Zašto ponosni Titov gardist ni na koji način nije obradio ulogu KOS-a u tužbi protiv Srbije?

Za početak to da je rat, ratna razaranja, ratna zvjerstva, uključujući monstruozne likvidacije poput Ovčare i Srebrenice do detalja pripremila i razradila kontraobavještajna služba JNA, na čelu sa zloglasnim generalom Aleksandrom Vasiljevićem kojem je po perverznosti uma i hladnokrvnosti svoje zločinačke uloge, mjesto zapravo u Nürnbergu, ali kako vidimo nije došao niti do Haaga! S druge strane, tom i takvom Haškom sudu političke bokove čuvala je u prvom redu Velika Britanija sa svojom poznatom razgranatom službom diplomata, špijuna, sudaca, istražitelja i dakako medija koji su odigrali savršene uloge u priči u kojoj je od ratne istine pobjeglo samo srce tog fašizma, a to je KOS i galerija tamošnjih zločinaca što su stasali u KOS-u! Britaniji je Haški sud zapravo bio nastavak njihove ratne politike: podržavanja u svakoj situaciji Beograda i istovremenog napada na Zagreb. Točno su to radili u Haagu, pokazuje i dokazuje Starešina u ovoj knjizi, difamirajući hrvatsku politiku i samu hrvatsku državu do krajnjih granica.

No Britance u tom odnosu prema Hrvatskoj vode interesi, pa se tako čitajući ovu knjigu može konstatirati da je u haškoj priči koju smo krvavo izgubili, makar smo rat dobili, iznad svega zakazala Hrvatska i sve njene političke garniture nakon Tuđmana, koje su uglavnom mirno gledale kako se agresor pretvara u mirotvorca i kako pravi krvnik izmiče svakoj kazni. Svaka hrvatska Vlada nakon 2000. godine prešutjela je brojne srpske podvale u Haagu, koje danas Višnja Starešina do kraja razotkriva, kao što su zapravo u isto vrijeme tom i takvom šutnjom i naglašenim nečinjenjem, sve te garniture zapravo držale ljestve “haškoj povjesnici” na način da u Hrvatskoj nije podignuta optužnica za more zločina premda su postojali i dokazi i svjedoci i neupitni krivci. Primjerice, za 14 srušenih hrvatskih bolnica nikad nije podignuta niti jedna optužnica premda je DORH dakako znao koje su jedinice JNA rušile pojedinu bolnicu. Točno se zna koja je jedinica pod čijim vodstvom granatirala Slavoniju iz BIH, pa ipak nikad niti jedne optužnice na tu temu. Takvih je primjera nebrojeno. Takve naizgled neobjašnjive činjenice zacijelo su autoricu knjige dovele i do samog naslova knjige: “Hrvati pod KOS-ovim krilom”.

Doista, koja je to sila koja je u Hrvatskoj mogla izrežirati ovakvu hrvatsku šutnju, ovako sramotno hrvatsko držanje u afirmaciji pune istine o ratu? Nota bene ovakvu sramotu koja je stigla Hrvatsku da je na kraju suđenja Hrvatska, a ne Srbija doživjela da bude tretirana kao centar udruženog zločinačkog pothvata u BIH i da se pri tom galerija KOS-ovaca koja je rat organizirala, a kasnije bila „duboko grlo“ ključnim haškim suđenjima, danas mirno šeta po Beogradu?

Sve ove zaključke i pitanja Starešina izvodi u minucioznoj analizi potkrijepljenoj bujicom dokaza i golih citata da je frapantno i u isto vrijeme zastrašujuće da ni najmanji dijelovi ove istine nikada nisu osvanuli u hrvatskim mainstream medijima. Višnja Starešina je ispisala na 300 stranica udžbeničkog gradiva o Haškom sudu koje bi trebalo u prvom redu predavati hrvatskim političarima i saborskim zastupnicima. Ali i novinarima! U prvom redu novinarima!

Kada je Carla del Ponte pristala na pakt s KOS-om, na način da uopće ne procesuira njihovu, premda kapitalnu ulogu, u zamjenu za bilo kakvu suradnju Beograda s Haagom, hrvatski ministar vanjskih poslova bio je Tonino Picula, tadašnji politički balavac koji je danas doduše narastao u pismenog političara, ali ako bi bio iskren kad pročita ovu knjigu i Tonino bi priznao da o tome o čemu danas Višnja piše, on tada nije imao – pojma. A po funkciji ministra vanjskih poslova trebao je biti glavni motor reagiranja na podvale koje se spremaju. A po svojim potezima, po intervjuima koje su davali, slično vrijedi i za njegove nasljednike na Zrinjevcu. Sjetite se medija: ako se ne varam, HTV već za vrijeme Mirka Galića nije imao stalno akreditiranog novinara i kameru u Haagu, baš kao i vodeći mainstream mediji, tako da kompletna nacija nije imala pojma što se u Haagu događa. Slučajnost? Teško!

