Evo nas na terenu koji nam je jako dobro poznat.
Od davnina se je na ovim prostorima nevjerojatno cijenila – snalažljivost.
Kao rijetko koja osobina snalažljivost je na visokoj cijeni.
Bila i ostala.
Parola: „Snađi se druže!“ bila je i ostala velikom broju ljudi više od zakona.
Koliko ste samo puta čuli ili rekli:
„On ti je jedan nevjerojatno snalažljiv tip. Čudo jedno.“
Danas ako vam priljepe takvu etiketu to vam je – kompliment.
Mentalitet opisan ovom parolom jedan je od ponajvećih krivaca za stanje u kojem se danas nalazimo. Mi živimo u atmosferi u kojoj se slave oni „koji su se snašli“ dok najveći broj ljudi pokušava osigurati svojim obiteljima normalan i dostojanstven život bez tog i takvog snalaženja.
Dakle zaključak bi bio – snalažljivost je nešto negativno.
A je li to baš tako?
Kao ocjeniti čovjeka koji se zna snaći u teškim situacijama – pozitivno ili negativno?
Mislim da uvijek i prije svega treba voditi računa koje su i kakve su posljedice nečijeg snalaženja.
U svojoj knjizi „How to Preach a parable“ („Kako propovijedati parabolu“) Eugene Lowry kaže da ako želimo razumjeti parabolu da moramo potražiti mjesto uboda prije nego što se počnemo češati.
Moramo osjetiti napetost prije nego što osjetimo olakšanje. Moramo ući u zagonetku prije nego što tu zagonetku riješimo.
Lowry to naziva „pronalaženjem fokusa u priči“.
Što Isus hoće s parabolom koju nam danas donosi čitanje iz Evanđelja po Luki?
Upravitelj iz ovonedjeljnog čitanja upao je u probleme.
Zašto?
Zato, jer je smetnuo s uma, ili je zaboravio, da upravljanje u sebi uključuje ne samo odgovornost prema onome što mu je povjereno, i ne samo privilegije koje dolaze uz status upravitelja, nego u sebi uključuje i – polaganje računa.
Mi kršćani, nažalost, imamo običaj tako lako zaboravljati da ćemo jednog dana morati Bogu položiti račune.
Apostol Pavao upozorava sve vjernike u poslanici Korinćanima (5,10):
„Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.“
Jer, ne zaboravimo, mi smo također, svatko od nas, upravitelji.
Da, mi smo upravitelji ali nismo vlasnici.
Ništa nije u našem vlasništvu.
Vlasnik nema kome polagati račune, upravitelj ima. I mora.
Možda posjedujemo mnogo stvari ali nismo njihovi vlasnici.
Isključivi i jedini vlasnik svega je samo Bog.
Čime mi to upravljamo?
Čega smo upravitelji?
Mi smo upravitelji svojih materijalnih posjeda.
Mi smo upravitelji svoga vremena.
„Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri!
Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ (Efežanima 5, 15-16)
Mi smo upravitelji svojih talenata, sposobnosti i darovanih nam milosti.
„Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“ (1. Petar 4,10)
Mi smo upravitelji evanđelja.
„ … nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša.“
(1. Solunjanima 2,4)
U prvom dijelu današnjeg čitanja Isus daje zaključak ove parabole. Učenici su vjerojatno čekali kako će čuti koju je kaznu dobio pokvareni upravitelj.
Sigurno su ostali začuđeni kada je Isus rekao: “I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.”
Vodimo računa da te riječi izgovara gospodar, a nikako Isus.
Gospodar hvali upravitelja radi njegove snalažljivosti.
Ne kaže gospodar da mu je drago što je upravitelj učinio ali je svakako zadivljen.
Isus ni u kom slučaju ne hvali nepoštenje upravitelja ali je ovaj upravitelj primjer nama. On nam je primjer, jer je jasno sagledao situaciju u kojoj se je našao, bilo mu je stalo kako će se čitava priča na kraju završiti i povodom svega toga, nije stajao skrštenih ruku, nego je – djelovao.
I mi smo pozvani mudro koristiti prigode koje nam se pružaju.
„ … jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.”
Sama pomisao da bi Kristovi sljedbenici trebali biti snalažljivi za nas je u najmanju ruku upitna. Pa znamo dobro što se danas predmnijeva pod snalažljivošću, zar ne?!
Padaju nam na pamet beskrpulozni odvjetnici koji tražeći rupe u zakonu ne prezaju od moralno dvojbenih postupaka, a o pravdi ne ćemo ni zboriti. Ili mislimo na poslovne ljude koji znaju kako iskoristiti slabe strane svoje konkurencije ili neznanje kupca.
Kada bi samo mi kršćani bili tako srčani i domišljati u svojim pokušajima činjenja dobra kao što su to sinovi ovoga svijeta koji pokušavaju zgrnuti u svoje džepove što više ovozemaljskog blaga – bili bismo daleko bolji kršćani.
Pozvani smo koristiti vjerno svoje materijalne posjede.
U Bibliji nalazimo:
„A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni.“ (1. Korinćanima 4,2) ali i u današnjem čitanju – “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?”
Ono što će nam pripasti u vječnosti ovisi kako koristimo ono sa čime upravljamo u sadašnjosti. Ono što će nam biti dato u trajno vlasništvo ovisiti će kako koristimo stvari s kojima sada samo upravljamo.
Bogatstvo postoji da bi nama služilo, a ne da mi njemu služimo. Kada je novac u pitanju onda smo njegovi upravitelji ili njegove sluge.
Upravljamo li mi svojim posjedima ili oni upravljaju nama?
Priča za kraj.
Neki jako bogat čovjek požali se svome psihijatru.
Usprkos svom tom silnom bogatstvu osjećao se je jadno.
Psihijatar ga povede do prozora koji je gledao na ulicu i upita ga: „Što vidiš?“
„Pa vidim ljude… žene, muškarce, djecu …. ?“ odgovori čovjek.
Zatim ga psihijatar odvede ispred zrcala i upita: „A što sada vidiš?“
„Vidim samo sebe.“, odgovori čovjek.
Psihijatar reče: „Na prozoru je staklo i na zrcalu je također staklo. Kada gledaš kroz prozor vidiš druge ljude ali kada gledaš u zrcalo onda vidiš sebe. Razlog tomu je da je iza stakla na zrcalu sloj srebra. Kada se srebro doda onda više ne vidiš druge. Vidiš samo sebe.“
Ivica Ursić
