Jučerašnji ružan nasrtaj predsjednika Republike Milanovića na hrvatskog veleposlanika u Finskoj Josipa Buljevića, koji je prenio Jutarnji list i u kojem se Buljevića nastoji diskreditirati navodnim progonom generala Gotovine u tandemu s ridikuliziranim Karamarkom me zaintrigiralo iz više razloga.

Prvi je, otkud mu sad u javnom baražu s Plenkovićem – Josip Buljević, čovjek koga je hrvatska javnost posve zaboravila i koji se godinama nalazi daleko izvan Hrvatske ne dajući baš nikakav povod za bilo kakvo, pogotovo negativno spominjanje?

Drugo, je li Gotovina stvarno tako nisko spao da ga se kao banalan i krajnje desubjektiviziran instrument, neku vrstu čekića, koristi za političke obračune po potrebi?

I treće, je li Buljević stvarno toliko povezan s Plenkovićem i bitan Plenkoviću, je li toliko dvojben da ga Milanović koristi kao argument protiv njega?

Kao i inače, porazgovarao sam s ljudima koji znaju daleko više od mene o Buljeviću i njegovoj obavještajnoj karijeri.

Dva posve neovisna mišljenja su Josipa Buljevića okarakterizirala kao jednog od rijetkih visokorangiranih obavještajaca u hrvatskoj obavještajnoj prošlosti dugoj tridesetak godina, koji nije imao ni najmanje osobne i obiteljske dodirne točke s bivšim jugoslavenskim komunističkim službama i oba sugovornika su mi to istakla kao jedan od razloga Milanovićevog napada.

– Ne diraju oni, ni on, ni Plenković, a ni mediji, svoje, budi siguran u to!

– Pa ne “dira” ga u ovom slučaju Plenković. Milanović ga proglašava Plenkovićevim čovjekom, zato ga i napada! Ne može ih se baš u svemu svoditi na isto.

– Ne budi naivan. Nije on njega slučajno napao, niti će Plenković pustiti suzu zbog toga.

Zatim su mi oba Buljevića predstavili kao čovjeka, koji je bio izuzetno blizak s američkim i izraelskim obavještajnim sustavom, ističući da i danas usprkos tome što je iz Hrvatske uklonjen, baš izraz “uklonjen” su oba koristili, na krajnji sjever Europe i iz svakog dodira sa sigurnosnim službama u zemlji, ima vrlo visok ugled i status među sigurnosnom i obavještajnom elitom ključnih savezničkih država.

– Nemoj misliti da Plenkoviću ne odgovara to što je Milanović ovako javno nasrnuo na Buljevića!

Usprkos toga što sam siguran da Milanović i Plenković uvjetuju jedan drugoga u nizu stvari, o kojima sam toliko puta pisao, čuvajući uspostavljeni unutarnji poredak pomažući u presudnim trenucima kao što su izbori ili krizne eskalacije, jedan drugoga, ova me rečenica ipak iznenadila.

– Daj molim te, pa nije Plenković toliko naivan dopustiti da ispadne slabić, reagirao sam, uvjeren da Plenković u ovom, kao i u nizu drugih slučajeva zbog svog javnog statusa moći neće tek tako prijeći preko ovakvih ispada.

– Rekao sam ti, u ovom slučaju Milanović i za njega odrađuje prljav posao, neće ni mrdnuti prstom, jer njemu manje nego Milanoviću odgovara Buljević u diplomaciji!

– Ne govorim ti o tome što Plenki želi ili ne želi, ili o tome što mu i tko mu odgovara. Radi se o veleposlaniku daleko od unutarnjih odnosa. To je Plenkiju reputacijsko pitanje, ispast će ako ne reagira ili pristane na eliminaciju Buljevića da je slabić, a on jedino to sebi nikako ne smije dopustiti.

– Vidjet ćeš!

– A Gotovina? Jesu li naši stvarno znali gdje je tijekom bijega?

– Mi smo se pravili ludi koliko smo mogli. To ti je jedina istina o našoj ulozi u progonu Gotovine. Englezi i Francuzi su znali svaki njegov korak, a nas su pritiskali preko one babuskare iz Haaga, jer im je to politički odgovaralo, dok im je odgovaralo.

Englezi su tu vodili glavnu riječ. Nas se ništa nije pitalo, nisu blesavi. Znali su da lažemo. Kad im je trebalo uhititi ga, odmah su to napravili pred kamerama. Bilo je to veće poniženje od svega kasnije u Haagu.

To Gotovina nije smio dopustiti sebi!

E s ovim sam se lako složio.

Baš sve, a pogotovo status Gotovine od povratka iz Haaga do danas, pa i šutnja na ovo Milanovićevo omlaćivanje njime u svojim političkim bitkama na to ukazuje.

Kad se odlučio na bijeg od haškog progona i od progona Račan- Mesićeve države, zadnje što je kao legendarni vojskovođa i simbol pobjede smio dopustiti je da mu se u mondenskom ljetovalištu pred kamerama stavljaju lisice na ruke.

Ta slika je bila ubitačna za hrvatski narod, ubitačnija od kasnijeg Vrdoljakovog “Generala”, ili ranije knjige notornog Nenada Ivankovića.

Dopustio je neviđenu banalizaciju i doslovno postao karikatura profitera domoljubnim sentimentom.

S druge strane posve suprotan primjer je general Norac.

Gotovinino povremeno naslikavanje s raznim tipovima, posebno s Milanovićevim pajdašima nakon slavnog povratka iz Haaga, gdje se narod poklonio Hrvatskoj i usprkos svim tim teškim posrnućima njemu vratio pobjednički sjaj u velikoj mjeri, pretvorilo ga je u krajnje banalnu suprotnost ratnoj legendi o njemu.

Milanovićev nasrtaj na autentičnog hrvatskog obavještajca i diplomata, jednoga od rijetkih bez karijerne mrlje i koga se nikako ne može dovesti u kompromitirajući status s naslijeđem komunizma, korištenjem generala Gotovine i njegovog političkog, a ne sigurnosnog progona upravo s Milanovićeve političke pozicije detuđmanizirane Hrvatske za vrijeme Račana i Mesića, Gotovina ako drži još mrvicu do svoga simboličkog statusa u narodu ne bi smio prešutjeti.

A prešutjet će i po tko zna koji put dopustiti da mu se u javnosti figurativno stavljaju lisice kao zadnjem krimosu.

Klasičan primjer razaranja pobjedničke ratne simbolike i slave, pobjednika u ratu koji služe za poraz nacije u miru.