Studeni 1847. godine. Elizabeth Blackwell ušla je u predavaonicu Medicinskog fakulteta Geneva u državi New York – nekoliko tjedana nakon što je nastava već počela.
Svaki student u toj prostoriji bio je muškarac. Svaki profesor bio je muškarac. Svaki liječnik u Americi bio je muškarac.
Elizabeth Blackwell, dvadesetšestogodišnjakinja, sjela je na svoje mjesto i otvorila bilježnicu.
Nije znala da su studenti glasali o njezinom primitku misleći da je sve šala. Nije znala da su profesori bili uvjereni da će je odbiti. Nije znala da su glasali “za” samo zato što su željeli vidjeti hoće li se luda žena doista usuditi doći.
Znala je samo jedno: previše se borila da bi stigla dovde da bi sada odustala.
Put do tog trenutka bio je dug i trnovit. Rođena u Engleskoj 1821., Elizabeth je s obitelji imigrirala u Ameriku. Kada joj je otac umro 1838., obitelj je zapala u financijsku krizu. Elizabeth je postala učiteljica da preživi.
Ali sanjala je više.
Jedna obiteljska prijateljica umirala je od raka maternice. Kroz suze je rekla Elizabeth: “Da me je liječila žena liječnica, moje najgore patnje bile bi mi pošteđene.”
Te su riječi promijenile sve.
Elizabeth je odlučila postati liječnica.
Dvadeset devet medicinskih fakulteta odbilo ju je. Neki su bili ljubazni, drugi grubi. Svi su rekli isto: nemoguće je. Ženski um nije dorastao medicini. Žene su previše nježne za kirurgiju.
Elizabeth je nastavila slati prijave.
Dvadeset devet puta čula je “ne”.
Trideseta prijava stigla je u Geneva Medical College. Profesori nisu znali što učiniti. Bojali su se da bi je odbijanje moglo prikazati u lošem svjetlu, ali primanje žene moglo bi uništiti ugled institucije.
I tada su smislili genijalan plan: pustili su 150 muških studenata da glasaju – uz uvjet da samo jedan glas “protiv” znači odbijanje.
Bili su uvjereni da će studenti glasati protiv.
Ali studenti su pomislili da je cijela stvar šala. Prvoaprilska fora. Sigurno se nijedna žena neće zapravo pojaviti?
Glasanje je bilo jednoglasno: da.
I tako je Elizabeth ušla u predavaonicu, ne znajući da je primljena kao šala, ne znajući da su profesori očekivali njezin neuspjeh, ne znajući da su studenti glasali za nju iz znatiželje, a ne iz poštovanja.
Ali brzo ih je sve razuvjerila.
Učila je neumorno. Inzistirala je na svim predavanjima, čak i onima o reproduktivnoj anatomiji koje su joj profesori htjeli poštedjeti “iz pristojnosti”. Radila je u užasnim uvjetima u filadelfijskoj bolnici za siromašne, gdje su mladi liječnici odbijali raditi pokraj nje. Napisala je briljantnu tezu o tifusu.
I polako, korak po korak, poštovanje je zamijenilo skepticizam.
siječnja 1849., Elizabeth Blackwell popela se na pozornicu da primi diplomu. Dekan joj se duboko naklonio.
Nije samo diplomirala. Diplomirala je kao najbolja u svojoj generaciji.
Postala je prva žena u Americi s medicinskom diplomom.
Ali to je bio tek početak. Izgubila je vid na lijevom oku i san o kirurgiji, ali osnovala je bolnicu za žene i djecu, otvorila medicinski fakultet za žene i pomogla osnovati prvu medicinsku školu za žene u Britaniji.
Do svoje smrti 1910., Elizabeth Blackwell promijenila je lice medicine.
Danas više od polovice studenata medicine u Americi čine žene. Liječnice rade u svim specijalizacijama, vode bolnice i provode revolucionarna istraživanja.
Svaka od njih hoda stazom koju je Elizabeth prokrčila – žena koja je odbijena 29 puta, primljena kao šala i diplomirala kao najbolja u svojoj generaciji.
