Vidi prijatelju cinit ce ti se da oko sebe imas prijatelje dok ih posmatras zaista ces imati taj osjecaj,ali da li ih zaista imas to ces tek saznati kada u necemu uspijes.Zasto sam rekla kad u necemu uspijes.Zato sto uspijeh ljudi jako tesko podnose drugim rijecima zavidni su.Kada places imat ces tu mozda nekoliko ljudi sto ne znaci da su ti prijatelji mozda oni samo vole dramu pa su iz tog razloga tu.Ima danas svakakvih.Ono sto ja tebi zelim kao prijatelju reci je sljedece.Da ne bi nikada posumnjao u sebe i svoju vrijednost moras znati tko si.Zasto bi to toliko bilo vazno objasnit cu ti .Moj zivot je bio sastav od mnogo padova i uspona upravo zahvaljujuci cinjenici da sam znala tko sam i sta mogu napraviti sam svaki put ustala.Bilo je tu raznih ljudi neki su mi pokusali srusiti samopouzdanje,neki su mi lomili srce,neki bi pozeljeli da ubiju ovaj moj veseli duh,neki bi me voljeli vidjeti sa ispruzenom rukom u nadi da trazim od njih ruku spasa,neki bi voljeli da nikada na mom licu ne vide osmijeh.Bukvalno svatko bi imao od tih ljudi jednu misiju.A ja bi svaki put ustala jaca niti su me slomili ljudi,a ni lose okolnosti,a sto je najtuznije od svega toga ja sam te ljude voljela.Zasto oni nisu uspjeli u svojim namjerama kada sam ja u pitanju,ja sam se njima davala bez rezerve i bez ocekivanja sa moje strane bi bila cista ljubav,jer ako ocekujes da ti prijatelji vrate istom mjerom moram te razocarati da su rijetki ti ljudi.Upravo iz dva razloga ja sam se svaki put iz pepela kao feniks dizala prvi je bio znala sam tko sam i drugi nisam imala ocekivanja.Ljudi na sve nacine pokusavaju da u jednom covjeku iskrive sliku kod drugih o tebi,ono sto je vazno da ti ne iskrivis sliku o sebi.Ja cu ti reci prijatelju da u tebi vidim mnogo snage ponekad se covjek spotakne,ali gledaj na to kao na nesto sto je sastavni dio zivota.Ustani i nastavi svaki put tacno tamo gdje su te prekinuli i ne odustaj.Moras imati jasno utvrdjen cilj.Rezultati ce doci desit ce ti se koji put da si umoran odmori pa ponovno nastavi.Ja u tebi vidim uspjeh vidim jednu snaznu osobu koja zna tko je.Udalji se od povrsnih razgovora i povrsnih ljudi,jer takvi ljudi imaju samo jednu svrhu,a ona bi bila da te sa tog tvog puta maknu.Ne dozvoli sebi da im to zadovoljstvo ucinis,jer kao sto vidis vecina stvari zavisi samo od tebe i Boga.Ne trosi svoje vrijeme objasnjavajuci,jer ce ti to tvoju energiju potrositi,a ona ti itekako treba.Na tom putu moras biti stalozen i smiren,ali u isto vrijeme borben ne smijes nikada izgubiti mapu svoga puta,jer kada je izgubis neces znati kuda ides.Eto tako dodi da te zagrlim da si produzimo zivot,jer kazu da zagrljaj produzuje zivot,ali pazi koga grlis,jer je i to energija.Srce svoje cuvaj samo za odabrane.Hajde sada upamet kao sto bi to rekli stari ljudi beri pamet,a glupost ostavi.Na tom svom putu gledaj da ne zaboravis ljude koji su istinski bili za tebe,jer kada konacno dodes na svoj cilj budi sretan ako barem jednu osobu mozes da zagrlis,jer kao sto rekoh sto si uspjesniji to ces manje pravih ljudi oko sebe imati.Upamti

Moje su mi kolege često znale reći: „Julijana, ne doživljaj sebe kao da si književni lik“. Činili su to kad bi me pitali „Kako si“, a ja im odgovarala vjerujući da iza pitanja doista stoji ili briga, ili zainteresiranost, ili znatiželja. Zaboravljala sam da današnje „kako si“ uglavnom predstavlja „prazan“ govor i popunjava nelagodnu tišinu. Poput rečenice izrečene susjedu u liftu: „Opet je zahladilo“. Neugodno ti je šutjeti, a susjed te baš i ne zanima, a da je zahladilo znate oboje, i ti, i on. Vjerujem da sam svojim odgovorima i pričama o životu često išla na živce ozbiljnim proučavateljima književnosti. Jer, oduvijek sam na sve što mi se događalo gledala kao na priču koja mora biti baš takva kakva jest. „Da je to sad književnost…“započinjala sam, i nastavljala: „Sve što se ružno dogodilo, pokazalo bi se poslije i te kako opravdanim“. Jer, ono što u književnom tekstu zovemo motivima, u stvarnosti pokrivamo začuđenim „Koja slučajnost“. Pričom sam izgradila sve odnose svoga djetinjstva. Sagradila sam sebi prošlost, da bih mogla imati budućnost. Moji su me bližnji u pričama više voljeli, i više se brinuli o meni. Da nisam smislila takav pristup vlastitom životu, bila bih danas daleko slabija. Kad sam na pragu prve zrelosti ostala sama, zamislila sam se u ulozi pisca koji po mojoj tadašnjoj životnoj priči piše scenarij. Zaključila sam da bi se i režiser i gledatelji složili da pod isti krov idu ona i on, a ne on i ja. „Jednostavno pripadaju jedno drugome“, nije mi bilo lako priznati.
Kao djevojčici mi se, pred spavanje, mjesecima vraćala ista slika. Vidjela bih Zemlju koja se okreće, osvijetljenu u sumrak. Iznad nje je stajao dragi Bog i na nju spuštao ljude. „Sipao“ ih je uz pomoć palca i kažiprsta, kao da u jelo dodaje još malo začina.
Poslije, u prvim danima mladosti, sliku sam sama interpretirala. Bog je na Zemlju ustvari spuštao parove. Neki su padali zajedno na isti dio površine. A kad bi se Božji prsti oznojili, jedno od njih bi ostalo zalijepljeno i palo bi tek nakon nekog vremena, na neku drugu zemaljsku dužinu i širinu. Bližu, ili dalju, ovisi o tome kad su se prsti prestali znojiti. I tako se neki, premda zamišljeni kao pravi par, nikada nisu susreli. I tako bi svatko na ovom svijetu mogao biti najbolji par nekomu nepoznatom. Prvo sam svoju sliku primjenjivala na svoje roditelje i pitala se jesu li stvarno pali u istom trenutku. Puno godina poslije, na mjestu svoje majke vidjela sam sebe i ponovno se pitala. Ona, za razliku od mene, nije mogla pobjeći u literaturu i sve ispisati. A ja sam, pristala biti književni lik u očima svojih kolega. Odgovarala sam im pričom jer sam pred njima postajala Julkica koja se nije usudila reći: „Više me nikada nemojte pitati kako sam“.

#julijanamatanovićljutagodina

Jezikom bola
trenutno ne mogu
ništa suvislo ni glasno reći
tek povremeno šaputati
i prigrliti stvarnost života
kao najdražu igračku.
U treptavom plamičku svijeće
gluhi muk cjeliva
prozirne trenutke sjete
zagrljene živim sjećanjima
Tišina u meni toplo gnijezdo svila.
Miljenka Koštro