Uvaženi sveučilišni profesore i ravnatelju Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata 1991-1995, vjerujem da je zadaća  Centra prikupljati i sačuvati vjerodostojne dokumente kako bi ih zapisali u knjigama te ostavili našim naraštajima istinu, a ne da nam neprijatelji pišu kvazi istinu. (kako je bilo u povijesti hrvatskoga roda) Upravo  iz istog razloga  vas podstičem da djelujete još dok ima živih ratnika, svjedoka. Teško je umrijeti a znati da vam je montiran “UZP” ne samo braniteljima več i narodu hrvatskome. Zadnji je čas za kidanje lanca laži i objavljivati istinu, istina oslobađa i daje mir u duši.

Sve uvjete imate  samo treba raditi, naravno da to nije materijalno isplativ trud ali duhovno donosi neprocjenjivu dobit. Ogromna je želja hrvatskoga naroda za istinom i mirom u duši, što potvrđuju posljednji događaji vezani za uspjeh rukometaša, njihovu himnu, veličanstven doček a posebno činjenica kako se i kojom brzinom svijetlosti širi nova pjesma  “pismo nepročitano”

Obveza Vam je i odgovornost kao Instituciji Hrvatskog naroda, objaviti istinu o obrambeno oslobodilačkom Domovinskom ratu, te tiskati knjigu u izdanju Dokumentacijskog centra. Na vrelima istinskog domoljublja koje je pobijedilo i nadvladalo tehnički jačeg i opremljenijeg agresora. Kako? Jednostavno jer srce boj bije i pobjeđuje. Onako kako piše  Petar Zrinski u “pismu ne pročitanom” svojoj dragoj ženi Katarini kojoj poručuje…

“pišem ti ova žalosna slova, neka te ne slomi nevolja ova, ni suzu nemoj im dat,

Da zat’ru nam ime urota kreće, ni tebi ni djeci se smilovat ne će.  Nosi naš križ, ko’ barjak pred rat”…

 “pozdravi dike, moje vojnike, svakoga koji me zna.

Reci im Kato, nismo još došli do svoga sna.

bit će još dana, bit će megdana, zvat će Domovina”

Pismo napisano 1671 godine a Domovina pozvala 1991, zvala je Domovina Petrove dike, njegove vojnike koji su ostvarili tisućljetni san.

Uvaženi Ravnatelju i profesore povijesnih znanosti, sad je Vaše vrijeme, Petar Zrinski zove svoje dike, svoje vojnike u miru da zapišu istinu. Koliko snage daje jedno pismo ne pročitano, napisano prije više od 350 godina, u najtežim trenucima, pred smaknuće, Svaka riječ svjedoči ljubav, istinu i nepokorenost zlu.

Dužnost sveta je istinu zapisati, naraštaje osnažiti.

Objavljeno je i nekoliko osobnih ratnih knjiga, ali to je osobni i djelomični doživljaj rata. Bitna je knjiga koju  uredi i izda Dokumentacijski centar je slijed događaja, sudionika i svakog organiziranja viđen sokolovim okom, dokumentima i događajima.

Svim autorima odajem priznanje jer su se potrudili napisati svoje svjedočenje, kako bi ostalo zapisano. Daj Bože da su svi isto učinili, možda bi ih bilo manje pod zemljom, jer su mnogi razočarani lažima i osudama oboljeli a neki i presudili sebi ( razočarani i bolesni)

