Prikaz knjige: Zlatko Matijević, Između sna i jave – Rasprave o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2016.
Matijević se u knjizi “Između sna i jave – Rasprave o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća” (359 str.) bavi manje poznatim, potiskivanim, prešućivanim i dosad uglavnom neistraživanim temama iz hrvatske povijesti prvoga dijela prve polovice dvadestoga stoljeća.
Svoje je studije razvrstao u četiri poglavlja te im priložio dodatke. U poglavlju Homo politicus piše o Ivi Pilaru, njegovoj studiji “Svjetski rat i Hrvati”, tekstovima na stranicama časopisa “Kroatische Rundschau” te Pilaru i probelmu Crkve bosanske.
U poglavlju Mnemonisti bavi se Isidorom Kršnjavim i Robertom W. Seton-Watsonom te politici u Hrvatskoj u doba banovanja Pavla Raucha, reakcijom frankovačkih pravaša na Svinabanjsku deklaraciju i njezine promicatelje (1917.-1918.), frankovačkom Strankom prava u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad-prosinac 1918.) te Starčevićevom strankom prava i njezinim preoblikama (1923.-1928.).
Balkanski ratovi na stranicama “Riječkih novina”, Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimikatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.) te Ljudevit Kežman teme su kojima se Matijević bavi u poglavlju naslovljenom Magnum crimen.
Problem Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (1918./1919.) autor pod naslovom “Sirenski zov Balkana” raščlanjuje u poglavlju Ex oriente lux.
U prilozima su pak objavljeni “Privremeni Štatut organizacije u cilju oslobađanja Južnih Slovena (Slovenaca, Hrvata i Srba)” Milana Pribićevića, čija su braća Adam i Valerijan bili među glavnim optuženicima na zagrebačkom veleizdajničkom procesu (1908.-1909.).
Jedan od najvažnijih dokaza tadašnjega državnog odvjetnika protiv optuženika bio je Privremeni Štatut, a puno godina kasnije treći Milanov brat, Svetozar, u potpunosti je potvrdio navode optužnice kako su neki optuženici znali za statut i da im je on imao služiti kao baza za njihove akcije.
Riječ je, naime, bila o pokušaju državnoga odvjetništva da pred sudom potvrdi svoja otkrića o subverzivnoj djelatnosti dijela Srba iz Hrvatske i njihovoj povezanosti sa Srbijom kako bi dijelove Monarhije, odnosno hrvatske zemlje priključili Srbiji, što se nažalost i dogodilo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata 1918.
U prilozima su objavljen još i izjava Stranke prava, program Hrvatske Narodne Starčevićeve stranke, Saopćenje upravnoga odbora Starčevićeve hrvatske stranke prava, peticija Dragutina pl. Hrvoja, neke uspomene Janka Šimraka te tekst D. pl. Hrvoja “Protiv iskrivljavanja historijske istine”.
U poglavlju o Pilaru, čije političke ideje znatno i danas odišu svježinom, a koje hrvatske političke elite teško razumijevaju, a još teže prihvaćaju, Matijević je Pilarovo političko djelovanje prikazao u svjetlu, koje bismo mogli nazvati realnim idealizmom.
Pilar je, kao geopolitčar, geostrateg i poznavatelj međunarodnih političkih procesa jasno predviđao mogući razvoj europskih država, ali i prepoznavao povijesne prigode, koje otvaraju vrata za afirmaciju mnogim narodima, ako pravodobno prepoznaju međunarodne silnice i njihovo djelovanje organizirano usmjeravaju za vlastitu dobrobit.
Osim ideje državnoga jedinstva hrvatskih zemalja unutar bivše Habsburške Monarhije, Pilar je posebno upozoravao na organizaciju nacionalne elite, koja bi u svakom trenutku trebala prepoznavati vlastite nacionalne probitke. To je bio preduvjet za preustroj dvojne Monarhije u trijalistički uređenu državu, u kojoj bi uz Austriju i Ugarsku posebnu cjelinu činila Hrvatska, u čiji bi sastav, na temelju hrvatskoga državnog prava, ušle povijesne hrvatske zemlje. U tom svjetlu treba gledati i na Pilarovu raspravu o problemu Crkve bosanske.
