Ne praštam nikad, imena mi mog,
ništa lažno, niti nečovečje;
nit’ rušenje temelja kamenog,
niti suze kradene il’ dečje.

Ne praštam reči nikogovića,
ni podmetnute, skrojene slike;
ubeđenja, terete slabića,
ne, ne praštam, nema tu razlike.

Ne praštam mrkli, ledeni pogled,
laži što rečju istinu dave;
pa da se živi do u nedogled,
ne praštam kada i čast blatnjave.

Ne praštam kad mi gaze po cveću,
niti praštam ludi, zluradi smeh;
ko hoće, može da pali sveću,
ko neće, na dušu njegovu greh.

Ne praštam ni kad mi dijamanti
padnu pod blatnjave čizme il’ pse.
Božanski sjaj blato da zapamti?
Ne mogu da praštam. Takvima ne.

Ne praštam zori kad ne zarudi,
ni kad se predugo na nju čeka;
ne praštam jezi kad me probudi,
i nikad ne praštam nečoveka.
__________________
© Vesna Milošević

#poezija

Godine 1916. Hercegovinu je pogodila velika suša. Od početka lipnja pa sve do kraja kolovoza nije pala ni kap kiše. Suša je gotovo potpuno uništila ljetinu. A sljedeće godine bilo je još gore. Od Uskrsa pa sve do svetoga Franje, punih pet mjeseci, nije bilo kiše. Usjevi nisu mogli donijeti plod i već početkom ljeta počelo je nestajati žita.
Hrvatski rodoljubi, a posebno hercegovački franjevci, tada su bili duboko zabrinuti za svoj narod. Najviše ih je boljela sudbina djece. Znali su da djeca ne smiju biti gladna i da se mora pronaći način da prežive.
I pronašli su ga.
Odlučeno je da se djeca privremeno premjeste u krajeve gdje je bilo hrane i gdje će ih ljudi prihvatiti.
Prva skupina od oko 300 djece krenula je iz Mostara 10. rujna 1917. godine. S njima su bili fra Didak Buntić, fra Serafin Dodig, tadašnji župnik u Vitini, i fra Bernardin Smoljan, profesor gimnazije na Širokom Brijegu. Putem su ih ljudi dočekivali, pomagali i darivali. Nakon prelaska Save djeca su raspoređena u Drenovce, Stupnik, Vinkovce i Vukovar.
Druga skupina od 210 djece krenula je iz Mostara 26. rujna 1917. godine. Pratili su ih narodni zastupnik Đuro Džamonja, fra Tomo Zubac i fra Dominik Mandić. Djeca su smještena u Rumi, Irigu i Inđiji.
Treća skupina, njih čak 495, krenula je 3. listopada. Pratili su ih fra Didak Buntić, fra Srećko Skorput i fra Ivo Marinčić. Djeca su raspoređena po Slavoniji, Srijemu i drugim krajevima.
Četvrta skupina od oko 400 djece krenula je iz Mostara 10. listopada. I ona su raspoređena po različitim mjestima, od Slavonije do Srijema i Zagreba.
Bila su to teška vremena. Ali tada je postojala jedna velika stvar koju ništa nije moglo osušiti – solidarnost, ljubav prema vlastitom narodu i osjećaj odgovornosti prema onima koji su bili najugroženiji.
Danas, više od stotinu godina poslije, ponovno gledamo kako Hercegovinu i šire prostore pogađa velika suša.
Rijeke presušuju, zemlja žeđa, usjevi trpe.
Ali, budimo iskreni – u Bosni i Hercegovini već gotovo dva desetljeća presušuje nešto mnogo važnije od rijeka.
Presušila je nada. Presušilo je povjerenje. Presušila je vjera da se može živjeti dostojanstveno od vlastitoga rada.
I za tu sušu više ne možemo kriviti samo nebo i klimatske promjene.
Za političku sušu odgovorni su ljudi.
Naše političke „klimatologe“ dobili smo upravo onakve kakve, iskreno, ne bih poželio ni najvećem neprijatelju.
I ne govorim samo o Hrvatima. Govorim o svim ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini – Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i pripadnicima manjina. Svi osjećamo posljedice sustava u kojemu se godinama više brinulo o političkim foteljama nego o čovjeku.
Ali mene, kao hrvatskog rodoljuba, posebno boli ono što se događa hrvatskom narodu.
Jer ponovno odlaze naši ljudi.
Prije više od stotinu godina hercegovačka djeca odlazila su u Slavoniju kako bi pronašla kruh i spasila život.
Danas naša djeca odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku, skandinavske zemlje i diljem Europe.
Samo što danas ne odlaze zbog suše zemlje.
Odlaze zbog suše perspektive.
A posebno boli kada gledamo kako se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu smanjuje, dok se istodobno govori kako je sve bolje, kako se nešto gradi, kako se otvaraju projekti i kako vlast navodno radi za narod.
