Izvor foto: Glas koncila
Razgovarao: Tomislav Šovagović
Misijska nedjelja bila je povod za razgovor s predanom misionarkom u Ugandi s. Vedranom Ljubić, istodobno i suradnicom »Maloga koncila« na čijim stranicama ispisuje tekstove o zemlji u kojoj boravi osamnaest godina. Rođena je 12. svibnja 1960. u župi Uzdol, Rama – Bosna i Hercegovina, u obitelji s četiri sestre i jednim bratom. Ima i ujaka svećenika Daniela Jakovljevića u Sarajevskoj nadbiskupiji. Nakon školovanja u rodnom kraju došla je 1975. u kandidaturu kod redovnica Kćeri Božje ljubavi u Zagreb, gdje je završila Katehetsku školu i subotnju glazbenu školu, vrsna je orguljašica. Nakon formacije radila je sedam godina po župama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: u Križevcima, u sarajevskoj katedrali, u župi sv. Josipa na Dubovcu u Karlovcu, u Tuzli i Derventi. U župi Uzdol djelovale su sestre klanjateljice Krvi Kristove, a naša je sugovornica otišla u družbu sestara Kćeri Božje ljubavi za svojom tetom s. Miriam Ljubić.
Nasmijana i srdačna, rado je tijekom nedavna boravka u Zagrebu pristala na intervju i podijelila razmišljanja o ugandskom životu, poteškoćama, izazovima i radostima misionara.
»Nas pet je ‘izabrano’«
Iako je Vaša želja za odlaskom u misije trajala desetljećima, dug ste put prešli prije stupanja na ugandsko tlo. Možete li čitateljima približiti kronologiju jednoga odlaska?
MISIONARKA LJUBIĆ: Čitajući katolički tisak, »Mali koncil«, »Radosnu vijest« i »Glasnik Srca Isusova«, već u prvim redovničkim godinama saznala sam za potrebe misija. Veliki uzori bili su mi o. Ante Gabrić i sv. Majka Terezija.
Najprije sam razmišljala o odlasku u Indiju, no jednom prigodom susrela sam o. Gabrića koji mi je rekao da više ne primaju misionare u Indiji, nego da se orijentiram prema Africi. Doista sam, i otprije, željela ići tamo.
Kroz sve vrijeme svoga rada po župama bila sam aktivna u smislu organiziranja misijskih nedjelja i katehizacija. Koliko god je to bilo ispunjeno vrijeme za redovnicu koja radi za Boga, naviješta evanđelje, predaje vjeronauk, susreće se s ljudima svjedočeći ljubav u okviru djelovanja redovnica Kćeri Božje ljubavi, nije me to zadovoljavalo. Znalo se da želim u misije, iako su mnogi sugerirali: »Pa možeš se tu u domovini ostvarivati kao misionarka.« To za mene nije bio odgovor.
Kada je mons. Vinko Puljić, današnji sarajevski kardinal, postao nadbiskup, tom prigodom otišla sam u Rim 1991. godine, gdje sam susrela našu vrhovnu glavaricu s. Nicolinu Hendges i izrazila joj želju za misije. U ljeto iste godine s. Sniježna Stjepandić, provincijalna glavarica, poslala me u Englesku, jednu od naših provincija, gdje sam uz rad i pomoć sestrama mogla učiti engleski jezik.
Kad netko priupita što privlači u misije, odgovor je: želim naviještati Božju riječ. Tražila sam od svojih poglavara da mi omoguće odlazak u misije. Nije išlo lako jer do tada moja redovnička družba nije bila na afričkom kontinentu. Vrhovna glavarica s. Hendges susrela je 1997. u Tuzli fra Ivicu Perića, koji nas je pozvao u Ugandu gdje je djelovao kao misionar. Nakon što je i vrhovna glavarica posjetila Ugandu i vidjela što i mi Kćeri Božje ljubavi možemo učiniti za ugandski siromašni narod, obratila se svim sestrama u družbi, tražeći one koje bi se odlučile za misije. Od trinaest sestara iz cijele družbe koje su se javile nas pet je »izabrano«. U Ugandu smo došle 7. listopada 1998.
