Stan u koji je ušla mirisao je na nešto što Dragana do tada nije znala da prepozna odmah — na luksuz bez truda, na red koji nije nastao iz života nego iz navike, na bogatstvo koje ne pita da li si ga zaslužio, nego samo da li mu pripadaš.
Sve je bilo tiho.
Previše tiho.
Stvari su imale svoje mesto, ali ne i toplinu. Zavese su padale savršeno ravno, kao da ni vetar nema pravo da ih dodirne. Nameštaj je bio skup, ali hladan, kao da je kupljen da impresionira, a ne da se u njemu živi.
Dragana je stajala na vratima, sa malim koferom pored nogu, i osećala kako joj se prošlost još uvek drži za leđa, iako je pokušava ostaviti iza sebe.
Otac ju je pre toga izbacio iz kuće bez mnogo reči.
Kao da se rešava nečega što mu smeta u prostoru, ne u životu.
Neko vreme je spavala kod komšinice, na tankom krevetu koji je škripao pri svakom okretu. Plaćala je to malo mesta sitnim poslovima i tišinom. Ali njen duh, iako umoran, nije naučio da se pokloni.
Nije tražio dozvolu da preživi.
Usvojitelj je primio na probni rad.
Nije joj verovao odmah.
Nije ni trebalo.
Posmatrao ju je kao neko ko je već video mnogo ljudi koji obećavaju, a malo njih koji izdrže.
Ali Dragana je radila tiho. Bez priče. Bez žaljenja. Bez viška pokreta.
I dan za danom, nešto u njegovom pogledu je počelo da popušta.
Prvo sumnja.
Onda oprez.
Pa navika.
A onda sigurnost.
— Nisam pogrešio što sam te uzeo — rekao je jednog dana, više sebi nego njoj, dok je posmatrao kako završava posao bez greške.
Dragana nije odgovorila.
Samo je spustila pogled.
Jer ona nije bila tu da bude primećena.
Bila je tu da dođe bliže.
Neda se javljala povremeno.
Uvek u trenucima kada je mogla da uhvati dah između svojih obaveza, svojih planova, svojih ambicija koje nikada nisu znale za pauzu.
— Znaš da ja ovo radim da preživim… — govorila bi preko telefona, kao da se brani unapred.
Dragana je slušala bez osuđivanja.
Jer u njoj više nije bilo snage za osudu.
Samo za čekanje.
A negde, iza zidova iste te kuće, Dragan je rastao.
Brže nego što je iko primećivao.
Učio je reči, učio je tišinu, učio je kako se u nekim kućama ljubav ne izgovara nego podrazumeva, i kako se u nekim kućama ne podrazumeva ništa.
Nije znao ime žene koja ga je rodila.
Ali u njemu je postojalo nešto što se nije moglo objasniti.
Ponekad bi zastao usred dana.
Bez razloga.
Pogledao bi u prostor, kao da je nešto čuo što drugi nisu.
I u tim trenucima, kao tihi refleks iz dubine krvi, osećao je nemir koji nije znao da imenuje.
Kao da ga neko zove.
Bez glasa.
Bez reči.
Samo prisustvom koje ne zna gde je, ali zna da postoji.
Dragana i njen sin, iako on to još nije znao, disali su istim dahom.
Samo na različitim mestima.
I svaki u svom neznanju.

Kao dobri
dupin
Kad zaigrano
zacvrkuće na pučini
Tako i nadanja
iznenadno
Vjetar u leđa
na veliko osjete
Na javi
zadoje se dobrotom
U srcu vjeru
u sebe duboko usade
Nekada na
trenutak
Pokadkad na
vrijeme duže
Nada nadu
dobrotom umiva
Ljubavlju snažnom
oplemenjuje
K’o biser
sjajni
Blistavo dušom
ozračje zatreperi
A, onda
iznenada
Počesto
pokadkad
More
duboko
Lađu nade
na samo dno povuče
Potopi
nadanja
Duboko u zbilju
uronjena
I čekat ćemo
dobroga dupina
Vjerujući kako
će izroniti
S novim
nadanjima
Zaplesati pučinom
još razigranije
Osnažen još
glasnijim melodijama
Život nadanjima
i Ljubav još poletniju nesebično podariti….
(Mila Stankovic)