Danas sam osobno svjedočila vrlo neugodnoj situaciji na kolodvoru Žepče. Jedna gospođa putuje i ima povratnu kartu i prešla je na peron tad dolazi neki gospodin i isto prelazi tamo i razgovaraju o ogradi oko kolodvora tad izlazi dali radnica ili vlasnica pita što im smeta oni govore ograda i gospođa kaže nije fer da se nemože ući ja imam povratnu kartu a gospodin kaže kupit će kartu u busu.Ipak je on morao kupiti kartu tu i kaže ovo nema nigdje 2km uzeli mi za uslugu a kartu sam već platio.A toj gospođi je rekla da će se potruditi da ne uđe u bus,naravno ušla je i otišla ali tu se sad postavlja pitanje: zar se putnici koji imaju uredno kupljenu kartu trebaju bojati hoće li im biti dopušteno putovati? Smatram da svatko zaslužuje poštovanje,pristojan razgovor i korektan odnos,a ne prijetnje i ponižavanje.Ljudi nisu tu da se zastrašuje nego da se prema njima postupa ljudski i profesionalno.
Život je puno ljepši nego što ga ponekad sami sebi učinimo.
Dobiješ priliku živjeti, disati, voljeti, smijati se, griješiti, padati i ponovno ustajati, a onda se često ponašamo kao da nam je život nešto dužan. Stalno nam nešto nedostaje. Malo više novca, bolji posao, veća kuća, više priznanja, više svega. I dok čekamo da dobijemo ono što nemamo, zaboravljamo uživati u onome što već imamo. A život prolazi. Tiho, dan po dan, i ne pita jesmo li spremni. Nije sreća samo u onome što posjedujemo, nego i u onome što znamo prepoznati. Netko ima mnogo, a nikada mu nije dovoljno. Netko ima malo, a zna se iskreno radovati sitnicama. Netko se smije i kad mu nije lako, a netko pati čak i onda kada mu ništa bitno ne nedostaje. I nemojmo stalno govoriti o svemu što smo zaslužili, a nismo dobili. Ponekad bismo se trebali zapitati i koliko smo toga dobili, a da možda nikada nismo ni znali cijeniti.
Zato zastanimo malo. Udahnimo duboko. Zagrlimo one koje volimo, nasmijmo se bez posebnog razloga i budimo zahvalni na danu koji nam je darovan. Jer život nije savršen, ali je dragocjen. I dok mi čekamo da postane bolji, onaj koji imamo već nam polako prolazi kroz prste. Živimo. Volimo, čuvajmo jedni druge, radujmo se i ne trošimo dane na nezadovoljstvo zbog onoga što nemamo. Nismo ovdje da bismo imali sve. Ovdje smo da bismo znali cijeniti ono što imamo, dok još imamo priliku.
Bog vas blagoslovio.
Zbog odanosti. Odgovornosti. Obećanja koje ne želi da pogazi.
Kada neko dugo ostaje u nečemu što ga povredjuje, lako je zaključiti da ne zna svoju vrednost. Da nema dovoljno samopoštovanja. Da se plaši da odustane.
Ali šta ako razlog nije nijedno od toga?
Šta ako čovek ostaje upravo zato što zna kakav želi da bude?
Zato što veruje da se obećanja održavaju. Da se od ljudi ne odustaje čim postane teško. Da odanost ima vrednost i onda kada više nije jednostavna.
Takav čovek ne mora biti slab. Ne mora biti nesiguran. Niti njegovo ponašanje mora biti posledica detinjstva u kojem je naučio da tudje potrebe stavlja ispred svojih.
Možda samo ne želi da pogazi ono što smatra ispravnim.
I upravo tu počinje jedan od najtežih unutrašnjih sukoba.
Naše najbolje osobine ne štite nas uvek od bolnih posledica.
Odanost nas može zadržati i onda kada nam nije lako. Odgovornost nas može navesti da preuzmemo više nego što smo očekivali. Želja da održimo reč može nas vezati za okolnosti koje više nisu iste kao onda kada smo je dali.
A ništa od toga ne znači da su odanost, odgovornost ili iskrenost pogrešne vrednosti.
Naprotiv.
Problem je što život ne traži uvek da biramo izmedju ispravnog i pogrešnog.
Nekada nas dovede pred dve stvari koje istovremeno smatramo ispravnim.
Da ostanemo verni onome što smo obećali ili da priznamo koliko nas ta odanost košta.
Da istrajemo u nečemu do čega nam je stalo ili da budemo iskreni prema sebi o onome što nam nedostaje.
Da ne izneverimo ono u šta verujemo ili da ne zanemarimo sopstvena osećanja.
I nijedan od tih izbora nije jednostavan.
Čovek ne želi samo da donese odluku. Želi da posle nje i dalje može da poštuje sebe.
