Ako je davno nastala i ne znam tko je autor, danas ova fotografija zauzima počasno mjesto u kabinetu ministra MUP-a HNŽ jer su na njoj ljudi koji su ostavili dubok trag u našem gradu i u mom životu, a posebno jer se na njoj nalazi i moj otac.
Nakon što ju je jedan od njih, meni posebno drag čovjek, ponovno objavio, potaknut sam opet podijeliti jedan (podulji) tekst koji sam davno napisao.
Tekst je nastao prije nekoliko godina u inspirativnim noćnim satima, ali se otad do danas, kao ni od nastanka fotografije pa dosad, kod mene ništa nije promijenilo u načinu kako sam gledao ove ljude osim što je u meni raslo poštovanje prema njima.
Retci ispod opisuju jednu famoznu intervenciju o kojoj se malo govorilo pa sam je sam pokušao reprizirati slažući mozaik od elemenata koje sam dugo prikupljao iz niza
RIJEČ, DVIJE O HEROJIMA
Topla večer u ljeto ’90 i neke, bio sam dijete.
Majka se javila na telefon i sjela kao pokošena. Tresla se. Dok je zurila u pod kratko je pitala nekoga s druge strane veze: Kad? Gdje? Kako? Nisam mogao ne osjetiti njen strah koji je počeo militi i kroz mene.
……………….
Ovo je moja perspektiva…
……………….
Toga dana u gradu se dogodila tragedija u kojoj je život izgubilo nekoliko nevinih ljudi. Ovo ‘nekoliko’ čini se neodređeno i uopćeno, neprimjereno čak, ali ne mogu se sjetiti točnoga broja – mislim da ih je bilo petero. Da je i jedan, previše je.
Iz rata zaostalim automatskim oružjem, iz motiva koji do danas vjerojatno nisu razjašnjeni, nasumično su posijana olovna zrna po ljudima koji su se zatekli pred svojim kućama u maloj, uskoj i dotad tihoj, a nakon toga još i tišoj mostarskoj uličici…
Kad je policija pozvana na tadašnji ’92’, nije bilo šanse da onaj tko je u stanici primio poziv uopće zamisli kakav prizor su Smrt i Zlo ostavili iza sebe dok su se, zadovoljni, kroz dim baruta udaljavali od mjesta na kojemu su odigrali svoju krvavu točku.
……………….
Ni postava dežurne interventne grupe koja je odgovorila na poziv nije imala luksuz vremena zamišljati što će ih zateći ali znali su da ne smiju dopustiti da im šok tjeskobne scene blokira reflekse i poremeti osjetila istančana u dotad nebrojenim okršajima.
Pod ledenim zvukom policijske sirene koja je čistila put pred njima, dva kombija momaka od kojih su tek stariji bili u svojim tridesetima, svaki već sa metkom u cijevi, divlje su jurili znanim prečacima dok su gume urlale i škripile po vrelom asfaltu da bi se već za par minuta zaustavili koju ulicu dalje od one u kojoj je bio netko tko je maločas pokazao da je spreman hladnokrvno ubiti.
Nisam bio tamo, ali u glavi vidim sliku njih, na licima im je željezna odlučnost, iskaču iz auta i poput pantera trče u smjeru iz kojega gomila panično bježi, vrišti, žene nose malu djecu. Nisam bio tamo, ali vidim plave siluete kako vješto i, bez riječi se međusobno savršeno razumijevajući, klize uz parkirana auta, ograde i uz zgrade držeći leđa okrenuta zidu i s jednom zadaćom u glavi – što prije biti na mjestu s kojega sipaju rafali dok metak ne nađe još nekog civila.
Onda odjednom – tišina. Mrtva. I preduga. U zraku iščekivanje.
Mladom policajcu koji je prvi uočio krvava tijela cijedi se znoj s čela, hvat na pištolju klizi, ali ne popušta, prst je iznad obarača… detonaciju adrenalina u tijelu teško kontrolira, ali čula su mu i dalje čvrsto napeta, kao i mišići koji čekaju k’o sabijene opruge… i dok iz zaklona, iz klečećeg položaja, promatra odškrinute prozore u nizu kuća on traži izdajničko pomjeranje zavjese, osluškuje škripanje vrata, korake, čeka prepoznatljivi zvuk zatvarača puške ili onaj metalni ‘klik’ pri zamjeni okvira, registrira i najmanji šum i u milisekundi procjenjuje koliko je udaljen od njega na ovom, sada neprijateljskom, teritoriju.
