IZ ARHIVA NAŠIH OGNJIŠTA: siječanj – veljača 1978., god VIII., broj 1 (43), str. 3
PREDSTAVLJAMO VAM MARU VUKADIN”BABU OD NAŠEG NAČELNIKA TOMISLAVGRADA IVANA VUKADINA”PREDLOŽENOG ZA NOVOG MANDATARA VLADE HERCEG-BOSANSKE-ŽUPANIJE
Ako vas put nanese kroz Mandino Selo kraj Duvna smješteno na sjeveroistočnom kraju Duvanjskoga polja sigurno ćete na polovici sela zapaziti jednu veliku murvu pod kojom uvijek sjede ljudi, žene, djeca, momci i djevojke. Svake nedjelje pod Joskanovića murvom vode se važni razgovori o najnovijim cijenama, politici, modi, Dinamu i mnogo čemu drugom. Ipak u tolikoj gomili, obično okupljenoj nedjeljom, upast će vam u oči starica izborana lica, na kojemu se ocrtavaju sve nevolje, brige, boli, patnje i radosti jednoga života. U nemoćnom tijelu i izboranom licu vidi se život, vjera, vjera u život, vjera u Boga i čovjeka.
Nema mještanina koji vam ne bi znao reći da je to Joskanovića baba, neumorna žena koja još i danas u 85-oj godini života prede i čuva svoju unučad.
„Rođena sam za Vrane Jozipa“, počet će baba priču, priču života, priču o nevolji i radosti. „Kod sedmero braće bila sam jedina ženska. Budući da je otac bio star a braća mala, morala sam zajedno s majkom zarađivati crni često znojem i krvlju natopljeni kruh.
U neimaštini nas je zatekao Prvi svjetski rat. Neizdrživa bijeda i glad posjetila je i našu i inače siromašnu kuću. Često sam morala od ranoga jutra do kasno uvečer prati rublje bogatijih obitelji da bih dobila šaku ječma za sebe, braću, staroga oca i majku. Sjećam se jedanput sam dobila malo više ječma u selu koji je moja majka ispržila i podijelila djeci. Za sebe je ostavljala najmanje. Ja sam dobila jednu šaku. Bila je to moja hrana za jedan dan kod tuđih goveda koje sam čuvala. I bila sam sretna jer sam imala čak cijelu šaku prženoga ječma. Ipak, najčešća hrana meni i mojoj braći bilo je zelje ili obična trava bez začina, od čega su se crijeva prevrćala. Ipak s pomoću Božjom prošao je i rat, te smo nekako stali na noge. Čuvali smo seoska goveda da bi preživjeli. Bio je to život od danas do sutra. Život za koru kruha. Ali Gospa je pomogla. Nikada ja, moj sinko, nisam zapustila sv. misu ili molitvu. Krunica me je pratila kroz život.
Poslije rata sam se udala u vrlo imućnu obitelj. Došla sam u kuću s četvero čeljadi. Veliko imanje je tražilo i radnike te sam često sama s mužem radila od ranoga jutra do mraka. I pored tolikog posla i muke rodila sam osmero djece. I hvala Bogu, nije mi žao. Ponosna sam na svojih 6 sinova koji su sada zreli ljudi, katolici. Još kao mlada žena dobila sam padavicu. Sjećam se, bilo je to noću. Išla sam umorna i trudna kroz visoku travu. Iznenada me za haljinu otraga uhvatio pas koji se odnekud pojavio. Izbezumljena od straha, nisam znala što je to. Taj strah prouzrokovao je padavicu koja je tek u starosti prestala.“
„Ali moj sinko nije to sve, reći će baba, proživila sam ja i Drugi svjetski i njegove teške posljedice. Bogata kuća je ostala bez igdje ičega. Danas sam sretna, mirna. Imam hvala Bogu svega i svačega. Ni s jednom od 6 nevjesta nisam se nikada posvađala. Sinovi su se podijelili, ali su oni uvijek u mome srcu zajedno. Ne prođe dana, a da za svakoga ne izmolim barem po jednu krunicu. Danas živim okružena s 34 unučadi i praunučadi od kojih je jedna časna sestra i jedan sjemeništarac.“
Na slici je baba Mara s dijelom svoje unučadi i praunučadi. To je eto, sažeta povijest babe Mare, povijest koja je svjedodžba da se vjerom u Boga može sve postići. Povijest iz koje se ima što naučiti.
Krešimir Počitelj
prenio Mladen LJUBIĆ -VAJTA