Kukasti križ. SunÄani disk u (p)okretu, simbol sreće i kriposti (životne snage), obnove života i vjeÄnog vraćanja, težnje da se predoÄi onostrano ili pak onostarno uprisutni u vremenu i prostoru poznat je tisućljećima. Gotovo da nema civilizacije u kojoj ga ne ćete susresti (govore da ga nije bilo meÄ‘u Aboridžinima, australskim domorocima), ima ga i kod nas u Duvnu na stećcima, dalo ga se naći poÄetkom dvadesetog stoljeća u svih naroda, a onda je jedan pokret i jedan voÄ‘a prisvojio znak i uÄinio ga, nedoliÄnim.
 Prof dr: Marko Tokić (Potomak je Roda Hrvatskoga, Vjera mu je Puka Kršćanskoga) bpz.ba
Netko ga je iscrtao na Poljudu.
Tko je to crtao i zašto?
Ja sam lakonski odgovorio u proÅ¡lom tekstu: na Poljudu svastika potpis petokraka. I premda i dalje vjerujem da je tako Äini mi se da to zaslužuje podrobniji komentar. Naime, ako su to uÄinili zagovornici nacizma (i faÅ¡izma) u Hrvatskoj to je problem druÅ¡tva o kojemu je uistinu potrebno raspravljati.
Kako je moguće da unatoÄ ideoloÅ¡koj torturi u obrazovanju koja je faÅ¡izam proglasila svojim vjeÄnim neprijateljem kao rezultat imamo navodne zagovornike nacizma i faÅ¡izma? Kako je moguće da StepinÄeva crkva, a hvalimo se visokim postotkom katolika u druÅ¡tvu, nije odgojno djelovala da se sklonost tim totalitarizmima ne uzgaja, jer nasljedujući Stepinca ona je to morala Äiniti?  Stepinac je u jeku najžešćeg rata usprotivio se tim neÄovjeÄnim ideologijama (odbacio je i osudi njihove ezoterijske pozadine i kultove te osudio u njih ugraÄ‘enu rasistiÄku arijansku ideju).
Kako je moguće, pitam se retoriÄki, jer dobro znam da je katoliÄka crkva u Hrvata uvijek je odgojno djelovala na sve vjernike i dala razlikovati želju za hrvatskom državom od nesretnih okolnosti njezina nastajanja i njezina povezivanja s tim totalitarnim ideologijama. Hrvati Äak ni u tim vremenima u većini nisu bili skloni ni nacizmu ni faÅ¡izmu. ÄŒak su i one ustaÅ¡e, koje su bile zagovornici takvih i sliÄnih stajaliÅ¡ta, morale voditi raÄuna o StepinÄevu osuÄ‘ujućem stavu. Ali, zaÅ¡to se onda Hrvatima uporno nameće stigma faÅ¡izma. ZaÅ¡to se pokuÅ¡ava gotovo izjednaÄiti hrvatstvo i faÅ¡izam.
ZaÅ¡to se želja hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom uvijek i u svakoj prigodi izjednaÄava s faÅ¡izmom? ZaÅ¡to se otpor Jugoslaviji i Regionu izjednaÄava s faÅ¡izmom?
ZaÅ¡to se Hrvatima od drugog svjetskog rata neprestano nameće krivnja? Ogromna krivnja koja opravdava svako postupanje prema njima? Opravdava njihov ropski politiÄki status. Opravdava nametanje politiÄkoga identiteta. U ti svrhu nije tek dovoljna stigma njihove faÅ¡izacije, nego se u tu svrhu stvarao i mit o genocidnosti hrvatskoga naroda (kao mit o Jasenovcu: preuveliÄavanjem broja žrtava do besmislenih veliÄina kao da nije bila dovoljna i jedna jedina žrtva ili stotine da na govorimo o tisućama njih da se izvuÄe pouka – nikad viÅ¡e). I kao da nije osjećaj srama i kajanja bio dovoljan. Oprost se unatoÄ kajanju nikada nije kanio dodijeliti, taj osjećaj krivnje bio je nužan kako bi se svaki politiÄki zahtjev za emancipacijom hrvatskoga naroda držao neutemeljenim.