Kako su izgledali ugandski početci krajem devedesetih i s kojim ste se problemima susretali?
MISIONARKA LJUBIĆ: Svaki početak je težak. Dogovoreno je da ćemo naći napravljenu kuću kada dođemo u Ugandu. Na naše iznenađenje ništa nije učinjeno pa smo unajmile lokalnu kućicu odakle smo pravile svoju. Nas pet sestara došlo je u Ugandu s dvije tisuće dolara. Taj novac utrošen je za papirologiju; vizu, neke dozvole… O, nije bilo lako. I tu se pokazala vrijednost zajedničkoga života, odmah je naša vrhovna uprava sve učinila da se okrene na dobro. O. Perić tu nam je puno pomogao tražeći novac iz franjevačkoga fonda u njemačkom Aachenu. Svoj doprinos dale su i sestre iz družbe pa smo za nekoliko mjeseci imale svoju kuću i kapelu, gdje smo kao zajednica molile i radile.
Iako smo kao sestre misionarke bile s različitim školskim spremama, savjetovano nam je da pričekamo i s vremenom vidimo što je najpotrebnije i kako prema svojoj karizmi djelovati. Odmah se pojavilo nekoliko djevojaka koje su željele pridružiti nam se i tu smo bile pažljive i poslušale savjet našega nadbiskupa da pričekamo jer je sredina za nas bila drugačija od one koju smo ostavile, kao i jezik, kultura. Nije trebalo dugo čekati, brzo smo uvidjele potrebu izgradnje ambulante jer su mnogi tražili medicinsku pomoć. Djeca su bila krastava, neishranjena, stalni su problemi malarije, sifilisa, side… Austrijski Caritas iz Klagenfurta financirao nam je gradnju ambulante. Također, uvidjele smo i da treba raditi s djevojkama. Izgradile smo domaćinsku školu, gdje sam predavala engleski jezik i zamjenjivala odgovornu sestru u školi. Vidjela sam potrebu za školovanjem djece, malo je djece moglo ići u školu i malo je bilo onih koji znaju govoriti engleski. Posvetile smo se školovanju djece.
Djeci smo dali priliku nakon osnovne škole birati kamo će dalje, koje će kvalifikacije izabrati. Mnogo je onih koji su, uz našu pomoć, završili učiteljsku školu za nastavnika, za profesora, puno smo školovale i medicinskih sestara. Kad smo mogle, omogućile smo i visoke škole, nekoliko njih je završilo fakultete; informatiku, ekonomski fakultet, medicinu, studirali su razne predmete… Jedna je završila svahili jezik i ušla među sedam najboljih među više od četiri stotine kandidata. Mladić Gilbert završio je za laboranta, a sad je u Kini na specijalizaciji.
Nekoliko njih istjerano je iz škole ili su sami odustali. Velik su problem i maloljetničke trudnoće. Uglavnom, od onih koji završe školu najviše je medicinskih sestara, koje i najbrže dobiju posao. Sedmorici bogoslova pomažemo u školovanju. Naime, iako nadbiskupija plaća njihovo školovanje, i bogoslovi moraju djelomično sudjelovati u pokrivanju troškova, a budući da su mnogi siromašni, obrate se i nama za pomoć. Početkom godine slavili smo mladu misu jednoga od njih.
Kako bismo pomogle u prehrani, odlučile smo napraviti mlin da bi se ljudi odlučili sijati kukuruz, milet i sogam. Prije su morali ići desetak kilometara do mlina kako bi samljeli žitarice, a sad to mogu učiniti doma.
Naša prva misija je u općini Ntungamo, neobičnom mjestu za početak. Tu nije bilo struje, vode, mogućnosti prijevoza… no Bog je uz nas i tu su se naše sestre iz Amerike angažirale i poslale novac za auto. Bile su to prave misije.
»Učimo ih kuhati, uređivati kuću…«
Koje su Vam glavne preokupacije u svakodnevnom radu?