Zato neke odluke toliko dugo odlažemo.
Ne zato što ne razumemo šta nam se dogadja, već zato što nam je teško da odustanemo od nečega u šta još iskreno verujemo.
I tu nastaje paradoks koji se često previdi.
Čovek može toliko da se trudi da ne izneveri ono u šta veruje da na kraju počne da izneverava samog sebe.
Može ostati iz odanosti a ne iz slabosti.
Može čekati iz poverenja a ne iz straha.
Može istrajavati iz odgovornosti a ne zato što ne poznaje svoju vrednost.
A ipak, nijedna od tih dobrih namera ne garantuje da će sve ispasti onako kako se nadao.
Dobri razlozi ne garantuju dobre posledice.
Zato nije pošteno svako ostajanje nazvati nedostatkom samopoštovanja.
Ali nije pošteno ni svako istrajavanje proglasiti dokazom karaktera.
Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.
Možemo imati dobre razloge da ostanemo i istovremeno osećati koliko nas to košta.
Možemo iskreno verovati u nešto a ipak se suočavati sa sumnjama, razočaranjima i neizvesnošću.
Možemo biti sigurni u svoje namere a ne znati kakav će biti ishod.
I upravo zato treba biti pažljiv kada tudje odluke objašnjavamo nedostatkom samopoštovanja.
Ne znamo uvek šta čovek pokušava da sačuva.
Nekada čuva odnos, nekada obećanje a nekada sopstvenu veru da ono što ima vrednost zaslužuje i strpljenje.
Nije svako ostajanje dokaz slabosti. Niti je svako istrajavanje dokaz dobrote.
Nekada je ostajanje cena koju plaćamo da ne bismo izneverili ono u šta verujemo.
A ono što nas najviše košta nije uvek ono u šta najmanje verujemo.
Nekada je upravo ono do čega nam je najviše stalo.
Modna dizajnerica i stilistica Rada Krivokapić Radonjić iz Kotora nastavlja razvijati svoje profesionalne aktivnosti kroz film, međunarodne modne publikacije, stvaranje novih brendova i promociju individualnog pristupa odijevanju.
Jedna od značajnijih novosti iz 2026. je angažiranje Rade Krivokapić Radonjić kao kostimografkinje za dugometražni film Elma i vrh igle u režiji Rasima Gutića.
„Za razliku od neovisne modne publikacije, izbor odjeće glumaca u filmu mora biti u skladu s karakterom lika kojeg glume, vremenom i okruženjem radnje, kao i s režijom.“ Rada Krivokapić Radonjić
Fotografija: Nedjeljko Malisic
Rada je angažirana i za styling glavne glumice na premijeri filma. Premijera je bila 18. srpnja u sklopu Dana borovnica u
Kulturnom centru „Husein Bašić“ u Plavu. Fotograf na premijeri filma: Neđeljko Mališić.
Tijekom 2026. godine, Rada Krivokapić Radonjić objavljena je u brojnim tiskanim i digitalnim modnim publikacijama iz različitih zemalja, među kojima su izdanja ARRANT Magazina iz Pariza i Untamed Magazina iz Londona, objavljena u srpnju 2026., kao i Photohouse Magazine iz Danske, Award The Voice iz Indije, Maison Adoré iz New Yorka, U FOTO Magazine iz Dubaija, Kelambi Magazine iz Indonezije, D.WONDER iz Berlina, Just be i Beautica iz Kanade, te mnogi, Bold & Beyond Magazine, Iconique Magazine, Marika Magazine, Divider Magazine, Yes Fashion Magazine, na naslovnici FIGGI Magazina i na naslovnici VRNVAALX Magazina iz New Yorka, QUADRO Magazine i EVE Magazine Italia. Rad modne dizajnerice Rade Krivokapić Radonjić također je predstavljen u publikaciji Art Vision Awards iz Londona u trećem kvartalu. Pojavljivanje u ovim publikacijama dio je međunarodne medijske prisutnosti, uz suradnju s fotografkinjama Jovanom Dojkić i Damirom Nesimom te drugim članovima kreativnih timova.
Fotografija: Nedjeljko Malisic
Dana 18. ožujka 2026. registriran je novi i posljednji brend Rade Krivokapić Radonjić: G&M. U prezentaciji brenda planirani su parfem za muškarce, kupaći kostimi, linija donjeg rublja, obuća i drugi modni proizvodi. Parfem za muškarce je u procesu razvoja.