I onda u trenutku sloma komunizma mi Hrvati smo konaÄno imali sreću da se na Äelu oporbe naÅ¡ao Äovjek koji je htio slobodnu, samostalnu i demokratsku, nezavisnu državu Hrvatsku: partizan, general, povjesniÄar Franjo TuÄ‘man. I krenuo je na put slobode. I kada ga se ratom na tom putu htjelo zaustaviti – on je ustrajao. U Domovinskom ratu, unatoÄ stradanjima i patnjama pobijedili smo voljom Äitavog hrvatskoga naroda, borbom hrvatskih branitelja i krvlju najboljih, najÄasnijih hrvatskih sinova.
Nakon stoljeća izrasla je generacija koja je otklonila Zvonimirovu kletvu!
Duga je bila priprava za takvu mogućnost. Od sedamdesetih godina pokojni kardinal Franjo Kuharić pripravljao je hrvatski duh na izazov slobode (i svi oni koji su djelovali s njim i u skladu s njegovim vizijama). Unutar hrvatske kulture uvijek se raÄ‘ao zov slobode. Krik!!! Vlade Gotovca, Marka Veselice, Andrije VuÄemila, Filipa Bagića… znanih i neznanih. Patili su od Ćelovine i Zenice, do Golog i GradiÅ¡ke, od Hercegovine do Australije i Novog Zelanda, robijali s Taikom, protestirali i umirali s obitelji Å evo, s Antom Brunom BuÅ¡ićem. I živjeli za Hrvatsku s Rebrinom i BariÅ¡ićem i na koncu na stadionu Maksimiru naÅ¡li se u jednom trenutku u istom skoku sa Zvonimirom Bobanom i opijeni ružom hrvatskom na JelaÄić placu (kojeg su zvali Trg republike).
I kad je Hrvatska uspostavljena, obranjena, zaživjela, demokratska i naÅ¡a… Å ta sad, i opet?
I hrvatski predsjednik (zadnji predsjednik neke države u Europi i svijetu koji je bio izravni sudionik antifaÅ¡istiÄke koalicije) umire, uz jeku krivokletnika, na glasu kao da je faÅ¡ista.
Zašto kukasti križ na Poljudu?
Zar ima netko tko vjeruje da se njegovim crtanjem mogu pridobiti simpatije? Zar ima nekoga tko vjeruje da je to ispravan put za Hrvatsku? Zar ima onih koji bi htjeli da hrvatska reprezentacija ne igra ne europskom prvenstvu? Zar ima netko tko misli da bi nam opet trebalo nametnuti križ krivnje i oduzeti nam politiÄke slobode? Nametnuti nam politiÄki identitet?
Ili mi ili oni? Kako se olako igramo rijeÄima…
Tko su to mi??? Tko su oni!?
Jesu li, taj Milanovićev mi, oni koji brane Tita, Jugoslaviju? Oni koji zagovaraju povratak u jednoumlje i komunizam? Ima li takvih?
Ima. Je li i Milanović među njima? Nije valjda toliko lud. Ostanak na vlasti ne opravdava ipak sva moguća sredstva.
Jesu li oni (ti, mi) crtali kukasti križ da nas prokažu pred Europom? Misle li da će tako ostati na vlasti? Da će ih svijet podržati jer ovi koji imaju doći crtaju kukaste križeve po stadionima. Zar oni zbilja vjeruju da Karamarko i njegovi su fašisti?
Ili???
ÄŒega se boje?
Istine o njima. Tko su bili, Å¡to su radili?  Tko je ubijao braću Hrvate (samo zato Å¡to su htjeli Hrvatsku ili samo zato Å¡to im je netko naredio: ali to je bilo nareÄ‘enje, ja sam samo izvrÅ¡avao zapovijed, ja sam samo radio svoj posao…).