Iskustvo koje je prerano stekao u nedavnom ratu govori mu – počinje.
Otvorena je vatra.
……………….
Članak 2. Uredbe o tekstu i načinu polaganja zakletve policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine:
”Svečano izjavljujem da ću se u svom radu pridržavati Ustava i zakona Federacije Bosne i Hercegovine, da ću dužnost i obveze policijskog službenika vršiti savjesno i odgovorno, da ću svim svojim snagama štititi prava, slobode i sigurnost svih građana i da ću poslove i zadatke policijskog službenika odgovorno izvršavati i u slučajevima kada izvršavanje tih poslova i zadataka dovodi u opasnost moj život”.
… i u slučajevima kada izvršavanje tih poslova i zadataka dovodi u opasnost moj život…
… i u slučajevima kada izvršavanje tih poslova i zadataka dovodi u opasnost moj život…
… i u slučajevima kada izvršavanje tih poslova i zadataka dovodi u opasnost moj život…
Citirana Uredba objavljena je 2005. godine, a sve ovo zbilo se više godina prije. Ne znam jesu li akteri ove priče izricali neku zakletvu kao svečan i formalan čin pri ceremoniji stupanja u službu, to ne znam, ali znam da su ovaj princip dosljedno živjeli iz smjene u smjenu i iz dana u dan jer, kako je moj otac govorio, ‘policajac je uvijek na dužnosti’.
Da.
I kada mu je život u opasnosti, on ne okreće glavu.
Nikad to nisam zaboravio.
……………….
Kobno je završio taj dan za napadača. Nažalost. Kao i za one nevine ljude. Nažalost.
Vrlo brzo nakon svojih pet žrtava i on je otišao za njima. Tragično i turobno, sredstvom koje predstavlja krajnju varijantu, spriječeno je vjerojatno i veće krvoproliće. ‘Krajnja nužda’ je definicijski i formalnopravno u cijelosti opravdana, ali pitanja etike, morala, opravdanosti samih čina lebde negdje u zraku i nikad nema dovoljno vremena za odgovoriti na njih u trenutku kad se pojave. Nikad nema vremena za analiziranje svih varijanti krizne situacije ili za filozofiranje o umnom stanju nekoga tko te krvavih i izvrnutih očiju traži s puškom. Ne da bi te pozdravio.
Ostaje jedino poslije mučiti sebe traženjem odgovora čak i kad si napravio najbolje što si mogao.
……………….
O tom danu se poslije govorilo mnogo i govorilo se dugo, pričalo se svašta i pričao je svatko, ali ekipa s početka priče nije bila glasna pri povratku u bazu, nije likovala zbog epiloga kakvom su svjedočili unatoč tomu što je kriza okončana i ‘prijetnja otklonjena’. Mislim da su u tom kombiju oštre ratničke crte lica sada zamijenjene blažima i obješenima a da su pogledi, od onih fokusiranih i odlučnih, postali zamišljeni i daleki.
Ali, to ja ne znam jer tamo nisam bio međutim, bio sam kući kad je tata ušao na vrata i dugo šutio. On je bio tamo, u onom službenom autu s početka priče vozio je tu ekipu, prijatelje, braću, svoju čuvenu interventnu grupu mostarske policije i bio je s njima u jurišu pred nišan.
Ne znam ima li čovjek u tim trenutcima negdje pri svijesti to da ga kući čekaju djeca, žena, obitelj, kredit, bolesni roditelji, kuća o kojoj treba voditi računa ili to sve dođe na um tek kad gužva prođe.
Pitam se, kada počinju ona pitanja „šta da je ______“? Koliki bi od nas, već ako bi nakon prvog takvog puta izvukli živu glavu iz tijesne situacije, rekli ili pomislili „hvala, nije ovo za mene“? Koliko bi ljudi uspjelo bez posljedica raditi taj posao i podnositi turbulencije emocija s terena od kojih se živci pale k’o lampice na jelki? Siguran sam da je takvih malo jer biti biran za tu službu privilegija je koja pripada manjini.