U drugom poglavlju knjige treba istaknuti tekst o Isidoru Kršnjavom i britanskom publicistu Robertu W. Seton-Watsonu iz kojeg se dade iščitati sve snažnije probijanje interesa britanske krune za t. zv. južnoslavensko područje.
Najvrjedniji i ponajbolji dio knjige sažet je u tekstovima o reakciji frankovačkih pravaša na Svibanjsku deklaraciju i njezine promicatelje (1817.-1918.) te frankovcima u doba vladavine Narodnoga vijeća SHS.
U njima nam auktor na posredan način otkriva zašto nismo stvorili vlastitu samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu 1918., a imali smo zato gotovo sve preduvjete i posebnu povijesnu prigodu. Pobjedničke sile Antante još se nisu bile odlučile što će napraviti s Austro-Ugarskom, tu je bila Willsonova deklaracija o pravu naroda na samoodređenja, a austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj je prihvatio prijedlog frankovačkih pravaša o utemeljnju hrvatske države u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, na što je pristala i vlada u Budimpešti.
Uz frankovce, za oživotvorenje Hrvatske posebno su se isticali vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i Ivo Pilar te svećenik Stipe pl. Vučetić, koji je isticao kako je “svaka politika na jugu Monarhije, koja ruši hrvatsko državno pravo, pravi atentat na existenciju hrvatskog naroda”.
U studiji o Starčevićevoj Hrvatskoj stranci prava i njezinim preoblikama (1923.-1928.) Matijević je ocrtao tadašnje frakcijeske borbe unutar pravaškoga pokreta, zaključivši kako oni koji napuštaju iz različitih interesa svoje stranke u politici završavaju na margini javnoga djelovanja.
Studija o balkanskim ratovima na stranicama “Riječkih novina” (1912.-1913.) oslikava histerično rasplamsavanje filosrpstva, u glavama hrvatskih političara i drugih javnih djelatnika, a što će se organiziranim djelovanjem političkih i drugih snaga pretvoriti za samo par godina u gotovo stoljetnu okupaciju hrvatskoga naroda.
Rad pak o koprivničkom župniku Stjepanu Zagorcu svojevrsna je priča o t. zv. reformnom pokretu nižega rimokatoličkog klera u Hrvatskoj, što je rezultiralo osnivanjem Hrvatske starokatoličke crkve, čije su ideje kroz višedesetljeno postojanje jugoslavenskih država rabljene za rastrojavanje, ne samo Katoličke Crkve, nego i uništenje hrvatskoga naroda, a što se posebno očitovalo u jugokomunističkom montiranom procesu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.
Svećenička udruženja pak što su ih početkom 20-ih godina ustrojavali pobunjeni svećenici dobila su i nastavk takve borbe u komunističkoj Jugoslaviji, koja ih je koristila za borbu protiv Stepinčeve crkve.
U tekstu o Ljudevitu Kežmanu, Matijević se bavi politikom Radićeva HSS-a, pokreta, preko kojeg je hrvatski narod gledao mogućnost stvaranja vlastite državne samostalnosti.
Završni tekst posvećen hrvatskom putovanju u sklop balkanskih naroda, što ga je vodilo Narodno vijeće SHS u Zagrebu (1918./1919.). Matijevićeva knjiga, unatoč tomu što je sastavljena od pojedinačnih studija, kao cjelina pokazuje neiskorištene hrvatske mogućnosti i realizaciju nehrvatske, odnosno velikosrpske politike u hrvatskim zemljama, za što nam nitko drugi nije više bio odgovoran od naših hrvatskih političara.
Trpimir Kovač bpz.ba