MISIONARKA LJUBIĆ: Uglavnom sam se posvetila školovanju djece. Ne biram niti razlikujem vjeru, gledam isključivo prema potrebi i disciplini. Ponekad naiđu i varalice koji slažu da im treba pomoć. Jedan je rekao da je izbjeglica, iz Ruande, povjerovala sam, završio je srednju školu i postao računovođa, a ispostavilo se da ima obitelj, da je rođen u Ugandi i da prilično dobro stoje. Dobivao je pomoć na dvije strane. Varaju, varaju. Kad sam bila u formaciji u Zagrebu, netko nam je ispričao kako su tako »siromasi« varali biskupa Langa. Biskup bi rekao: »Radije bih da me deset njih prevari nego da jedan, a u potrebi, ode od mene bez pomoći.« Sudjelovala sam i u izgradnji mnoštva kuća siromašnijem stanovništvu. Tako sam, primjerice, nedavno dobila novac od jedne engleske gospođe za gradnju nove kuće. Kada smo došle u Mbararu, posjećivale smo zatvore, pomagale sirotištu. Sada smo i u glavnom gradu Kampali. Kupile smo kuću i odlučile se vratiti na izvore, odgajati kućne pomoćnice. Svaka četiri mjeseca desetak djevojaka spremno je za rad u domaćinstvu. Riječ je o djevojkama koje nisu završile školu, ili nisu imale mogućnosti platiti školarinu, a htjele su doći da ih podučavamo o vjeri i životu, kao i stručnim stvarima poput medicine, higijene… Učimo ih kuhati, uređivati kuću, organizirati vrijeme i prostor. Kad dođu gosti, one su te koje pripremaju jelo, poslužuju. Kućne pomoćnice najviše problema imaju u Kampali jer dođu izravno iz koliba ili siromašnih kuća i potrebno im je vrijeme za snalaženje u prostoru i novim uvjetima. Nedavno smo imali slučaj da je jedna djevojka stavila grijač u vodu. Za jedan grijač potrebno je – u obitelji ako ga uništi – raditi tri mjeseca da ga isplate. Na žalost, i tuku ih ako što unište. Djevojke se često i spolno iskorištavaju. No kad ljudi znaju da su pripremljene za rad kod nas i da su od nas preporučene, boje se. Tako su djevojke zaštićene.
Afrički čovjek slobodnije se ponaša
Koliko Vas ispunjava afrički život i u onom klasičnom, molitvenom dijelu?
MISIONARKA LJUBIĆ: Kao redovnica, nisam otišla tamo biti socijalna radnica. Pozvane smo u misiju unaprijediti molitveni život, pomoći Crkvi, što uključuje rad s djevojkama, pouke u katehizaciji. Zaprjeka je domorodački jezik. Više smo im potpora kad odemo sa svećenicima na filijalu i koliko se može svjedočiti ljubaznošću sa slušanjem, pričanjem – jednostavno biti s njima.
Naša karizma je »svjedočiti Božju ljubav svojom prisutnošću«. Svake nedjelje išla sam sa svećenicima na drugu filijalu kako bih bila prisutna i u toj dimenziji misionarstva. Domaći stanovnici jako vole kada im se dođe u goste, osjećaju se ponosno.
Ranije sam s mladima radila na tumačenju evanđelja, koja su oni znali uprizoriti. Njihove su mise obogaćene plesom, a u liturgiji znaju prije misnih čitanja prinositi različite darove na oltar. To rade o svečanijim prigodama. Primjerice, nose dijete u čamcu koje drži otvorenu Bibliju i predaje ju svećeniku na oltaru.
Važno je dati prostor njihovoj kulturi. Obično se govori o inkulturaciji i kada je riječ o euharistiji, nitko se ne može nositi s afričkim idejama i kreativnošću. Europljani na to gledaju drugačijim očima. Afrički čovjek slobodnije se ponaša, bez straha, i na kraju sve bude kako treba.