Ako je sve tako dobro – zašto nam djeca odlaze?
Ako je sustav tako uspješan – zašto mladi ljudi svoju budućnost traže tisućama kilometara daleko od svojih roditelja i svojih ognjišta?
Prst se može uperiti na mnoge adrese, ali mi Hrvati moramo imati dovoljno poštenja pogledati prvo u vlastite redove.
Dvadeset godina istoga političkog vodstva ostavilo je duboke posljedice.
Dok su pojedinci gradili vile, poslovne imperije i stjecali ogromnu imovinu, običan čovjek razmišlja kako će kupiti stan, platiti račune, školovati djecu i preživjeti mjesec.
Ne želim nikoga unaprijed osuđivati niti govoriti o imovini bilo koga bez dokaza. Ali želim pitati ono što svaki građanin ima pravo pitati:
Kako je moguće da se političari obogate, a narod osiromaši?
Kako je moguće da branitelji, koji su devedesetih godina stavili svoj život na raspolaganje Domovini, danas budu marginalizirani i zaboravljeni?
Ne smijemo zaboraviti: bez hrvatskih branitelja ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine, ni današnje hrvatske političke elite, ni tolikih političkih funkcija i moći.
Ja već desetljećima živim u Njemačkoj. Ondje sam radio, stvarao i osigurao svoju obitelj. Netko bi mogao reći:
„Miljenko, što tebe briga? Ti si svoj život riješio.“
Ali mene je briga.
Jer Domovina nije samo mjesto u kojemu živiš. Domovina je ono što nosiš u sebi.
I upravo zato sam se odlučio uključiti u ovu predizbornu borbu.
Znam da bih mogao živjeti puno mirnije kada bih šutio. Znam da bih mogao okrenuti glavu i reći: „To nije moj problem.“
Ali ne mogu.
Ne mogu gledati nepravdu i šutjeti.
Ne mogu gledati kako nam mladi odlaze i govoriti da je sve u redu.
Ne mogu gledati kako ljudi koji su stvarali ovu zemlju žive na rubu dostojanstva, dok se politička elita sve više udaljava od običnog čovjeka.
Zato ću i dalje govoriti.
Zato ću i dalje pisati.
Zato ću i dalje pozivati ljude da izađu na izbore i da svojim glasom pokušaju promijeniti ono što se godinama nije mijenjalo.
Dajem svoju potporu hrvatskoj oporbi i generalu Zdenku Lučiću, jer vjerujem da bez političke promjene nema ni promjene našeg položaja.
Vjerujem da hrvatski narod mora dobiti priliku za novi početak.
Ne tražimo ništa što nam ne pripada.
Tražimo pravo na dostojanstven život, pravo na rad, pravo na budućnost i pravo da naša djeca ostanu na svojoj zemlji.
Prije više od stotinu godina naši su franjevci, predvođeni velikim fra Didakom Buntićem, učinili ono što je trebalo učiniti – nisu čekali da netko drugi riješi problem.
Djelovali su.
Danas je red na nama.
Ne možemo čekati da kiša riješi političku sušu.
Tu kišu moramo sami donijeti.
Donijet ćemo je svojim glasom.
Svojim izlaskom na izbore.
Svojom hrabrošću.
Svojim zajedništvom.
I svojim odbijanjem da još jednom povjerujemo onima koji su nam dvadeset godina obećavali budućnost, a mladima ostavili kartu u jednom smjeru.
Zato pozivam sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i sve naše ljude koji žive izvan Domovine:
Ne stojmo sa strane. Uključimo se. Registrirajmo se. Izađimo na izbore. Glasujmo.
Jer promjene neće doći same od sebe.
A ja vjerujem da možemo pobijediti.
Prije sto godina pobijedili smo klimatsku sušu.
Sada je vrijeme da zajedno pobijedimo i ovu političku sušu.
Za naš narod.
Za našu djecu.
Za našu Hercegovinu.
Za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će čovjek biti važniji od političke stranke i fotelje.
I zato ovo ne radim zbog sebe. Radim zbog svojih pokojnih, zbog svojih predaka i zbog svega onoga što su oni ostavili nama u nasljeđe.
Želim jednoga dana, kada dođe moje vrijeme, moći mirno stati pred njih i reći da nisam šutio kada je bilo najteže, da nisam okrenuo glavu od nepravde i da sam učinio koliko sam mogao za svoj narod i svoju Domovinu.
Zato moji pokojni mogu mirno spavati na obroncima Širokoga Brijega, a i ja ću jednoga dana moći mirno zaspati među njima, znajući da sam se borio koliko sam znao i mogao.
Jer čovjek može izgubiti mnogo toga u životu, ali ne smije izgubiti obraz, vjeru i ljubav prema svojoj Domovini.
Za njih. Za nas. Za one koji dolaze poslije nas.
Široki Brijeg je u mom srcu, a Domovina u mojoj duši.🙏❤️