I eto tu bi mogla biti ta fina, tanka granica po kojoj se razlikuje jednostavni, obični, „redovni“ čovjek od heroja.
Uvjerio sam se više puta dosad u ono da „sve ovisi od situacije“ i vjerujem da situacija i prilike mogu od tog običnog čovjeka u trenutku napraviti heroja.
Koktel adrenalina, straha, kalkulacije ili spontanosti, refleksne reakcije, naučene vještine, malo ili puno sreće, urođena hladnokrvnost ili senzibilnost, sve to ‘zbombano’ u procesu donošenja trenutne odluke – hoću li se boriti ili bježati?
To je, još od početka vremena, prirodna reakcija čovjeka na opasnost. Naravno, ako sve prođe kako treba, slijede salve i ostale počasti, naslovi i statusi na mrežama i mjesto u društvu. No, ako se pak dogodi druga krajnost pa ne završi slavno, i tada sve ide otprilike istim predloškom s tom razlikom što komentatori društvenih zbivanja iz komocije svojih domova ili uz kavu pišu napadačke komentare. Već za par dana sve bude stara vijest. Ipak, za običnog čovjeka su to situacije koje se dogode ‘jednom ili nijednom’ u životu i većina s tim nema apsolutno nikakvih problema.
Međutim, oni drugi, kao ovi s fotografije, pozvani su (!) živjeti tako i krenuti tim putem iako možda misle da su sami birali život ‘pod opasačem’. To je poziv kojemu, kad na njega stanu, ostaju vjerni i dosljedni ne očekujući zahvale i slavljenja od društvene zajednice jer nisu tu radi tih praznih ljudskih počasti nego zbog višeg, najvišeg cilja. Njihova dužnost je biti sjena, nenametljiva i sveprisutna, bezvremena sjena. Zlu ne trebalo.
Oni superheroji i filmske zvijezde koje uvijek znaju donijeti pravu odluku i koji uvijek spase situaciju su, odmah na prvu, savršena i univerzalna slika svega čemu bi se jedan dječak imao diviti. Milijuni dosad jesu.
Je li to tako u ovoj našoj tvrdoj stvarnosti?
Emociju, srce, ljubav, osjećaje koje su ovi “plavi” imali kad su se javljali na vapaj nezaštićenih idoli s naslovnica ne mogu imati i koliko god tamo negdje bili proklamirani i reklamirani zaštitnici najslabijih, nikad, ali nikad neće doći kad bi nam zatrebali.
Ovi s fotografije su, s druge strane, dokazali da će doći prvi, a zadnji otići.
Slika heroja nije plašt jarke boje nego slika čovjeka koji tiho pati jer nije mogao učiniti i više kad je trebalo. Možda se ustvari više od njega nije očekivalo, ali on i sad smatra da je mogao napraviti više. Često imaju takav tamni oblak prošlosti nadvijen nad sobom i skloni su sebe kriviti za ishode najgadnijih događaja i za potpuno nepredvidive razvoje kompliciranih ljudskih sudbina s kojima, formalno gledano, nemaju ama baš nikakve veze.
Kakav je to samo teret.
Pitam se nekad kako su se s tim nosili. Nisu to baš uobičajena stanja. Onda pomislim, to su oni. Svom ‘izboru’ pripisuju takav život i njegove male svakodnevne pobjede koje nitko ne vidi, ali i padove koje vide svi i radi kojih ih se razapinje. Međutim, drugačije ne bi mogli živjeti. Oni su čuvari. Oni pristaju na posljedicu. Spremni su na sve jer ih ništa ne smije iznenaditi, cijena bi bila previsoka. Svjesni su da i njihov i život ljudi oko njih može doći u opasnost jednako za vrijeme jutarnje kave na nekoj pumpi kao i kad bi se našli usred oružane pljačke lokalne pošte.
