DA LI SU SE VOLJELI
Na brdu Crkvina ,iznad Trebinja,
Hercegovačka Gračanica ,
kupa se u mjesečevom mlijeku.
Tu pjesnik Jovan Dučić
i u snu pjesme piše.
Pogleduje na pješčanu kulu…
Ni šuma, ni muka,
samo ponekad krikne žar ptica
čuva našu pandorinu kutiju.
U njoj požutjeli snovi, prošli zagrljaj,i
sortirane magle
Od njih svijetli rijeka Trebišnjica.
Ne tražite nas…
Ne skidajte pomrčinu sa naših zvijezda,
u njoj su sahranjeni naši oblaci.
što su na nebu ljubav vodili
Ne rušite naš zamak od pijeska
Ostavite ruže na kamen crnog trena.
Puknuće vam srce od brodoloma i bura
koji su i našu ljubav pogodili.
Ne otvarajte našu pandorinu kutiju!
U njoj su u dvadeset prvom vijeku, poslije Hrista
Našli vječno utočište,jedan pjesnik
i jedna žena .
Ljubljeni a neljubljeni,kao u grčkoj mitologiji.
Zaspali…
Ona ….
Okadila postelju,drhti na uspomenama ,
u grudima skriva miris jasmina
Oči skrila…čezne i čeka .
Dok umiru na Leotaru sjene.
On …nostalgijom ranjen,opijen sanja…
u njene plave oči da utanja…
Bludno drhti,
da joj ljubi usta meka
poljupcem što mrtve budi.
Vijenac od snova spleli .
Ne budite nas
Udahnite nam dah
Možda se probudimo,možda zaplačemo
Možda nas uspavala suza slast.
Možda nam demoni oduzeli strast.
A mi smalaksali u ćutanju.
plešemo valcer s prvim pahuljama.
Čekamo sud Božiji .
Dok ljuljaju se vjekovi na vrhovima Leotara
u vrisku vjetra Bilećkom ulicom
kotrljaju se sumnje…
Da li su se voljeli !
Zdravka Babic
TREBIŠNJICO SESTRO
Kažu da si u prošlom životu
bila vila sa uvojcima plavim,
rasute kose i nagih grudi,
Božanstvena kao slika Bogorodice,
kao djevojka koja ljubi prvi put.
Slavuju su spavali na tvome uzglavlju,
a ti si mirisala na svježe brašno,
Ispod vodeničkog kamena.
Bila si cvijet u izobilju samoće
iznikao u Svetoj zemlji.
Trebišnjico !…
Kako si vrisak progutala,
кadа те zagrlila nevjerna ruka.
Strast ti utamničili
u zagrljaj umorne zemlje,
a potom su ti ukrali grad…
I mladoženju , što ostavi cipele
ispred praga
i pođe za tobom
da vječno miluje tvoje mrtve dojke.
A ja se rodih te šezdeset i osme
iz pomora tvojih zlatnih ribica,
kad si se sa vrelom rastajala
i dodala mi svoje zvijezde.
Čula sam srce kako ti tuče,
snažno stisnula prstić usnama
kad si svoju svevišnju dušu
poklonila u dobrotvorne svrhe,
ostala da ljubiš kosti i krstove,
ruže na grobovima
zalivaš vječnim suzama.
Trebišnjico!…
Osjećam tvoj uzdah
kako pjeni u meni
dok se budi u duši talas sjećanja
na dan
kad su ti kao nevjernoj ženi,
isčupali srce i uspavali čula.
Ukrotili talase čežnje
da kao lasta bez krila
svisneš i presvisneš
u snu koji si zagrlila
poslije „ Tajne večere „
Danas moja duša pjesnička
sluša kako jauče vjetar.
Iz mene tvoje rane pjevuše
žuborom
što razbija smisao razgovora.
Sestro!…
Pozajmi mi tvoje smaragdne oči
da niko ne vidi kad budem plakala.
Sama u svemiru
Sama…
Između jave i sna!
Reci mi, sestro
šta će biti sa mnom:
ako zalutam za tobom
mokra i nježna,
udata za vječnost,
kada se pomirim sa nesanicom i
prepoznam dodir koji te je slomio?!
Pozajmi mi sejo odbjegle uvojke
Da izvajam osmijeh
Kao i ti …
U mermernoj stijeni
Razapeta na krstu stihova
Miropomazana …
Lijepa kao bajka
Zdravka Babic
