PIŠE: Marko Ljubić

Val koji je nazad nekoliko mjeseci ponio na vrh Andreja Plenkovića paralelno s privođenjem kraju konačne eliminacije Tomislava Karamarka nakon višegodišnje žestoke kampanje protiv njega kao elementarne nepogode i državnoga čudovišta broj 1, dosegao je svoj vrhunac.

Postalo je gotovo bogohulno postaviti bilo kakvo pitanje, istaći dvojbu ili ne daj Bože izreći mogućnost da se za vrh HDZ-a treba kandidirati ili pobijediti netko sasvim drugačiji od Plenkovića. Razlozi za nužne sumnje stoje u Plenkovićevih nekoliko ključnih teza tijekom ove navodne još uvijek predizborne kampanje u HDZ-u.

On je mainstream.

Jedan jedini i neupitni.

Je li to baš tako?

Plenković je europski mainstream, hrvatski mainstream, politički, društveni, akademski, medijski, kulturni, ukratko aktualni – mainstream u Hrvatskoj. I upravo je taj mainstream, što vrijednosno, što duhovno, što moralno, što personalno – doslovno razorio Hrvatsku.

Svjedoči joj kao zrcalo uništenom licu ili temperatura bolesnoga organizma.

Do te mjere da je vrhunska vijest bilo što – dobro.

Ključno je dakle pitanje, prihvatiti taj društveni mainstream u Hrvatskoj kao jedini i neupitni diskurs ili ga razoriti jer je svjedočanstvo razaranja – Hrvatske?

O tome se radi, a ne o Plenkoviću osobno.

Socijalno podrijetlo i formiranje Andreja Plenkovića kao osobe i političara u okvirima ovakvog društvenog mainstreama, pod takvom odgojnom i društvenom aurom, a zatim na elitističkim kanonima suvremene Hrvatske koja nije ni dodirnula stvarnu tranziciju vrednota iz prethodnog poretka, te na kanonima većinom umjetne Europe – postaje jako bitno u kontekstu njegovoga iznistiranja na – mainstream politici.

Što je to dakle trenutno mainstream u Hrvatskoj?

U prijevodu s engleskog jezika to bi moralo biti nešto prevlađujuće, pretežito, najbrojnije, dominantno.

Znači li to nužno i – dobro?

Nikako.

Jer taj mainstream, Zlatka Hasanbegovića, koji je obrazovaniji i bolji komunikator, jer se preciznije i jasnije izržava od Plenkovića, s tim i bolji političar u istinskom značenju te riječi, proglašava nepogodom, a Plenkovića – vrhunskom šansom.

Očito je, s potpuno pogrešnog uporišta.

Zbog toga je nužno propitati stvarno značenje tog mainstreama koga kao polazište svoje politike uzima Plenković. Koliko je njegov mainstream, onaj koga je on doživio i o kojemu ima iskustvo, istovjetan hrvatskoj nacionalnoj, stvarnoj pretežitosti?

Kako Plenković zna da je ovo što javno živimo – Hrvatska i da je vrijednija, važnija ili brojnija od neke druge, one Hrvatske koju ne vidimo na HRT-u, Novoj, RTL-u, u Jutarnjem, na Indexu, Večernjem ili u istraživanjima Ipsos pulsa?

Jednostavno – ne zna.

Ali pripada isključivo toj Hrvatskoj i automatski isključuje svaku drugu.

Prvo pogledajmo tko je nositelj mainstreama?

To su u svim društvima najvažnije društvene institucije, prije svega mediji, zatim političke stranke i inicijative, nevladine udruge, akademska zajednica, od sveučilišta do raznih drugih oblika djelovanja, to su i vjerske zajednice te razne kulturne i sportske institucije.

Smije li netko staviti prst, da ne kažem ruku, kao zalog za neupitnu izvornu nacionalnu vrijednost bilo koje od ovih institucionalnih izvorišta današnjega  – mainstreama?

Bojim se da su takvi rijetki.

Pogledajmo medije.