Oni su pristali na život u kojemu sjede u kafiću ili u restoranu, u koji su s obitelji izašli jer im je baš taj dan bila plaća, uvijek s pogledom okrenutim prema vratima, oni diskretno i nesvjesno prave sigurnu distancu dok razgovaraju s nekim tko ih na ulici zaustavi i pita za smjer ili zamoli cigaru, oni neizostavno, u odrazu izloga trgovine, prate stanje na ulici iza sebe dok s djecom gledaju igračke, oni nepogrešivo uočavaju da iako je vani toplo onaj tip pred kladionicom ipak nosi jaknu, oni fotografski pamte registracije auta koja se odjednom počnu pojavljivati u naselju i to im je druga priroda, kao disanje, to je dio njih i njihove, uvijek blago napete prirode.
Bili su pakt. Bratstvo. Nosili su jedni druge, eto kako su živjeli.
Ekipa sa fotografije, samuraji, bili su, po upečatljivim riječima koje mi je nedavno rekao jedan od njih, „pojam sloge i prijateljstva, ali i hrabrosti suprotstaviti se tadašnjim „herojima“. I onda kad pogledaš slike, vidiš na svakome osmijeh… i padne ti na pamet da bi sad sad dao 15 godina života za one 4 koje smo skupa prošli“.
Bili su policajci!
Bili su i ostali heroji.
Pred očima su mi slike njih dok sam ih kao dijete promatrao, a i sada ih vidim ovako mlade, vesele, nasmijane, bez iznimke uvijek spremne na ‘ciganluk’, spretne i okretne iako su neki od njih rano, prerano otišli na bolje mjesto primiti davno zaslužena odlikovanja koja im se na ovom svijetu nisu ni mogla dodijeliti.
Sjećam se dobro njihovih posjeta, sjećam se oružja koje je koji dužio, dječjeg ponosa koji sam osjećao među prijateljima kad bi me na ulici pozdravili rotacijom sa službenog Fiata Ducata.
Da mogu doprijeti do njih sada, volio bih da ovo znaju – da znam da su od tih slavnih godina na ovamo svjedoci izobličenja sustava u koji su vjerovali i da znam da su svjedoci vremena koje se od tih 90-ih jako, jako promijenilo. Možda se osjećaju umorno, zaboravljeno, istrošeno i promašeno… ne bi me čudilo ni da se pitaju čemu je sve to trebalo, za koga su riskirali, koga su čuvali. Znam da misle da danas u redovima službe prevladava interes nad prijateljstvom i dominira diletantizam nad strukom.
Žao mi je što je do toga došlo, ali zvono još nije odzvonilo kraj. Mislim da danas imam pravo to reći.
Ali moji su heroji. Bili i ostali. O njima pričam djeci. Na njih mislim kad se kaže „policija“. O njima razmišljam kad vidim poraz nepravde. Bili su pojam. I sada su pojam. Utjecali su na moj život, zadužili me. Vjerovao sam da se kroz njih ostvaruje Dobro u svijetu.
Nekad prođem onom ulicom u kojoj se dogodila ta famozna intervencija… promatram, pokušavam zamisliti gdje je šta bilo i kako se odvijalo. Svaki put se iznova pitam neka ista, stara pitanja. Njima, s druge strane, ta je ulica vjerojatno ista kao i sve druge jer je tek jedno u nizu mjesta na kojima su prkosili svemu što je bilo prijetnja mirnu snu grada koji su stvarali i čuvali.
Zlo ih se bojalo.
I kad bih cijeli tekst mogao zbiti u jednu riječ, bilo bi to – Hvala!
Hvala im za sve što su učinili.
Zlo ih se zaista bojalo…
⚔️
(na fotografijii: interventna grupa Policijske uprave Mostar s kolegama iz MUP-a RH; moj pokojni otac drugi slijeva, stoji)
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović dirljivom svečanošću u Livnu obilježio je 33. obljetnicu obrane grada, istaknuvši njezin duboki značaj za opstanak Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Livanjskoj brigadi “Petar Krešimir IV” uručio je Orden Nikole Šubića Zrinskog, odajući priznanje za njihovo iznimno junaštvo i požrtvovnost.
“Pobjeda 23. travnja 1992. bila je neopisivo važna za Hrvatsku”, izjavio je predsjednik Milanović, istaknuvši ključnu ulogu koju je Livno odigralo u osiguravanju Dalmacije i otvaranju puta budućim pobjedama. Hrabro je izjavio: “Ako to protumačimo malo slobodnije… onda mogu reći da je operacija Oluja započela možda u proljeće 1992. ovdje, obranom Livna.” Njegove su riječi oslikale Livno kao kamen temeljac hrvatskog otpora, svjedočanstvo hrabrosti i odlučnosti njegovih branitelja.
