Povijesni revizionizam eksplodirao je padom komunizma u srednjoj i istoÄnoj Europi prije dva i pol desetljeća, a do danas je postao odrazom europske dekadencije i dijelom naÅ¡e svakodnevice, politiÄkog i medijskog mainstreama, televizijskih emisija, filmova, knjiga…
Radilo se – ne samo u Hrvatskoj, nego u većini bivÅ¡ih komunistiÄkih zemalja – o sustavnom peglanju i uljepÅ¡avanju proÅ¡losti, koja je postala svojevrsnim oruÄ‘em u izgradnji novih nacija koje su nakon oslobaÄ‘anja od komunistiÄke, u pravilu prigrlile nacionalistiÄku ideologiju.
Odonda svjedoÄimo nebrojenim pokuÅ¡ajima izjednaÄavanja komunizma s nacizmom, pogotovo u onim zemljama koje su u Drugom svjetskom ratu bile na strani Hitlera i koje su aktivno sudjelovale u genocidu. Tim se izjednaÄavanjem, naime, mitologizira proÅ¡lost Hitlerovih asistenata, koji preko noći postaju i »borci protiv komunizma« i »žrtve komunistiÄkog totalitarizma«, a ne viÅ¡e samo ono Å¡to su zapravo bili – nacisti, kvislinzi i koljaÄi.
No sve smo to, kao Å¡to rekoh, toliko puta vidjeli. Ono Å¡to se ovog tjedna dogodilo u Auschwitzu, meÄ‘utim, svakako nadilazi okvire tog »uobiÄajenog« i »svakodnevnog« povijesnog revizionizma, postavljajući laž i politiÄku manipulaciju poviješću u jednu posve novu dimenziju. Kao prvo, Å¡okantna je već sama Äinjenica da se itko usudio ispolitizirati Auschwitz, koji je zapravo simbol svih nacistiÄkih i faÅ¡istiÄkih konclogora, u kojima su skonÄali milijuni Židova, Slavena, Roma, antifaÅ¡ista, homoseksualaca…
Tko je, naime, mogao i pomisliti da će revizionizam poput korova zarobiti i Auschwitz? To je posebno mjesto u kolektivnoj europskoj memoriji, kao sama esencija zla i najmraÄnija stranica naÅ¡e povijesti, trebalo ostati nedirnuto, kao vjeÄno upozorenje i stalna prijetnja nad Europom.
No u ratu nitko nije pošteđen. Pa ni u ovom najnovijem, ratu Zapada i Rusije. A u svakom ratu, kako kaže znamenita izreka, najprije strada istina. Ovogodišnju 70. obljetnicu oslobađanja koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, u kojem je ubijeno više od milijun ljudi, politika je iskoristila u propagandne svrhe, pretvorivši događaj koji je trebao biti decentna komemoracija u mjesto novih podjela.
ProÅ¡log utorka u Auschwitzu meÄ‘u 40-tak stranih državnika – meÄ‘u kojima je bio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović – nije bilo ruskog predsjednika Vladimira Putina, iako su upravo vojnici Crvene armije u sijeÄnju 1945. prvi stupili u taj logor, otkrivÅ¡i 600 tijela netom likvidiranih i 7.650 iscrpljenih i bolesnih, ali živih logoraÅ¡a. Poljski organizatori komemoracije, naime, nisu željeli Putina na komemoraciji zbog ruske politike u Ukrajini, pa su ponudili prozirno objaÅ¡njenje da su ovu vjerojatno posljednju okruglu obljetnicu na kojoj će prisustvovati živi logoraÅ¡i željeli posvetiti njima, stradalnicima, a ne politiÄarima. Stoga tobože nikome nisu slali pojedinaÄne pozive, pa ni Putinu, jer je komemoracija bila otvorena za sve koji su na nju htjeli doći.
MeÄ‘utim, za razliku od Putina, ukrajinski predsjednik Petro PoroÅ¡enko dobio je osobnu pozivnicu za komemoraciju. PoroÅ¡enka je na obljetnicu osobno pozvala poljska premijerka Ewa Kopacz za svog nedavnog posjeta Kijevu, iznijevÅ¡i pritom i nevjerojatnu tvrdnju prema kojoj su Auschwitz oslobodili ukrajinski vojnici. Kada pak tome pridružimo nedavni revizionistiÄki ispad ukrajinskog premijera Arsenija Jacenjuka, koji je – i to usred NjemaÄke! – obrazlagao kako su u vrijeme Drugoga svjetskog rata Sovjeti izvrÅ¡ili invaziju na Ukrajinu i NjemaÄku, revizionistiÄki se krug zatvara.
Ako tome pribrojimo Äinjenicu da je Ukrajina danas jedina zemlja u Europi u Äijoj vladi participiraju i neonacistiÄke stranke, slika je joÅ¡ potpunija. Ukrajinskim ulicama neometano marÅ¡iraju sljedbenici nacista, odnosno ukrajinskog kolaboracionista Stepana Bandere, sa svastikama na rukavima i bakljama u rukama. NeonacistiÄke snage imale su iznimnu ulogu u preuzimanju vlasti prije godinu dana, za Å¡to su ekstremne stranke, koje drže Äetvrtinu mandata u ukrajinskoj vladi, kao i druge važne položaje, i nagraÄ‘ene jednim od najvažnijih resora, ministarstvom unutarnjih poslova, a upravo te snage imaju glavnu rijeÄ pri formiranju »dragovoljaÄkih« postrojbi za borbu sa separatistiÄkim snagama na istoku zemlje.
Kad god netko na zapadu spomene neonaciste u Ukrajini, odmah ga poklope da je rijeÄ o Putinovoj propagandi. No to ne poniÅ¡tava Äinjenicu da neonacisti i ekstremisti doista sjede u ukrajinskoj vladi, niti ukazivanje na taj problem automatski podrazumijeva i prihvaćanje Putinove interpretacije, prema kojoj su upravo »faÅ¡isti u Kijevu« opravdanje za rusku okupaciju Krima i istoka Ukrajine. To, dakako, ne može opravdati europske Äelnike – ni hrvatske, naravno – da i dalje, sponzorirajući ukrajinski režim, zatvaraju oÄi pred tim Å¡okantnim slikama. Jer sve dok to Äine, i dok ulicama Kijeva paradiraju neonacisti, PoroÅ¡enku doista nije mjesto u Auschwitzu. Jer ako to možda ne zaslužuju živi – ovdje je, bez obzira na kojoj su strani, malo nevinih – onda barem radi mrtvih.