U tom mainstreamu je posve normalno bilo da se HTV nazad godinu dana, a ni danas zbog dugogodišnje puzajuće okupacije te nacionalne kuće nije bitno drugačije, s višeminutnim prilozima u udarnim emisijama osvrne na Pupovca nadvijenog nad „stratištima“ Srba iz Drugoga svjetskoga rata u koje povijesna struka s debelim razlogom odavno sumnja, te da se nekolicini otvorenih antihrvatskih aktivista daju udarne minute, a da recimo s mise u Macelju s desetak tisuća ljudi u spomen žrtvama komunizma, nema ni riječi u – javnosti.

Tako se radio i stvarao današnji aktualni mainstream u Hrvatskoj.

Primjera je tisuće.

Zbog toga je pozivanje na „mainstream politiku“ danas isključivo pokušaj osiguranja trajne dominacije takvih načela, društvenih standarda i društvenoga poretka. Naravno, u pozadini, njegovih nositelja. Točno s tim je povezano političko usmjerenje prema – centru.

Plenković, a nije nikako jedini, javno kaže da namjerava upravo na tome mainstreamu, dakle na toj društvenoj i vrijednosnoj dominaciji ili pretežitosti stvoriti jedinstvo, a politička platforma za to je jedinstvo – svih građana u Hrvatskoj.

To je još jedan razlog zbog kojega je apriorno nužno sumnjati u njegovu političku i državničku misiju.

A uz to, naravno, prvorazredno je bitno sumnjati i u stvarnu vrijednost politika u sadašnjemu rukovodstvu HDZ-a, koje o jedinstvu govori s dva posve netočna polazišta. Prvo, sa stajališta realnoga javnoga mainstreama u Hrvatskoj kao činjenice bez mogućnosti alternative, iako je posve obilježen izrazitim antihrvatskim, ali i necivilizacijskim vrednotama. Drugo, sa stajališta jedinstva građana, koje je taj isti personalni mainstream zbog svojih ciljeva i pozicija nametnuo, što kao političku platformu otvoreno nameće izostanak i eliminaciju nacionalne paradigme kao temelja državnosti.

To je u ovakvim okolnostima izravan pravac i model poništavanja nacionalne državnosti i konačno podređivanje državnoga i društvenoga poretka manjinskoj strukturi, koja ima izrazito pretežitu javnu i institucionalnu nadmoć.

Ta činjenica i stanje, dugoročno nije održivo, a izravno se zasniva na prevari i svojevrsnoj diktaturi manjine nad nacionalnom većinom. Izvor je svih devijacija u Hrvatskoj.

Građanska pardigma je prevara u Hrvatskoj u kojoj ni izbliza nije definirano nacionalno pitanje, odnosno temelji nacionalnoga identiteta hrvatskoga naroda. Ne može se graditi kat, bez temelja i prizemlja.

Zbog toga je ovakav mainstream na koji se poziva Plenković – lažan i politički vrlo opasan.

Upravo je aktualni „mainstream“ nužno i od egzistencijalne važnosti potrebno potpuno razoriti i nametnuti izvornu hrvatsku nacionalnu pretežitost i većinu. To jedini nudi u ovome trenutku Zlatko Hasanbegović.

Nije li radikalno spominjati razaranje postojećega mainstreama?

Naravno da jest.

Jer, trenutak i kriza u kojoj se hrvatsko društvo, a prije svega hrvatski narod zbog nepostojanja autentičnoga vodstva nalazi jest izrazito dramatičan i ne trpi nikave kamilice, uljepšavanje i odreknuće od gole istine.

Činjenice su radikalne.

Varati i lagati ili ne, pitanje je sad?

Hrvatska je u potpunoj duhovnoj, moralnoj, društvenoj i svekolikoj krizi, od koje je najvidljivija ona ekonomska, ali koju nikako ne može izliječiti mainstream koji ju je svojim sveukupnim djelovanjem prouzročio i međusobno su životno ovisni. Ovakav mainstream, ovakva društvena pretežitost je isključivi razlog ekonomske krize u Hrvatskoj, ponajviše zbog toga što mu je potpuno neprirodno ozračje konkurentnosti, izvornosti, poduzetništva, natjecanja, poštenja institucija i vladavine prava.