Predsjednik je istaknuo suradnički duh koji je potaknuo obranu, ocijenivši “zajednički napor Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine”. Strastveno je afirmirao da je Bosna i Hercegovina domovina Livnjaka, naglašavajući zajedničku sudbinu i isprepletenu povijest hrvatskog naroda u oba naroda.
Osimšto je poštovaoprošlost,predsjednikMilanovićosvrnuosenasadašnjupolitičkusloženostBosneiHercegovine,zalažućisezabudućnostizgrađenunaunutarnjemkonsenzusu.NaglasiojevažnostdijalogaidogovoraizmeđuHrvata,SrbaiBošnjaka,pozivajućiihdapronađurješenja“štojemanjemogućeuzsudjelovanjestranaca“.Njegovaporukaodjeknulajepozivomnasamoodređenjeivlasništvonadbudućnošćuzemlje.
“Bez vas neće biti dogovora u BiH”, ustvrdio je, naglasivši da trajna rješenja moraju potjecati iznutra. Pozvao je na međusobno razumijevanje, odgovornost i otvoreni dijalog, podsjećajući sve strane da povijest uči važnosti unutarnjeg pomirenja.
Odlikovanje Livanjske brigade, izjavio je predsjednik Milanović, simbolizira trajnu zahvalnost Hrvatske onima koji su branili Livno i postavili temelje za buduće oslobođenje. Livanjska brigada “Petar Krešimir IV”, formirana 1991. godine, snažan je simbol jedinstva, otpornosti i požrtvovnosti. Njeni članovi, koji su dolazili isključivo iz Livanjske županije, odigrali su ključnu ulogu u ranim pobjedama protiv zastrašujućih protivnika.
Posjet predsjednika Zorana Milanovića i priznanje Livanjskoj brigadi snažan su podsjetnik na trajne veze između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te nepokolebljivi duh potreban za prevladavanje nedaća i izgradnju budućnosti temeljene na međusobnom poštovanju i razumijevanju. Njegove riječi nude poruku nade i osnaživanja, potičući građane Bosne i Hercegovine da stvore vlastiti put ka svjetlijoj sutrašnjici.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ Izvor/ predsjednik.hr/ Foto/ Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Gospin Brig oduvijek je bio i ostao duhovna vodilja širokobriješkog i hercegovačkog katoličkog puka. Ovaj značajan lokalitet povijesti i vjere ističe se svojom bogatom prošlošću i arhitektonskom ljepotom.
Temelji crkve na Širokom Brijegu postavljeni su zajedno s franjevačkim samostanom 23. srpnja 1846. godine. Crkva je bila povezana sa samostanom dok je zvonik podignut 1871. godine.
Nakon što je stara crkva srušena 1905., iste je godine započela gradnja nove, veličanstvene crkve u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike. Nacrte je izradio poznati graditelj Maksimilijan David dok je vođenje radova povjereno fra Didaku Buntiću.
Tijekom Drugog svjetskog rata crkva i samostan pretrpjeli su velika oštećenja, ali su ipak sačuvani. Obnova pročelja završena je između 1959. i 1960. godine dok je južni toranj dovršen 1969. godine.
Foto: Vrisak.info/Jure Musa
Crkva danas mjeri 50 metara u dužinu, 26 metara u širinu dok zvonici dosežu visinu od 32 metra. Masivni kameni stupovi odvajaju glavnu lađu od bočnih, a crkva je ukusno ukrašena kiparskim radovima.
Posebno mjesto u srcima vjernika zauzima zavjetni kip Gospe Širokobriješke, cilj brojnih Marijinih pobožnika.
Kip, koji prikazuje Bogorodicu duge kose i uzdignuta pogleda prema nebu, izrađen je u bijeloj haljini, simbolizirajući čistoću i uznesenje. Ovo djelo talijanskog majstora iz sredine 19. stoljeća odraz je duboke pobožnosti hercegovačkih katolika prema Isusovoj Majci.
U ljeto prošle godine kip je nakon restauracije vraćen u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u svom izvornom izgledu. Haljina na kipu nije više bijele, već je roze boje.