Za to vrijeme srpska televizija uredno je prenosila sva ročišta i sva suđenja optuženim Srbima uključujući sve one predstave Vojislava Šešelja. Valja se sjetiti da je isto neznanje i nezainteresiranost vladalo i u Ministarstvu pravosuđa koje je uglavnom slušalo krotke savjete Račana i Mesića, te Sanadera i Milanovića. A savjeti su uvijek bili isti : u to se ne mješajte! Za to vrijeme je, kako piše Starešina, eminentni čelnik kontraobavještajne službe JNA, glavni kadrovik iste te vojske i mozak kompletne ratne strategije, Aleksandar Vasiljević, od optuženika postao svjedok tužiteljstva, tužiteljstva kojeg će godinama voditi ni manje ni više negoli bivši britanski obavještajac, Geoffrey Nice!

Dugogodišnji pak zamjenik Carle del Ponte i prvi operativac haškog tužiteljstva, Australac Graham Blewitt, godinama prije tog posla se doslovno iživljavao na hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji što je rezultiralo, kako piše Starešina, malo poznatim, montiranim procesom “hrvatskoj šestorici” u Australiji koji su 1979. godine uhićeni i osuđeni za navodnu bombašku urotu premda nije bilo jednog dokaza za tako nešto. Godinama kasnije će se dokazati da je sve bila farsa, ali šestorica Hrvata odležala su niz godina posve nevini u zatvorima Australije da bi pri tom ljaga pala na kompletnu hrvatsku iseljeničku zajednicu. Motor ovog progona bio je upravo Blewitt. Starešina će kasnije uspoređivati taj proces australskim Hrvatima i haški proces hrvatskoj šestorici lidera Herceg Bosne kojeg će isto tako voditi i na njemu inzistirati isti Blewitt i pronaći će niz podudarnosti u oba procesa. U prvom redu opsesivnog animoziteta prema Hrvatima!

Inače, Blewitt kao zamjenik Carle del Ponte bio je glavni protivnik procesuiranja vodstva JNA, čelnika KOS-a i rasvjetljavanja beogradske uloge u ratu u Hrvatskoj i BIH. Isti Blewitt je prvi politički afirmirao Savu Štrbca (premda je Štrbac po svojim ratnim funkcijama bio potencijalni haški optuženik!), napisavši osobno jednu preporuku kao zamjenik glavne haške tužiteljice, Štrbčevoj udruzi “Veritas”, koja je Savi Štrpcu otvarala vrata međunarodne financijske pomoći. A njega do kraja “legalizirala”. Bilo je to u ožujku 2000. godine! Čitav je niz ovakvih šokantnih detalja Starešina otkrila u ovoj knjizi, pokazujući kristalno jasno što se događalo iza zavjese. Starešina je primjerice ovom knjigom nedvosmisleno dokazala da su Vasiljevićevi KOS-ovci, a ne nikakvi pijani četnici, organizirali, izrežirali i naredili likvidaciju na Ovčari, kao što je jednako nedvosmisleno pokazala i dokazala da se isto u istoj režiji KOS-a dogodilo i u Srebrenici.

A onda je sjajno pojasnila da je metoda, način i organizacija likvidacija uz prateća sakrivanja grobišta i preseljavanje žrtava na više lokacija kako bi se zametnuo trag zločinu, kopiran u Titovim poslijeratnim likvidacijama. U osnovi, radilo se o čistoj kopiji Titovih zločina! O istoj brutalnosti, zvjerstvu i hladnokrvnosti likvidiranja! Posebno je fascinantan dio knjige u kojem se govori o hrvatsko-bošnjačkom ratu i pristupu Haškog suda tim sukobima. Starešina ponovno otkriva mrežu starih KOS-ovih kadrova koji su imajući kako vidimo otvorena vrata u Haagu iskonstruirali more optužnica protiv Hrvata, uspijevajući minorizirati sve bošnjačke zločine i pri tom sakriti ključne istine tog sukoba: da je Hrvatska vršila obuku policajaca i pilota BIH, obuku i opremanje čitavih postrojbi ABIH, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH, organizaciju eksteritorijalnog školstva za muslimanske izbjeglice iz BIH i to na tada još nepostojećem bosanskom jeziku, neprekinuto naoružavala ABIH, šaljući i propuštajući isporuke streljiva, nafte, lijekova i hrane istoj toj vojsci, potom liječenje više od deset tisuća ranjenih boraca ABIH u hrvatskim bolnicama itd.

Da bi unatoč ovim činjenicama, u Haagu ta i takva Hrvatska postala agresor na BIH! Nikad niti jednu od ovih činjenica nije uvažila niti jedna optužnica pa je na kraju ceh ispao takav da je Hrvatska izvršila udruženi zločinački pothvat prema BIH! Starešina detaljno otkriva kako je bila moguća takva perverzija, pokazujući da je Zagreb sve te godine bio posve nezainteresiran za činjenicu da se ispisuje falsificirana povijest koja će donijeti more zastrašujućih posljedica.

