Zdravka Bušić: Kovačevićeve analize specijalnog rata vođenog protiv Hrvatske

Prikaz knjige: Mate Kovačević: Petnaest mračnih godina (2000.-2015.), Zagreb : HKZ, Hrvatsko slovo, 2015.

Petnaest mračnih godina” je hvalevrijedno svjedočanstvo vremena, knjiga u kojoj Mate Kovačević, kroz tekstove Å¡to ih je u proteklih petnaest godina objavio u različitim hrvatskim medijima, donosi presjek borbe hrvatskoga naroda za opstanak vlastite države nakon oslobaÄ‘anja okupiranih teritorija 1995. godine.

U svojim tekstovima Kovačević razotkriva politiku reformiranih komunista i iznosi dokaze da su čitavo vrijeme zapravo radili na obnovi jugoslavenske države, ne libeći se pritom primijeniti ni najperfidnije metode iz propalog sustava.

On ozbiljno upozorava da se Hrvatska ni nakon 25 godina nije uspjela obračunati s ostavštinom komunističkog režima, progonima i ubojstvima svih protivnika Jugoslavije i Komunističke partije. U knjizi jasno razobličuje i ulogu velikih sila u promjeni smjera hrvatske politike nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, posebno od dolaska na vlast SDP-ove koalicije 2000. godine.

>>Miroslav Tuđman: Petnaest „mračnih“ godina s vlastima koje nisu zastupale hrvatski narod

Velike su se sile u promicanju vlastitih interesa na jugoistoku Europe uvelike oslanjale upravo na reformirane komuniste – i to je razlog zaÅ¡to su najvažniji gospodarski potencijali Hrvatske i dan-danas u rukama bivÅ¡eg komunističkog kadra i njihovih namjesnika. Iz tekstova objavljivanih kroz godine jasno je vidljiva i uloga takozvanih graÄ‘anskih udruga osnovanih tobože za zaÅ¡titu ljudskih prava, poput HHO-a, GONG-a ili GraÄ‘anskog odbora za ljudska prava.

Pod krinkom zaÅ¡tite ljudskih prava, uz obilato financiranje iz inozemstva, ali na žalost i iz proračuna Republike Hrvatske, te udruge su cijelo vrijeme zapravo promicale vrijednosti propalog sustava, radeći svim silama na obnovi raznih vrsta zajedniÅ¡tva na prostorima bivÅ¡e jugoslavenske države. Uz pomoć medija i pojedinih novinara, koje Kovačević imenom i prezimenom prokazuje kao suradnike britanskih obavjeÅ¡tajnih službi, te su udruge sustavno promicale kult ličnosti nekadaÅ¡njega jugoslavenskog diktatora Tita, počinjući i zavrÅ¡avajući svaku debatu o njegovoj povijesnoj ulozi riječima: „On je poveo hrvatski narod u borbu protiv faÅ¡izma”.

Veliki dio tih udruga i danas nastavlja u istom smjeru pa tako, okupljene u Platformu 112, upravo sada forsiraju donoÅ¡enje zakona koji bi obeÅ¡tetio civilne žrtve rata. Pritom znaju i namjerno preÅ¡ućuju činjenicu da je nemoguće provesti pravedno obeÅ¡tećenje za civilne žrtve bez popisa onih koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku i koji su, možda, svoj invaliditet stekli – upravo razarajući hrvatske gradove i ubijajući civile.

Tako bi nam se moglo dogoditi da Hrvatska postane jedina zemlja koja je svojim agresorima, ne samo oprostila, nego ih joÅ¡ i nagraÄ‘uje. Tako bi doživotne invalidnine mogli uživati – vjerovali ili ne – i notorni četnici. Kovačević jasno progovara i o medijskom “specijalnom ratu” s ciljem uspostave takozvanog Zapadnog Balkana kao državne cjeline, opet u organizaciji svjetskih sila, napose Velike Britanije. Iako se na momente može učiniti da je ta ideja propala ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju, recentni dogaÄ‘aji pokazuju da je ona joÅ¡ itekako živa.