Osim crkve, Široki Brijeg je poznat i po svojoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, koja je odgojila mnoge istaknute intelektualce. Povijest gimnazije Fra Dominika Mandića usko je povezana s dolaskom franjevaca u Hercegovinu 1844. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata, gimnazija je privremeno prestala s radom, kada je njezin prostor pretvoren u bolnicu za njemačke vojnike.
Nažalost zgrada gimnazije godinama nije u onakvom izdanju kakvom bi trebala biti, a u siječnju 2024. godine zahvatio ju je i požar.
Danas traju radovi obnove i nadamo se kako će nakog toga zgrada gimnazije zasjati u pravom svjetlu i napokon biti dovedena u stanje kakvo zaslužuje.
Danas je Širokobriješka crkva, sa svojim predivnim okolišem, prava oaza mira i duhovnosti. Kao stoljetno duhovno središte, nastavlja privlačiti vjernike i posjetitelje iz svih krajeva, čuvajući svoju bogatu baštinu i tradiciju.
Foto: Vrisak.info/Jure Musa
Župa Široki Brijeg broji 5.040 obitelji i 16.935 vjernika svjedočila je snažnom duhovnom angažmanu svojih članova u protekloj godini.
Tijekom korizme posebno kroz sudjelovanje u križnim putevima svakog petka vjernici su zajedno s članovima dijaspore uložili svoje vrijeme i energiju pripremajući se za najveći kršćanski blagdan Uskrs.
Na Veliki petak župa Široki Brijeg okupila je brojne vjernike na tradicionalnom Putu Križa, koji je započeo kod crkve sv. Ante na Uzarićima, a završio u župnoj crkvi na Brigu.
Put Križa predvodio je fra Augustin Čordaš, župni vikar, čije su riječi molitve i razmatranja pratile sudionike kroz svaku postaju.
Poseban trenutak bilo je bdijenje na Veliku subotu, koje je označilo vrhunac zajedničkog iščekivanja.
Uskrsne mise okupile su velik broj vjernika pri čemu je crkva bila ispunjena do posljednjeg mjesta, što je odraz njihove predanosti vjeri i zajedništvu.
Posebnu ulogu u dušobrižničkom djelovanju imaju 12 fratara i 3 časne sestre, koji svakodnevno svojim radom osnažuju duh zajedništva i vjerske predanosti u Širokom Brijegu.
Papa Franjo preminuo je u 89. godini života, objavio je Vatikan. Papa, koji je bio rimski biskup i poglavar Katoličke crkve, postao je papa 2013. nakon što je njegov prethodnik Benedikt XVI. podnio ostavku.
Njegovu smrt objavio je kardinal Kevin Farrell u priopćenju koje je objavio Vatikan. Rekao je: “Draga braćo i sestre, s dubokom tugom moram objaviti smrt našeg Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35 sati rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu.
Cijeli svoj život posvetio je služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je živjeti vrijednosti Evanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najmarginaliziranijih.
[18 +] Klikni i kreni
[18 +] Klikni i kreni
[18 +] Klikni i kreni
[18 +] Klikni i kreni
[18 +] Klikni i kreni
[18 +] Klikni i kreni
S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer kao pravog učenika Gospodina Isusa, preporučamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Jednoga i Trojedinog Boga.“
Nedavni posjeti bolnici
Posljednjih godina njegovo papinstvo obilježilo je nekoliko posjeta bolnicama i zabrinutosti za njegovo zdravlje. Papa je 14. veljače primljen u bolnicu na liječenje bronhitisa.
U danima koji su uslijedili, Vatikan je rekao da mu je dijagnosticirana bilateralna upala pluća i da je imao transfuziju krvi nakon što su testovi otkrili da ima niske razine trombocita u krvi, što je povezano s anemijom.
Dana 22. veljače, objavljeno je da je Papa u kritičnom stanju nakon “produžene respiratorne krize” koja zahtijeva visok protok kisika, a sljedeći dan Vatikan je rekao da Franjo pokazuje “početno, blago” zatajenje bubrega.
Sljedećih dana tisuće vjernika okupilo se na Trgu svetog Petra kako bi molili za njegovo ozdravljenje, dok su drugi otišli u rimsku bolnicu gdje je boravio ostaviti cvijeće i čestitke.