Bez svega toga na pristojnoj razini nema – nikakvoga razvoja.

Ne treba se odveć zamarati istraživanjem ili mozganjem, dovoljno je pogledati bilo koju oblast društva.

Sve se vidi.

Dakle, to je današnji mainstream.

Tome mainstreamu se, kako izgleda, jedino u ovome trenutku može suprotstaviti Zlatko Hasanbegović.

Zašto?

Prvo, jer nije nastao u njemu ili kao njegov proizvod. Nikada mu nije pripadao i baštini upravo sve suprotno od toga.  Stjecajem okolnosti došao je u poziciju da ima institucionalno pokriće i instrumente za to.

Današnji mainstream počiva na zloćudnom antifašizmu, na afirmaciji zločinačkoga režima i uništenju hrvatske slobode, na bezobrazluku nositelja zločina osuđenoga na europskoj institucionalnoj razini i na legalizaciji monstruoznih političkih ideja, politika i nositelja velikosrpske agresije, koja se kao i zločinački komunistički režim ne smije nazvati imenom i prezimenom. Jer je to – radikalno.

I ta laž i opačina se predstavlja kao – europejstvo.

Ima li strašnije laži i prevare?

Ako je to paradigma na kojoj počiva Europa, a nismo daleko od toga prema rekacijama većine europskih naroda od Britanaca do Austrijanaca i Mađara, onda je zločin neopozivo se pozivati na vrijednosti te paradigme.

Zločin prema hrvatskome narodu.

To je današnji mainstream.

Jedini legitimni, pošteni, stvarni i izvorišni mainstream bi morao izvirati iz volje, stvarnoga raspoloženja i ciljeva hrvatskoga naroda. I, naravno, iz istine i načela.

Dakle, jasno je da u ovome trenutku takvu pretežitost nudi samo Zlatko Hasanbegović.

Plenkovićev mainstream je dakle istoznačnica pakta s nositeljima neslobode hrvatskoga naroda i nesolidnosti hrvatskoga društva, Hasanbegovićev – sve suprotno. Plenković misli da suživot s tim antihrvatskim vrednotama nudi riješenje, Hasanbegović svjedoči da to nije moguće.

Te dvije pozicije u HDZ-u nije moguće pomiriti niti na njima graditi jedinstvo.

Ključna razlika između Plenkovića i Hasanbegovića je u tome što Plenković jedino nudi vrhunski politički zanat i zbog toga može biti iskoristiv na stotinama političkih poslova, a Hasanbegović nudi ono što Hrvatska nema – izvornu državnost utemeljenu u njegovom narodu.

Na to se svodi izbor između njih dvojice.

Točno na toj dvojbi se nalazi danas HDZ.

Jedina možebitna dvojba Zlatka Hasanbegovića u ovome trenutku može biti, koliko je današnji HDZ uistinu inficiran vrednotama Plenkovićevoga mainstreama. To može saznati jedino kandidaturom za predsjednika HDZ.

Usprkos namtnutim javnim stereotipima, jedina je istina da je Hasanbegovićev politički diskurs u Hrvatskoj daleko i širi i sadržajniji od Plenkovićevoga centra.

U Plenkovićevom HDZ-u, za Hasanbegovića nema mjesta.

U Hasanbegovićevom HDZ-u, za Plenkovića mjesta ima.

Životno bitan, presudan i usmjeravajući odgovor na ključno pitanje, prihvatiti i razvijati postojeći društveni mainstream ili ga razoriti i vratiti Hrvatsku iz sfere krivotvorina i laži njenome narodu može dati Hasanbegović svojom kandidaturom, jer on simbolizira upravo tu Hrvatsku naspram Hrvatskoj Andreja Plenkovića.

Foto:pxll