Telegramova ideološka batina za neljevičarske znanstvenike, Dora Kršul, otkriva da je “Plenkovićev bivši kontroverzni ministar predložen za najvišu akademsku počast”, a redakcija uz fotografiju hrvatskog filozofa Pave Barišića to “otkriće” stavlja u naslov objave.

Ne treba ni čitati dalje, zar ne?

Skandal samo takav!

Tuga je na koju se žalosnu razinu spušta novinarstvo, a još veća tuga je kad ova, ako se ne varam svojedobno od aktivističke olupine nekadašnjeg novinarskog ceha HND-a nagrađivana “otkrivačica” objavljuje da je “doznala” da je znanstvenik prije svega “kontroverzni ministar”, te implicira da je to bitnije u dodjeli akademske “počasti” ili zvanja od njegovog znanstvenog ugleda i statusa.

Ta Kršul nikad ništa ne “doznaje”, niti Telegram objavljuje o nevjerojatnim etičkim posrnućima militantnih pseudoznanstvenih ljevičarskih aktivista i o njihovom javnom divljanju na razini srozavanja znanja na pučkoškolske početke, a “otkriva” sve u šesanest da je po relevantnim mišljenjima najbolji živući filozof u Hrvatskoj, prof. Pavo Barišić prije svega “kontroverzni bivši ministar” kad mu Fakultet jednoglasno dodjeljuje zvanje emeritisa poštujući njegova znanstvena postignuća.

Bit ove “kontroverznosti” je također u prljavim i lažnim optužbama protiv prof. Barišića, potaknutim iz skupine ljevičarskih pseudoakademskih militanata u savezu s istim takvim novinarima i nesretnim fachidiotom iz biomedecinskog područja koga su koristili kao toljagu dajući mu mrvice prostora za objave “otkrića liječenja raka”, pri čemu je njemačko sveučilište odbilo njihove optužbe i konstrukcije.

Naravno da tu činjenicu nikada Dora Kršul i slični objavljivači “dojava” nikada nisu uvažili.

Zar će ljevičarima i revolucionarima neko tamo njemačko sveučilište određivati što je etika a što ne, podučavati ih o etici, kad su oni avangarda, jel tako!?

Ova objava mi uopće sama po sebi ne bi bila interesantna, niti vrijedna osvrta usprkos realnoj filozofskoj veličini prof. Barišića, i baš zbog te veličine koja se samo po sebi brani od takvih komaraca, da se po tko zna koji put u istoj režiji, s istim dojavljivačima, iz istih kuhinja i na istim stranicama ne pokušava relativizirati i osporiti, pa i voditi ružne kampanje protiv hrvatskih znanstvenika, jednom zbog izmišljenog falsifikata, drugi put zbog revizionizma kao u slučaju prof. Vukelić, treći put jer je zbog ranije zasijanih laži “kontroverzan”.

Radi se o opasnoj i ružnoj pojavi koja krajnje kritično ukazuje na teške poremećaje u standardima društva, samim tim i na ozbiljne slabosti državnog poretka.

Iza prof. Barišića, usput rečeno, a ovim “otkrivačima” posve sigurno nimalo usputna crvena krpa, ostaje realna činjenica da se radi o najutjecajnijem i najboljem filozofu stračevićanske misli u zemlji, ali i u Srednjoj Europi u kojoj Ante Starčević pripada krugu vodećih filozofa i mislilaca 19. stoljeća, a iza ovih skupina ostat će kako se god stvari razvijale samo praznina i bezvrijednost.

To ne treba nitko dojavljivati, to se vidi.