Legendarni hrvatski kapetan Zvone Boban dao je veliki intervju novinaru Financial Timesa Simonu Kuperu u kojem je progovorio o Jugoslaviji i onome što je uslijedilo nakon raspada te države, prenosi Večernji list.
– Imao sam predivno djetinjstvo u malom mjestu. Stalno smo bili na ulici, igrali nogomet, bavili se sportom… I tako smo živjeli u Jugoslaviji. Tada se ne pitaš u kakvoj državi živiš jer si dijete. Kasnije su se pojavila određena pitanja, posebno o slobodi i slobodi izražavanja. Zašto ne mogu reći ono što mislim? Zašto mi to netko brani? No, s druge strane je bilo i pozitivnih stvari – rekao je Boban.
Što se nije moglo u Jugoslaviji?
– Biti Hrvat i nadati se da ćemo jednog dana imati slobodnu Hrvatsku. Moramo znati da je u Jugoslaviji bilo puno dobrih stvari, režim je ulagao u sport i obrazovanje. No, normalno je da želiš biti ono što jesi. Moja obitelj je sanjala o slobodnoj Hrvatskoj i to smo željeli. Ili barem mogućnost da se izrazimo kao ljudska bića – rekao je Boban pa se osvrnuo na današnje stanje:
– Proces socijalizacije i razumijevanja između južnoslavenskih država ide sve bolje.
Kako se osjećao dok je nosio dres Jugoslavije?
– To je bila moja reprezentacija. Zlato u Čileu jedan je od najboljih trenutaka u mojoj karijeri. To je bilo više od sna, nešto nevjerojatno… Ostali smo prijatelji, bez obzira na političke okolnosti, povijesne tragedije, rat i sve ostalo. Bili smo suigrači, oni su bili Srbi, ja sam Hrvat, neki ljudi su se osjećali kao Jugoslaveni… Bili smo kao jedno i nije bilo problema.
Naravno, nije moglo bez pitanja o 13.5.1990., neodigranoj utakmici Dinama i Crvene Zvezde…
– Ne želim davati povijesni sud zašto se Jugoslavija raspala, no jedan od razloga je sigurno ekonomski. Režim nije htio prihvatiti nove ideje i to je bio problem. Cijelog života sam pokušavao izbjegavati temu o 13.5. Bio sam jedan od tisuću koji su napravili nešto za ideale. To je bio hrabar potez protiv režima i tako smo to osjećali. I ništa više. Vidio sam što se događa na stadionu, bila je to velika nepravda i reagirao sam. Nakon sukoba s policajcem sam ušao u svlačionicu Zvezde, oni su svi bili moji prijatelji, govori Boban i dodaje:
– Rekao sam im da se ne brinu i da će normalno doći kući. Uvijek sam pokušavao napraviti stvari kao čovjek, ali imam svoje ideale i ideje. Domoljubne hrvatske ideje dio su mene cijelog života. Ne smatram Hrvate boljima od drugih nego ih samo smatram svojima. I ništa više. Policajac kojeg je Boban udario (Refik Ahmetović) nije bio Srbin, dodao je novinar.
– To nije bio potez protiv Srbije nego protiv režima. Srbija nije imala veze s tim, odgovorio je Boban.
U kakvom je odnosu bio s igračima iz Srbije?
– Izbjegavali smo tu temu i ostali u dobrim odnosima, prijatelji kao što smo i bili. Mi smo ljudska bića i normalni ljudi.
To što je moja država imala političke ideale i ideje mi ne dozvoljava da ne budem prijatelj s onima s druge strane. I nikad nisam osjetio da me mrze zbog toga što sam Hrvat.
Kakvo je stanje danas, zanimalo je novinara.
– Situacija je danas normalna. Puno Srbi dolazi na hrvatsku obalu raditi, a naši mladi odlaze na provod u Beograd.
Zvonimir Boban i Aljoša Asanović nakon pobjede nad Danskom/ Foto: Afp
Ponekad se pojave problemi u višim političkim sferama, ali ljudi žive normalno. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti što se dogodilo jer će se to u protivnom ponoviti. Važno je da znamo što se dogodilo i izvučemo pouke. No, mi smo bliski, govorimo više-manje isti jezik i svi se trudimo imati dobar odnos. Dolazim u razne dijelove bivše Jugoslavije i svi ljudi žele normalan život. Ožiljci ostaju, no oni ne smije biti otvorene rane.
Misli li da je dio hrvatske povijesti?
– Da, jesam i ne mogu to negirati. O tome piše i u udžbenicima za osnovnu školu, ali nisam to napravio kako bih bio heroj. To je bio samo čin pobune. Progovorio je i o ljudima koji su se i nakon raspada države osjećali kao Jugoslaveni.
– Moramo razumjeti da su izgubili svoju državu i žao mi je zbog toga. No, sretan sam što imamo svoju državu. Tu se radi o poštovanju i mislim da to možemo pokazati. U hrvatskoj reprezentaciji je bilo nekoliko igrača iz miješanih brakova kao što je Robert Prosinečki i oni su odlučili igrati za Hrvatsku. Njegova majka je Srpkinja, predivna žena, ali je odlučio igrati za državu svojeg oca. Kasnije je bio sretan što je tako odlučio.
Mnogi se pitaju što bi reprezentacija Jugoslavije napravila da je država ostala na okupu?
– Bilo bi dobro vidjeti što bismo napravili, ali nisam razmišljao u tom smjeru. Htio sam samo ići dalje. Po talentima smo u tom trenutku bili možda i najbolji na svijetu. Jugoslavija je mogla napraviti sve u nogometnom smislu, ali sam jako sretan što je Hrvatska napravila više.
Boban je na kraju zaključio:
– Ne želim izbrisati dobre stvari iz mog djetinjstva. U jugoslavenskoj ligi sam igrao do 22. godine. Otišao sam iz Jugoslavije u Milano i imam puno prijatelja. Bilo je puno pozitivnih stvari, ali ne možemo negirati da je na vlasti bio režim i to je ključno. I zbog toga je puno ljudi sanjalo o demokraciji. Na kraju smo prošli kroz krvavi rat što je šteta za sve. Imam puno lijepih sjećanja, ali i onih loših. No, moramo ići dalje u miru i uvažavanju.
Megy M. /Foto: reuters