Ostao je u bolnici do kraja mjeseca, a liječnici su rekli da je njegovo stanje i dalje “složeno”.
Dana 6. ožujka njegov se glas čuo prvi put otkako je primljen u bolnicu u audio poruci, u kojoj se zahvalio dobronamjernicima, prije nego što je dodao: “Odavde sam s vama”. U nedjelju je pozdravio mnoštvo na uskršnjoj nedjeljnoj službi, dan nakon sastanka s američkim potpredsjednikom JD Vanceom .
Njegov 38-dnevni boravak u bolnici završio je 23. ožujka kada se prvi put pojavio u javnosti nakon pet tjedana na balkonu u Gemelliju gdje se nasmiješio i podigao palac gomili okupljenoj vani.
Vratio se u Vatikan, iznenada se zaustavivši u svojoj omiljenoj bazilici na putu kući, prije nego što je započeo dva mjeseca propisanog odmora i oporavka.
Liječnici su rekli da će Franjo imati pristup dodatnom kisiku i 24-satnoj medicinskoj skrbi prema potrebi – dodajući da će, iako je infekcija upale pluća uspješno izliječena, papa nastaviti uzimati oralne lijekove neko vrijeme za liječenje gljivične infekcije u plućima i nastaviti s respiratornom i fizikalnom terapijom.
‘Narodni papa’
Rođen 1936. godine, Franjo je bio prvi papa iz Južne Amerike. Njegovo papinstvo obilježeno je zalaganjem za one koji bježe od rata i gladi, kao i za one u siromaštvu, zbog čega je dobio nadimak “narodni papa”.
Godine 2016. oprao je noge izbjeglicama iz različitih religija u centru za azilante izvan Rima u “gesti poniznosti i služenja”.
Također je iznio svoja stajališta o širokom spektru pitanja, od klimatskih promjena do nejednakosti u bogatstvu i uloge žena u Katoličkoj crkvi.
Njegovo prihvaćanje LGBTQ zajednice bilo je bez presedana – počevši s neočekivanom primjedbom novinarima na povratku iz Brazila o gay svećenstvu.
Rekao je: “Ako je osoba gay i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da joj sudim?”
Međutim, čini se da je u travnju 2024. ponovio nepokolebljivo protivljenje Vatikana promjeni spola, surogat majčinstvu, pobačaju i eutanaziji, potpisujući tekst “Dignitas Infinita” (Beskrajno dostojanstvo).
Iste godine, njegove vlastite liberalne akreditacije dovedene su u pitanje nakon izvješća da je koristio homofobne uvrede iza zatvorenih vrata.
Papino zdravlje posljednjih godina
Franji je kao mladiću u rodnoj Argentini odstranjen dio jednog plućnog krila. U posljednjih nekoliko godina svog života, Francisu su bila potrebna invalidska kolica ili štap da bi se kretao i ograničio je javno govorenje dok se borio s bronhitisom i gripom.
Franjo je prvi put proveo u bolnici kao papa 2021. zbog operacije uklanjanja dijela debelog crijeva. U lipnju 2023. primljen je u bolnicu na operaciju crijeva. Tada je Vatikan rekao da je patio od “ponavljajućih, bolnih i pogoršavajućih” simptoma uzrokovanih trbušnom kilom.
Njegovi nedavni zdravstveni problemi značili su da je bio prisiljen propustiti značajne događaje u rimokatoličkom kalendaru, uključujući tradicionalnu procesiju Velikog petka u rimskom Koloseumu prošle godine.
Godine 2022. nagovijestio je da bi mogao odstupiti ako mu se zdravlje pogorša nakon što su ga slikali u invalidskim kolicima zbog problema s pokretljivošću uzrokovanih izbijanjem išijasa – živčanog stanja koje uzrokuje bolove u nogama.
Njegov prethodnik, pokojni Benedikt XVI., postao je prvi papa koji je podnio ostavku u više od 600 godina 2013. umjesto doživotne službe, a umro je 2022.
Papino izvorno ime bilo je Jorge Mario Bergoglio i prethodno je služio kao biskup u Buenos Airesu. Procjenjuje se da će 1,4 milijarde katolika diljem svijeta oplakivati Franjin odlazak.