Dužnost Dokumentacijskog centra je ISTINU obznaniti… o stvaranju HDZ-a, ulozi hrvatske emigracije, prvih dragovoljaca, prvih ratnih zapovjednika, zatim o organizatorima otpora,  Hrvatskom vijeću obrane u BiH. Profesor ste  povjesničar i expert za knjige, organizirajte  radno tijelo, uključite studente, motivirajte ih duhom koji je nosio sve one koji su život dali kako bi oni u slobodi pisali o povijesti Domovinskog obrambeno oslobodilačkog rata. Pozovite generala Miru Grabovca Titana, prvog predsjednika  Udruge dragovoljaca  i veterana Domovinskog rata HR HB i ( a i parlamentarac nakon prvih demokratskih izbora u Skupštini BiH) Udruga koja je prva pokrenula skupljanje i prikupljanje  ratne dokumentacije o oslobodilačko obrambenom Domovinskom ratu.  Podružnice su dostavljale dokumentaciju o braniteljima i postrojbama u  Središnjicu Udruge. Osobno sam bio zadužen za pregled i arhiviranje istih.  Temeljem prikupljenih podataka Vijeće je donijelo Odluku  o pravovaljanosti dokumenata. Temeljem priloženih dokumenata  za Prvu (pravovaljano registriranu) dragovoljačku postrojbu proglašena je  Dragovoljačka postrojba Poskoci, Poskok bojna HVO Široki Brijeg.

Gradsko vijeće Široki Brijeg je potvrdilo dokumentirane činjenice i  temeljem istog je Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske  Zoran Milanović  na Velku Gospu, Dan Grada Širokog Brijega 15.08.2023.godine  odlikovao Prvu dragovoljačku postrojbu  Poskok bojnu  HVO Široki Brijeg.

Vjerujem kako sve navedeno posjeduje Dokumentacijski centar.

Uvaženi profesore,  preporučujem da posjetite i pregledate kako je uređena dokumentacija za poginule branitelje u Udruzi  dragovoljaca  i veterana Domovinskog rata HR HB, dukumentirano i vjerodostojno tako da možete  izdati prvu službenu knjigu o Domovinskom ratu.

Dužnost mi je spomenuti pok. Karla Rotima koji je dao ogroman  doprinos, veći od svih ostalih službenih autora. Istina o povijesti Domovinskog obrambeno oslobodilačkog rata  se ne može pisati bez (još živih svjedoka) Predsjednika HVO Mostar brigadira Jadrana Topića  i Prvog ratnog Zapovjednika HVO Mostar  brigadira Petra Zelenike. Uključite ih u procese i tražite potvrdu mišljenja. Članove radnog tijela imenujte u dogovoru. Naravno Vi znate propise arhiviranja i ovjeravanja, bolje od mene, ja znam što nije zapisamo , nije se ni dogodilo, zato pišem… I znam kad nam Prvi dragovoljci i Zapovjednici umru da je kasno,  neprocjenjiva je šteta ne zapisati njihove dokaze i dokumente.

Žao mi je i nikad neću preboljeti činjenicu da nitko od medijskih i novinarskih imena nije  napravio intervju sa  Ludvigom Pavlovićem, njegova istina i njegovi dokumenti su otiši s njim u crnu zemlju. Izgubljeno za sva vremena.

Zato, uvaženi Ravnatelju  arhivirajte svaki  vjerodostojan akt o Južnom bojištu. Temelj Domovinskog obrambeno oslobodilačkog rata je vraćanje / oslobađanje Južnog bojišta. A temeljem toga i rješavanje statusa branitelja HVO i postrojbi  Južnog bojišta  u Republici Hrvatskoj

Autor objave: Mladen Ljubić Vajta

              Zovu me Sjećanja

Tragična sudbina Stipe Banovića.

Počivaj u miru Božijemu

Bio je borac HVOa iz Travnika, koji je u borbama kod sela Lovnice 23. siječnja 1994. godine ranjen i zarobljen. Prebačen u privremenu bolnicu Armije BiH, smještenoj u zavidovičkom poduzeću “Kristal”. Tu je liječen sve dok 13 .veljače 1994. godine u bolnicu nije došao Sead Smajlović, Bošnjak iz Zavidovića i na bolničkom krevetu iz pištolja ubio vojnika HVO-a Stipu Banovića. Nije odgovarao.

Banović je rođen 30. rujna 1945. godine u selu Banovići – Brajići, općina Travnik, kao sin Ante i Mare (rođ. Jurišić). Završio je srednju školu, a život je posvetio obitelji – supruzi Mari i njihovih petero djece: Josipu (1976.), Luciji (1978.), Mirjani (1979.), Marku (1981.) i Josipu (1982.).

Na slici lijevo nema ubojice, ali slika puno govori o tzv ABiH