Glede odgovornosti hrvatskih državnih struktura Starešina postavlja jasno pitanje – gdje je za cijelo to vrijeme bila hrvatska država i dodaje: “Hrvatska država i njene institucije bile su u najboljem slučaju promatrači zbivanja, tuđih poteza i operacija u skladu s načelom koje je neprestano promicao tadašnji Vladin savjetnik za suradnju sa Haškim sudom, a kasniji predsjednik države dr. Ivo Josipović – ‘Pustimo gospođu tužiteljicu da dovrši posao. Poslije ćemo kritizirati'”. Uz poznate poteze Stipe Mesića i Vesne Pusić koji su sami optuživali vlastito državno vodstvo u jeku haškog sudovanja, Starešina u knjizi podsjeća na ulogu Ive Josipovića u pisanju tužbe za genocid protiv Srbije, te dodaje: “…Još je teže povjerovati da nekadašnji ponosni Titov gardist i profesor procesnog kaznenog prava dr. Ivo Josipović nije znao što znači iz hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde izbaciti ulogu KOS-a… U cijeloj tužbi, tzv. Memorijalu, koji sadržava više od 2000 stranica teksta, ni na koji način nije obrađena uloga KOS-a, iako je to bilo zadano u samoj najavi tužbe iz 1999. godine…“.

Starešina podsjeća da se primjerice Mladen Bajić kao čelnik DORH-a odrekao procesuiranja zločina na Ovčari prepustivši slučaj Beogradu i Haagu, da je potpisao dokument u kojem se Hrvatska odrekla nadležnosti za srpske zločine nad Hrvatima u logorima na teritoriju Srbije, da je upravo neshvatljivo da Hrvatska nije imala potrebe osnovati tzv. nevladine udruge kakve su imali Bošnjaci i Srbi (Veritas i Centar za dokumentaciju…) koje su bile produžena ruka vlastitih obavještajnih službi i legitimni kvalificirani sugovornici Haškom sudu! Hrvatska je osnovala Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata kad su već sve optužnice bile podnesene (2005. godine), a pandan ovoj organizaciji osnovan je u Mostaru nevjerojatnih osam godina kasnije!

Da bi se sve te „nevjerojatnosti“ i naizgled „gafovi“ mogli bolje razumjeti ne smije se nikada zaboraviti ono što je major KOS-a Mustafa Čandić objasnio Haškom sudu, a Starešina navela na samom početku knjige. Svjedočeći u postupku protiv Miloševića, Čandić je ustvrdio da je KOS uoči raspada Jugoslavije imao ukupno oko 300 kontraobavještajnih grupa, dakle oko 300 izabranih obavještajaca od kojih je svaki imao svoju suradničku mrežu u organima vlasti, institucijama i civilnom sektoru svake republike. Bili su podijeljeni u tri detašmana, Skoplje, Sarajevo i Zagreb, a centrala je dakako bila u Beogradu odakle su kretali nalozi za obavještajne akcije. Čandić je potvrdio da Srbija nije bila obuhvaćena tim akcijama što jasno sugerira da su KOS i srpska Udba imale pravi bratski odnos. Ako je dakle na prostoru bivše Jugoslavije, piše Starešina, u trenutku raspada djelovalo 300 vrhunskih obavještajaca, razumno je pretpostaviti da je njih barem stotinu djelovalo u Hrvatskoj. Svatko od njih sa zasebnom suradničkom mrežom. Mustafa Čandić koji je suradničku mrežu počeo uspostavljati 1989. godine na suđenju Miloševiću je rekao: “Glavni cilj penetracije bio je infiltrirati se u organe vlasti i policiju predmetne republike. No, tome treba dodati i sve druge sfere civilnog života. Mediji, ekonomska sfera, obrazovanje, bili su nešto što smo smatrali ciljanim interesom sigurnosnih organa koji su željeli pronaći suradnike u tim sferama…“.

“U prijevodu, to znači”, ističe Starešina, “da su u vrijeme uspostave višestranačja i hrvatske države, od 1989. do 1991. godine, u najužoj vlasti nove države (politika, policija, sigurnosne službe), u institucijama (obrazovanje, kultura), medijima te u gospodarstvu usađivani elementi strane obavještajne službe koji će razgraživati tu novu državu i vraćati je u stare jugoslavenske okvire“.

Po Čandićevom svjedočenju ta se nova mreža ne može institucionalno identificirati jer oni uoči raspada Jugoslaije više nisu zapošljavali suradnike, već su stvarali fleksibilnu, financijski samoodrživu mrežu.

“Pomagali su im da osvoje svoje pozicije u novim sustavima”, zaključit će autorica knjige.