Osobno sam (skrušeno) dojma kako je sada gore nego kad nas je ono prije tri godine Milanović definirao. Eh, sad, je li dojam kako je (još) gore zbog toga što je već dugo, svakim danom – gore… Možda je to doista stvar osobne percepcije. Ali, da je shit, shit je. A o veličini možemo raspravljati.
U kolovozu 2016. tadašnji je hrvatski premijer Zoran Milanović primio predstavnike branitelja e kako bi razgovarali o primjeni srbijanskih zakona o univerzalnoj jurisdikciji i aktualnoj napetosti između dvije zemlje. U prijevodu; o ambiciji Vučićeve Srbije da bude Haag umjesto Haaga. Sastanak je, zapravo, bio poluslužbenog karaktera, pa se Milanović poprilično opustio. A i njegovi gosti.
Mada, oni, čini se, nešto manje… te je jedan od njih, neupozorivši domaćina, snimao razgovor. I, dakako, već je sutradan procurilo kako je Zoki s gnušanjem govorio o Srbiji. (“Srbi su šaka jada, mali narod. Nema ih ni 10 milijuna a hoće vladati Balkanom”).
Majke ti mile!
A tek o Bosni napaćenoj! Šef SDP-a nije (bio) oduševlje situacijom u BiH, za koju kaže da je, citirajući jednog branitelja, “big shit”, žalio se kako u Sarajevu nema s kime razgovarati, te kako bi ih preko reda ugurao u Europsku uniju jer “to je zemlja bez reda i poretka”.
A osobito je zanimljiva ova Milanovićeva opaska: “Dodik šuruje sa Vučićem pa se sad to, majke ti mile, prelama na austrijske predsjedničke izbore.”
No, nakon što je ovoga ponedjeljka SDP i službeno potvrdio svoga bivšega lidera kao predsjedničkog kandidata, neki su novinari požurili podsjetiti potencijalne glasače na sve mane toga političara što se, u biti, nakon poraza na prošlim izborima praktički povukao iz političkog života Hrvatske.
Da njegovo političko nasljeđe ne prekriju snjegovi, ružmarin i šaš, skrbio je (još) samo Račan mlađi, Ivičin, naime, sin Ivan koji je još prije godinu inzistirao na Zokijevoj kandidaturi. Svi su ga tada blijedo gledali, a, evo, ovoga ponedjeljka Zoki se definitivno vratio. I to ne bez izgleda da se, nakon prve predsjednice, opet muškarac uspenje na čarobni hrvatski brijeg – Pantovčak; Jer, ankete su mu davale solidne izglede i prije negoli će i službeno obznaniti svoje predsjedničke pretenzije.
A kad su već ovdje spomenute njegove mane, netko je, primjerice, spomenuo neiskrenost mu , prijetvornost, slijedom čega su se neki novinari sjetili 2014. i njegove izjave u Mariji Bistrici:
Predsjednik – nikad!
„Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti. Iz više razloga, a jedan je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne mora govoriti istinu. Ne smije lagati, ali ne mora govoriti istinu. A istina je takva da je ljudi u politici ne žele čuti. Moj posao nije da budem popularan i voljen, nego da objasnim i da se shvati što je istina. Mi se moramo otrijezniti, ali ne od pijanstva i mamurluka, već od iluzije da imamo ono što nemamo“ – poručio je tada Milanović.
A, evo, sada, vodit će kampanju pod sloganom „Predsjednik s karakterom“, ukravši, navodno, pritom vizualni identitet Neovisnima za Hrvatsku. Tako barem tvrdi Zlatko Hasanbegović. Milanovićev je logo, naime, na bijeloj podlozi, kojom dominiraju crvena i plava. Dakako, riječ predsjednik je ispisana – crvenom, a karakter, koji možda i nije najvažniji, plavom.
Sve te iste boje rese i logo Hasanbegovićevih Neovisnih, ali, pošteno govoreći, Zokijeva crvena ubi u oči, a Zlajina je onako više diskretna, da, eto, tek podsjeti kako se misli na hrvatsku trobojnicu.
Osim problema s dosljednošću, pa, evo, vidjeli smo u Mariji Bistrici i prilično slobodnim definiranjem istine, Milanoviću zamjeraju i kako je salonski ljevičar, tj. šminker socijaldemokratski. Ima, jasno, tu i pretjerivanja, ali i – istine. Ali, ako se vratimo njegovu sastanku s braniteljima i glasovitom „big shit“, moramo se, ako ovoj zemljici Bosni mislimo dobro, zapitati: Je li (malo) pretjerao tadašnji hrvatski premijer?!
Tako je govorio Branko Ćopić
Sjećamo se, dakako, kako je zapovjednik potencijalnih mirnodopskih zlatnih ljiljana, Željko Komšić i tada predvodio domoljubne gazije koji su udarili po svome drugu zagrebačkom. Ipak, osobno sam (skrušeno) dojma kako je sada gore nego kad nas je ono prije tri godine Milanović definirao.
Eh, sad, je li dojam kako je (još) gore zbog toga što je već dugo, svakim danom – gore… Možda je to doista stvar osobne percepcije. Ali, da je shit, shit je. A o veličini možemo raspravljati.
Podsjetio bih zato na velikog Branka Ćopića koji je govorio: “Znam ja nas, jebo ti nas”. Usprkos tomu, ne volimo mi ovdje kada nam netko sa strane skreše istinu u lice. A znamo i što smo – jebo ti nas! – i gdje smo. Ne “faleć’” Zokija, možda budućeg predsjednika Hrvatske, zapitajmo se: Ima li ovdje reda i poretka?!
I da ga na kraju (još) citiram: Mi se moramo otrijezniti, ali ne od pijanstva i mamurluka, već od iluzije da imamo ono što nemamo.
Dnevnik.ba