Kada je riječ o prinošenju darova, to je golemo bogatstvo, nešto što uključuje snažnije participiranje u misnom slavlju. Nedjeljna misa traje sat, sat i pol vremena, po selima i dva sata. Ljudi ne vole da misa brzo završi. Kod njih nema pasivnosti, oni nisu pasivni promatrači, ne čekaju da drugi pjevaju… svi pjevaju. Kod njih se uvijek nešto događa.
Prvi, bijeli misionari, napravili su svojevrsnu pogrješku u početku jer su domaće stanovnike doveli pred izbor isključivosti: »Ili ostani u kutu (tj. s malim bogovima koji su negdje u kutu kuće/kolibe u suhim tikvama – oni to zovu karabasi) ili dođi u katoličku vjeru i ponašaj se kako ti mi kažemo« – tako se izrazio jedan predavač, svećenik iz Kenije. Još je rekao: »Teško je danas to ispraviti.« Manjkalo je fleksibilnosti. Nedavno sam razgovarala s jednim redovnikom o praznovjerju, pa čak i praznovjerju vjernika. U Africi su se mnogi pridružili protestantima zbog njihova liberalnijega pristupa. Sad je moderan pokret »Born again« (Ponovno rođeni, op. a.) jer tamo od njih nitko ništa ne zahtijeva. Njima su teški katolički običaji, na primjer pristupanje sakramentima, a u sektama čitaju Bibliju, pjeva se i pleše, a onda se – bez puno »muke« – ide kućama. Promoviraju sektu »Born again« jer je predsjednikova žena sljedbenica te sekte. Manipulira se ljudima kako bi se lakše obogatilo. Primjerice, savjetuje im se da idu na Viktorijino jezero gdje će dobiti novac, točnije trebaju čekati »dolazak« novca. Čak je i jedan naš radnik išao tamo, čekao, ali ništa nije dočekao i izgubio je posao jer se nije pojavio tri tjedna. Mnogi Afrikanci ne vjeruju u uskrsnuće, oni vjeruju u život rađanjem djece. Drugim riječima, potomak je vječni život. Vjeruje se i u male bogove, iznad kojih je jedan vrhovni Bog. No ukupno gledano, afrički čovjek duboko je vjernički čovjek.
Kuhane banane s grahom – izazov za gosta
Kakva je vjernička struktura u Ugandi i kakav je odnos između materijalnoga i duhovnoga?
MISIONARKA LJUBIĆ: Prevladavaju katolici s četrdesetak posto, slijede protestanti s tridesetak posto, a muslimana ima desetak posto. Ostalo su sekte i tradicionalna vjerovanja. Mnogo se toga promijenilo od 11. rujna 2001., narastao je broj muslimana u Ugandi, ili se ranije nisu oblačili u svoju odjeću, a danas su lakše primjetni. Također, oni promoviraju svoju vjeru gdje god dođu, klanjaju se na aerodromu, cesti, na poslu, u trgovini… Jedno vrijeme pridobivali su sljedbenike trikom, naglašavajući da oni koji se obrežu ne će dobiti sidu. Mahom su išli na obrezanje, a njihovo je shvaćanje: jednom se netko obreže, automatski je postao musliman.
Često se postavlja pitanje: »A što mi imamo tamo raditi ako su Afrikanci prirodno vjernici?« Kao nikad dosad treba nam dobrih svjedoka vjere. Afrika je kontinent vjere, ali vjere koja je »površinska«. Misionari su tu da ih »učvršćuju« u vjeri, da budu potpora mladoj Crkvi koja raste, koja se treba zalijevati dobrim primjerima, čvrstom vjerom i nesebičnim darivanjem sebe, pa i pod cijenu vlastitoga života. Često nama redovnicama, bjelkinjama, znaju reći – ili smo lude ili smo toliko zaljubljene u Boga da ne vidimo drugačije. Kako smo mogle ostaviti Europu i doći živjeti u »mizernim« afričkim uvjetima.