Netko, oÄito je, i sada na sve moguće naÄine pokuÅ¡ava Hrvate prikazati faÅ¡istima (ili makar sve one koji žele promjenu vlasti). Ili mi ili oni. AntifaÅ¡isti na sve strane… Brane li brane! Sve Å¡to se brani i Å¡to se obraniti ne da!
Lijepo je neki dan ih pouÄila predsjednica: antifaÅ¡izam da kao izbor strane u Drugom svjetskom ratu, antifaÅ¡izam kao otpor egomaniji jednog Äovjeka i njegovom Novom svjetskom poretku, antifaÅ¡izam kao otpor rasizmu arijevaca, antifaÅ¡izam kao stav i odnos unutar kojeg je bilo moguće zauzeti se za jednakost rasa i naroda, ljudskih sloboda i demokracije bezuvjetno da. No, antifaÅ¡izam koji pokuÅ¡ava opravdati zloÄin koji je napravljen u ime Jugoslavije (da bi ona živjela Hrvati, njezini protivnici, moraju umrijeti) ili u ime komunizma (klasne neprijatelje treba potamaniti) ili u ime Tita i njegove diktature (marÅ¡al naredio, njegovo božanstvo, najveći sin naÅ¡ih naroda i narodnosti) – to se ne može obraniti. ZloÄin koji je poÄinjen i njegovi razmjeri svakim se danom oÄituje i kosti mrtvih izlaze na povrÅ¡inu zemlje i svjedoÄe o jednom zvjerstvu, jednoj ideologiji i jednom totalitarizmu kojega se treba odreći zauvijek. Osjetiti kajanje, posuti se pepelom, zatražiti oprost i vjerovati u ljubav koja nas spaja. Mi ili oni poziv je na istrjebljenje (do istrage naÅ¡e ili vaÅ¡e kako nam je pjevao jedan Srbin), a pravi je put onaj pomirbe koja podrazumijeva iskrenu osudu svakog totalitarizma, svakog zloÄina i svake zloÄinaÄke ideologije.
Ispravan put je onaj koji se zauzima za demokraciju i prava svih, za ravnotežu izmeÄ‘u obnaÅ¡anja vlasti i odgovornosti za stanje zemlje i naroda, smjenjivosti i mogućnosti izbora izmeÄ‘u viÅ¡e opcija (i politiÄkih ponuda). Ovakav pristup nikada ne bi smio voditi prema iskljuÄivosti (ili mi ili oni), nego prema ukljuÄivanju i prihvaćanju (i mi i oni – svi za zajedniÄko dobro).
Treba se mijenjati.
Zašto su crtali kukasti križ?
Klinci da napakoste Šukeru i Mamiću. Nisu.
Zagovornici nacizma i fašizma? Sumnjam. Ako ih i ima teško da su bili u prilici.
Lokal idioti ogorÄeni na odnos Sjevera prema Jugu. Dalo bi ih se naći.
ORIJUNA povezana s lokal idiotizmom. Vjerojatnija varijanta.
Netko tko misli da će mu ovo motivirati biraÄko tijelo, osporiti oporbu na meÄ‘unarodnoj politiÄkoj sceni. Moguće, no fali joÅ¡ neÅ¡to…
UDBA – ako u nju joÅ¡ ukomponirate prethodna tri sastojka na dobrom ste tragu. Jer da su zagovornici nacizma i faÅ¡izma ili napuÅ¡eni iziritirani klinci do sad bi se znalo. Budući da se ne zna ostaje tajna i Å¡pekulacije poput ove moje, ali kad god državni organi ne daju nikakav odgovor, vjerujte mi, duboko su umoÄeni ili makar pojedinci unutar njih. UDBA je uvijek bila, i ostala, ono tajno zloÄinaÄko i zaplotnjaÄko, ono kriminalno obavjeÅ¡tajno, koje je nadilazilo potrebe sigurnosti i mira zadirući u kriminal, nasilje i održanje moći (jednih nad drugima).
Tko je iscrtao ono na Poljudu, što se odgovor bude dalje odgađao, Ostojićeva krivica će rasti, a moje nagađanje bit će sve vjerojatnije.