon izbora pristao na to da ne bude premijer, jer je Most na tome inzistirao kao na uvjetu za sklapanje koalicijskog sporazuma. Time je pokazao slabost, spremnost da popusti pod pritiskom, i zato sad dobiva batine sa svih strana. Naime, i u školi djeca tuku onog tko pokaže slabost i spremnost na popuštanje pod pritiskom. A u politici pogotovo ne smijete nikad pokazati slabost, jer će vas pojesti. Izgubit ćete autoritet i utjecaj na javnost, medije, političke protivnike, i ohrabriti aspirante na svoje mjesto u stranci. Dakle, Karamarku na naplatu dolaze greške iz prošlosti, i time ne mislim na prijateljstvo s Petrovićem koji je tada sjedio u upravi INA-e. Bilo bi pametnije da možda i nije formirao vladu s Mostom, uz uvjet da se odrekne mjesta premijera, već da se odmah išlo na nove izbore. Uglavnom, pristane li Karamarko na to, može odmah komotno i prepustiti svoje mjesto na čelu HDZ-a nekom drugom i otići u političku mirovinu: to preživjeti ne može.
Druga stvar koju može uraditi je izaći na nove izbore: kako će na njima HDZ proći je upitno. Iako su ekonomski pokazatelji zadnjih pola godine razmjerno dobri, HDZ-Most vlada djeluje nemoćno, prvenstveno zbog svađa između sebe. Gubitak izbora bi opet za njega značio političku smrt, ali tu je i mogućnost da izbore dobije, i formira vlast s nekim drugim. Pitanje je opet tko bi taj mogao biti, jer na hrvatskoj političkoj sceni danas HDZ ima vrlo nizak koalicijski potencijal, i sav je već iskoristio unutar same Domoljubne koalicije. A i tu prijeti mogućnost da HSS izađe iz koalicije. Živi zid ili Orah sasvim sigurno ne bi bili nakon novih izbora spremni formirati novu vladu s HDZ-om, a nova koalicija s Mostom ne dolazi u obzir. A male su šanse da bi HDZ mogao dobiti dovoljno glasova da vlada sam. No u tom slučaju ipak ima neke šanse politički preživjeti.
Za Božu Petrova izlazak iz vlade ne mora nužno značiti političku smrt – njemu bi možda bilo isplativije i pristati na Oreškovićev uvjet, jer je u drukčijoj poziciji unutar stranke i Sabora. Ali on to zacijelo neće uraditi, jer taj psihijatar ima jako, jako velikih problema sa svojim egom, koji je očito malo prevelik. Zato će ipak radije riskirati s izborima. Izađe li pak na izbore, posve je sigurno da Most neće ponoviti uspjeh iz prošle godine, kad je skupio preko 400.000 glasova. Naime, najviše glasova Mostu su donijeli Petrina, koji više nije s Petrovom, i Drago Prgomet, koji je u međuvremenu formirao novu stranku. A dobar dio glasova je bio prosvjedni, za treću opciju, koja god bila. Za očekivati je da će Most dobiti oko pola glasova s prošlih izbora, jer se u Vladi nije ničim posebno istaknuo osim miniranja iste. Birači to ne vole. Usto, oni traže političku odgovornost Karamarka, ali nisu bili spremni pozvati na ostavku svog ministra Orepića nakon besprizorne pljačke unutar same policije, a običaj je u zapadnim demokracijama da ministar u takvim situacijama smjesta premijeru ponudi ostavku.
SDP računa da bi mogao biti najveći dobitnik izbora, temeljem anketa koje su međutim uvijek do sad bile izrazito nerealne i davale SDP-u više postotaka od onih koje realno dobivaju na izborima. SDP bi međutim lako mogao biti i veliki gubitnik izbora: raspustili su partijsku organizaciju u Splitu i nekim drugim mjestima, uglavnom tamo gdje su lokalne organizacije stale na stranu Zlatka Komadine u unutarstranačkim izborima. Prilično je jasno da velik dio dosadašnjih birača SDP-a u Dalmaciji zbog toga neće glasati za Milanovića, pa bi najveći dobitnici mogle biti stranke poput Živog zida i Oraha, a vlada s Živim zidom kao glavnim koalicijskim partnerima SDP-a bi vjerojatno bila čak i zabavnija od ove.
Izbori su, vjerojatno, neizbježni. To će porezne obveznike koštati ne samo milijarde za organizaciju izbora, već i milijarde gubitaka zbog nefunkcioniranja vlade, nemogućnosti reprogramiranja duga prodajom obveznica, većim kamatama u očekivanju nove vlade, i slabijim povlačenjem novca iz fondova EU dok se situacija ne razriješi. Novi izbori ne odgovaraju jedino Oreškoviću, koji je tu gdje jest, iako vjerojatno u ovom trenutku najsposobniji čovjek za taj posao, samo zato jer Petrov nije pristajao da Karamarko bude premijer. U tom slučaju, on bi se vjerojatno vratio u privatni biznis.
U slučaju da vlada ipak opstane, Orešković bi učvrstio svoj položaj u politici. Međutim, zaboravlja se da Orešković nije nezavisan kadar, već član HDZ-a, kojeg je osobno Karamarko regrutirao u politiku. Prvotno mu je ponudio, godinu dana prije izbora, da bude ministar gospodarstva u budućoj vladi, a kad je Most iz SDP-ovog tabora preko noći pretrčao u HDZ-ov, ponudio ga je kao rješenje za premijera. Time bismo dobili jako čudnu situaciju, gdje bi premijer bio član stranke koju vodi Karamarko, iako Karamarko ne bi sudjelovao u vladi. To je u demokracijama vrlo neprirodna i loša situacija: od lidera stranke koja obnaša vlast očekuje se i da vodi vladu. Usto, imali bismo situaciju gdje bi članovi vlade formalno odgovarali Oreškoviću, a neformalno, kao stranački ljudi, Petrovu i Karamarku. Sukobi u vladi bi se dakle nastavili, samo što bi se konci vukli iza kulisa. Naime, ministri iz jedne stranke očito ne mogu imati povjerenja u one iz one druge. Tako da se novi izbori u ovom trenutku nameću kao jedino rješenje. Hrvatska će time izgubiti Oreškovića, tko god izbore dobio. A to je šteta, jer ljudi njegovog kalibra, ljudi koji izvan politike mogu zaraditi kudikamo više nego u njoj, koji znaju pregovarati sa stranim poslovnim ljudima i koji imaju nekakvu kulturu, su više nego rijetki u Hrvatskoj politici.