Dosta je toga razvodnjeno, naglasak je stavljen na materijalno. Afrikanci nas dosta kopiraju glede materijalnih trendova, i k tomu su jako labilni. Primjerice, oni smatraju da žena nema vjeru, točnije da ju nasljeđuje na mjestu udaje. Pokušavamo razgovarati s djevojkama, skrenuti pozornost na budućnost, da svatko treba biti poštivan, ali će problemi nastati kad budu davale djeci imena, slavile blagdane, donosile životne odluke. Znak prihvaćanja njihove kulture je i to da jedemo njihovu hranu koja je drugačija od naše, primjerice jesti kuhane banane koje, ako prezriju, budu slatke pa ih i nije baš jednostavno jesti sa slanim grahom.
»Ne razmišljam o povratku iz Afrike«
Kako u prosjeku izgleda Vaš jedan misionarski dan?
MISIONARKA LJUBIĆ: Dan započinjemo molitvom i razmatranjem u 5.45 sati, potom slavimo misu u 7 sati. Nakon mise je doručak i do podne rad s djevojkama, zapravo cijeli je dan rad s djevojkama, do 18 sati kad imamo večernju molitvu, klanjanje i druge redovničke vježbe. Naravno da je redovnički život sveden na pravilo »moli i radi«. Često sam na putu, djecu koju školujem imam u prvim misijama, tj. na zapadu Ugande. Budući da sam u glavnom gradu Kampali gdje se obavljaju administrativni poslovi – pomažem i drugim dvjema zajednicama na tom području…
Iz kojih sve zemalja dolaze misionarke, ima li Vaša družba i domaćih, ugandskih zvanja?
MISIONARKA LJUBIĆ: Tri smo iz hrvatskoga naroda, tri Brazilke i jedna Poljakinja. Iz naše provincije Božje providnosti sa sjedištem u Zagrebu su s. Bogdana Markić, koja radi u našoj ambulanti, te s. Marta Čović, učiteljica postulantica, i moja malenkost. Imamo petnaest sestara i mnogo onih u početnim fazama formacije.
Mnogi nas traže za rad u školama, to je naš apostolat, iako je naša utemeljiteljica majka Franciska Lechner rekla: »Iskoristite svaku priliku da pomognete bližnjima.« Sve to činimo u skladu sa svojim mogućnostima. Kad nas vrhovna glavarica posjeti, obično to bude u siječnju svake godine, mnogi iskoriste priliku i dođu sa zamolbama za sestre; u sirotišta, škole, pa i otvaranje zajednice u drugim mjestima gdje još nema sestara.
Nedostaje li Vam domovina, koliko stignete pratiti vijesti iz Hrvatske i BiH?
MISIONARKA LJUBIĆ: Nisam osoba od nostalgije. Granice mi ne znače mnogo. I na kraj svijeta može se putovati s engleskim jezikom. Nemam razloga ni strahovati, pripadam Katoličkoj Crkvi koja nema granica. Ne razmišljam o povratku iz Afrike, želim ostati u Ugandi, osim ako moja provincijalka ne odluči drugačije. Glede vijesti, pratim agencijske, IKA-u, KTA BiH, pojedine mrežne stranice. Pratim i športske događaje; nogometne, teniske… Pratim gdje su naši športaši, njihove uspjehe. Ovdje svećenici i redovnici često spominju Međugorje, mnogi su tamo bili. Hrvatska je za njih kao i na mnogim mjestima poznata po športu. Studentica je rodila dijete i dala mu ime Luka Modrić. Radovali su se i hrvatskoj nogometnoj bronci u Francuskoj 1998. i Wimbledonu Gorana Ivaniševića 2001.
Ne idu na misu »jer nemaju sapuna«
Možete li nam predočiti ugandski standard, koliko je teško živjeti u takvim uvjetima?
MISIONARKA LJUBIĆ: Glede standarda, to je katastrofa. Uganda je jedna od deset najkorumpiranijih država u svijetu.
Kada je riječ o cijenama danas, evo najbolje usporedbe – jedan euro je 3700, a kruh je četiri tisuće ugandskih šilinga. Tko ovdje može jesti kruh? Rijetki!