Nedavno je, tako, u Beogradu održan Kongres vodećih gospodarstvenika iz takozvane regije, s kojeg je glasno i jasno poručeno kako bi gospodarstvenici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja morali naći načina da “zajednički nastupe na trećim tržiÅ¡tima”. Pritom nitko nije postavio pitanje Å¡to bi to Hrvatskoj, članici Europske Unije, i zemljama u istočnom susjedstvu trebalo biti “treće tržiÅ¡te”. I zaÅ¡to baÅ¡ zajednički nastup sa Srbijom, zaÅ¡to ne, primjerice, s MaÄ‘arskom?

U pokuÅ¡aju revitalizacije državnosti takozvanog Zapadnog Balkana značajnu je ulogu odigrala i sama Europska Unija, koja je – opet za korist “većih igrača” – Hrvatskoj otežavala integraciju, koristeći pritom obilato kao polugu – HaÅ¡ki sud. Takvu politiku Kovačević vrlo jasno prikazuje, donoseći pregled dramatičnih dogaÄ‘aja iz vremena monstruoznih optužnica haÅ¡kog tužiteljstva i tužiteljice Carle Del Ponte protiv hrvatskih generala, ali i protiv državnog i vojnog vrha Hrvatske – kroz konstrukciju o takozvanom “zločinačkom pothvatu”.

HaÅ¡ka i domaća suÄ‘enja za ratne zločine razotkrivaju meÄ‘unarodne političke igre, uz asistiranje dijela treće-siječanjskih političkih elita, a donosi i poseban osvrt na krivokletničku ulogu bivÅ¡eg predsjednika Mesića, koji sada doživotno uživa nezaslužene beneficije, valjda kao nagradu za svoju izdajničku politiku. Kovačević se posebno osvrće na medijsku igru protiv Oluje, kroz koju je Å¡irena lažna konstrukcija o Oluji kao o operaciji koja je za cilj imala čišćenje Hrvatske od Srba. Na kulturoloÅ¡koj razini, ideja Zapadnog Balkana promicana je kroz osporavanje hrvatskoga jezika, a čitavo vrijeme traje i napad “iz svih oružja” na Stepinčevu katoličku crkvu.

Ovdje sa žaljenjem moram konstatirati kako me je uznemirila odluka Crkve da o kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca raspravlja zajednička komisija katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Takav potez nisam očekivala, posebno znajući za kontroverze oko mnogih svetaca Srpske pravoslavne crkve, o čijoj je kanonizaciji ta crkva odlučivala, naravno, samostalno.

Uključivanje Srpske pravoslavne crkve u raspravu o Stepincu bi, bojim se, moglo značajno oduljiti, ako ne i onemogućiti njegovu kanonizaciju, Å¡to bi bio težak udarac Hrvatima katolicima. TeÅ¡ko je sa sigurnošću kazati kako se Crkva odlučila na takav presedanski potez, no bojim se da je opet riječ o “geostrateÅ¡kom” postupku, odnosno ustupku Rusiji, čiji se predsjednik ovih dana vrlo otvoreno obruÅ¡io na Hrvatsku, tvrdeći da Hrvatska gazi prava srpske nacionalne manjine.

Kovačević u knjizi također upozorava i na sustavno zanemarivanje i slabljenje Oružanih snaga Republike Hrvatske i na javno omalovažavanje hrvatskih branitelja. Ovdje sam se osvrnula samo na neke važnije teme koje držim bitnom okosnicom Kovačevićeve knjige. Međutim, svi tekstovi rasvjetljavaju, ove, kako ih je autor s pravom nazvao, mračne godine.

Budući da su tekstovi objavljivani kroz niz godina, njihovi su sadržaji vrijedan izvor informacija i vjeran svjedok jednoga bolnog razdoblja hrvatske povijesti. Oni će svakako poslužiti kao izvrstan izvor za buduća istraživanja. Zato je dobro da su svi ti tekstovi prikupljeni u jednu knjigu koja će biti najbolji kroničar mračnih godina u kojima se je Hrvatska – samo uz Božju pomoć – ipak uspjela održati i nadvladati sve Scile i Haribde na koje su je zli kapetani bili nasukali. bpz.ba

Zdravka Bušić