Kad sam došla 1998. u Ugandu, jedna poštanska markica bila je 600, a sada je 2700 šilinga, koliko stoji i litra goriva. Sve se uspoređuje s naftom i gorivom, kao i svugdje. Godine 1998. dnevna plaća radnika koji kopa bila je 1500 šilinga i ostala je nepromijenjena do danas.
Bogati, dakako, imaju sredstva za kupnju. U Kampali ima takvih zgrada da se čovjek zapita kako su one izgrađene. Kao i svagdje, političari će mnogo obećati dok ne zasjednu na stolicu, a potom sve zaborave. I u tim negativnim primjerima vrsno kopiraju Europljane.
Mnogi ne idu na misu jer, vele, nemaju sapuna da bi oprali sebe i rublje.
Glede školovanja djece, cijene su bombastične i stoga mnogi ne idu u školu. Primjerice, jedna medicinska sestra treba završiti četiri razreda srednje škole i dvije i pol godine medicinske. Kad ide dvije i pol godine u medicinsku školu, ona mora u isto vrijeme raditi u bolnici da bolnica ne plaća radnike. Čak i đaci moraju raditi noćne smjene, ali moraju platiti oko tri tisuće eura za te dvije i pol godine školovanja. Tko može naći tri tisuće eura da bi završio medicinsku školu? Roditelji su često prisiljeni prodati imanje, zemlju. Mnogi žele u medicinsku školu jer će medicinsko osoblje brzo naći posao koji se dosta dobro plati. Plaća im je oko 500 000 šilinga, tj. 135 eura, a učiteljica dobije 150 000 šilinga, tj. 40 eura. Zemlja je uvijek na prodaji, lako je napraviti ugovor, dovoljno je potpisati ugovor sa susjedima, nema komplikacija.
»Bog će blagosloviti vašu odvažnost. Dobro došli!«Kako je Vaša obitelj svojedobno prihvatila Vaš odlazak u misije?
MISIONARKA LJUBIĆ: Moj pokojni otac Martin nikako nije želio da idem u Afriku. Bojao se da ću u Africi gladovati. Jer se o Africi malo znalo, najviše o lošoj strani. Pokojna majka ostavila je to meni, poštujući moju odluku. Čak mu je jednom prigodom rekla: »Pusti je, neka ide ako hoće«, a otac je ljutito rekao: »Idi ti!« Razumljivo je, jer ja sam mu najstarije dijete. Moje sestre nisu bile oduševljene mojim odlaskom, posebno je jedna jako žalila pa je tako pred svojom kćeri Martinom znala »kukati« da sam otišla daleko iako otac to nije želio. Svojedobno sam napisala Martini, koja je kao ostala djeca te dobi voljela izlaske, a roditelji su se brinuli gdje je (tada je imala 15 godina), da sluša savjete svojih roditelja, a ona mi je odgovorila: »Draga Tete, koliko ja znam, dida nije želio da ti ideš u Afriku. Što ga nisi slušala?« Na to se čovjek može samo nasmijati, zar ne? Imate li savjet za djevojke koje osjećaju misionarski poziv? MISIONARKA LJUBIĆ: Još jednom želim istaknuti da sam Bogu zahvalna što sam rođena u katoličkoj vjeri, što pripadam redovničkoj zajednici koja me je poslala u misije i zahvaljujem kardinalu Vinku Puljiću koji je blagoslovio moje poslanje. Vjerujem da sam bila dovoljno jasna kad sam rekla što znači biti misionar i da su misionari danas potrebni kao u svako prošlo vrijeme; oni u domovini i oni koji imaju poziv poći preko granica i oceana do kontinenata – tamo gdje ih Bog poziva. Onima koji osjećaju da imaju misijsko zvanje mogu savjetovati: nemojte biti obeshrabreni, prepustite Bogu, a Bog će blagosloviti vašu odvažnost. Dobro došli! |
Izvor: Glas koncila, 43 (2209) | 23.10.2016.
