U utorak 18. kolovoza 2026. napunit će se 36 godina od održavanja Prvoga sabora Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Ideja o osnivanju ogranaka HDZ u BiH pojavila se ubrzo po osnivanju stranke u Zagrebu. Politika i poruke dr. Franje Tuđmana okupljale su veliki broj pristalica.
Raznim vezama, od Hrvata iz BiH koji su živjeli u Zagrebu i drugim mjestima Hrvatske, ali i iz inozemstva, dolazili su u BiH materijali i poticaji za osnivanje inicijativnih odbora. U obrnutom smjeru, iz BiH prema Zagrebu išle su informacije o položaju Hrvata u toj jugoslavenskoj republici. Bilo je to stihijsko i uglavnom nepovezano djelovanje ljudi koji su se vođeni domoljubnim osjećajima priključivali nacionalnom pokretu.
HDZ je nastajao i osnovan je kao globalni hrvatski nacionalni pokret koji je svoje podružnice imao među Hrvatima po cijelom svijetu od Njemačke i Švicarske do Sjedinjenih Američkih Država, Argentine i Australije.
Za razliku od Hrvatske i demokratskih zapadnih zemalja, osnivanje HDZ-a u BiH išlo je sporije i teže. Jedna od posljedica dugogodišnje rigidne komunističke vladavine u BiH bila je i ozbiljan intelektualni, odnosno kadrovski deficit među Hrvatima.
Dok su muslimanske i srpske nacionalne stranke osnivali sveučilišni profesori i dojučerašnji komunistički funkcionari i ideolozi, hrvatsku politiku su, uz rijetke izuzetke, poveli mladi ljudi, idealisti, bez političkog i upravljačkog iskustva. Hrvati u BiH nisu imali nacionalne institucije, niti odgovarajuću zastupljenost unutar postojećih institucija preko kojih bi se eventualno moglo izvesti političko i kadrovsko strukturiranje stranke.
Glavni oslonac novonastalom nacionalnom pokretu postala je Katolička crkva. I to ne službena Crkva, nego njezini dijelovi, odnosno neki svećenici koji su ostvarili znatan utjecaj na HDZ, posebno na njegovu kadrovsku politiku. To je bilo vidljivo od samoga početka kada se za predsjednika Inicijativnog odbora HDZ-a nametnuo sarajevski ortoped dr. Davor Perinović. On je u politiku, a kasnije i na čelo HDZ-a došao na preporuku i uz podršku don Ante Jelića tadašnjeg župnika župe Svetog Josipa na Marin dvoru u Sarajevu.
U Sarajevu je 19. siječnja 1990. sa skupinom istomišljenika osnovao Inicijativni odbor HDZ-a BiH, a 2. lipnja iste godine u Duvnu je izabran za predsjednika Koordinacijskog odbora HDZ-a iz BiH. Istovremeno su diljem BiH osnivani inicijativni odbori HDZ-a.
Nakon brojnih zabrana i sukoba s vlašću ali i međusobnog sukobljavanja unutar inicijativnih odbora, u Sarajevu je 18. kolovoza 1990. održan Prvi opći sabor HDZ BiH.
Za predsjednika HDZ-a BiH aklamacijom je izabran (bolje reći nametnut) Perinović, čija su stajališta i ponašanje proteklih mjeseci izazvali nezadovoljstvo velikog dijela članova i simpatizera stranke. Njegovo nametanje na čelo HDZ-a BiH podijelilo je sudionike Sabora.
Dok su jedni bili presretni zbog nacionalnih zastava i ukupnog ozračja, drugi su bili duboko nezadovoljni izborom predsjednika i čelništva. Svoje nezadovoljstvo iskazali su zvižducima, što je bilo neviđeno na skupovima drugih nacionalnih stranaka u BiH.
Politička karijera Davora Perinovića u funkciji predsjednika HDZ BiH kratko je trajala. Dan nakon što je postavljen za predsjednika HDZ BiH, na osnivačkom skupu HDZ-a u Ljubuškom okupilo se nekoliko desetaka tisuća članova i simpatizera te stranke.
Perinović je izviždan od većeg broja nazočnih i morao je prekinuti svoje izlaganje. Time je nakon jednoga dana mandata prestao biti stvarni predsjednik HDZ BiH. Na sjednici svih tijela HDZ-a održanoj u Zagrebu 7. rujna 1990. Perinović je smijenjen s dužnosti.
Nakon Perinovićeve smjene vršiteljem dužnosti predsjednika HDZ-a BiH imenovan je sportski novinar iz Sarajeva Stjepan Kljuić. Pokazalo se da ni on nije bio u stanju artikulirati autentičnu hrvatsku politiku u BiH. Umjesto toga, on je još čvršće zastupao promuslimansku politiku i muslimanske interese u BiH, s uvjerenjem da je to i hrvatska politika te da su to i hrvatski interesi.
HDZ BiH nije imao sreće sa svojim predsjednicima, što nikako ne znači da ih se može izbrisati iz stranačke povijesti. U kakvim je uvjetima osnivan HDZ svjedoče sustavni politički, medijski pa i fizički napadi na stranku, njezine dužnosnike i članstvo.
Ozbiljniji su napadi zabilježeni u Mostaru, Jablanici, Livnu, Kupresu te na drugim mjestima. Četiri i pol desetljeća sotoniziranja (političkog) hrvatstva u BiH sprječavalo je mnoge da se naviknu na hrvatske zastave i javno izražavanje hrvatstva. Otpori su bili najjači u sredinama koje su se isticale jugoslavenstvom.
Prvi slobodni izbori u Bosni i Hercegovini održani su 18. studenoga 1990. Koalicija nacionalnih stranaka pobijedila je osvojivši svih sedam mjesta za članove Predsjedništva i 84% mandata u Skupštini SR BiH. Za članove Predsjedništva SR BiH s liste HDZ-a izabrani su Stjepan Kljuić i Franjo Boras.
Nacionalne stranke imale su većinu i u Skupštini SR BiH. Stranka demokratske akcije dobila je 86 (35,85%) zastupnika u Skupštini SR BiH, Srpska demokratska stranka dobila je 72 (30%), Hrvatska demokratska zajednica 44 (18,35%), Savez komunista – Socijaldemokratska partija 14 (5,83%), Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH 12 (5%) i sve ostale stranke 12 (5%) zastupnika.
Prema nacionalnoj strukturi u Skupštinu SR BiH izabrano je 99 (41,25%) Muslimana, 85 (35,41%) Srba, 49 (20,41%) Hrvata i 7 (2,93%) ostalih.
Za usporedbu navedimo da je prema popisu koji je proveden 1991. godine u SR BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 7,66% ostalih naroda. U oba vijeća Skupštine BiH izabrana su 44 zastupnika Hrvatske demokratske zajednice BiH. Bilo je to u vremenu kada nije bilo borbe za pozicije na listama, kada se političkim radom nije puno dobivalo, a moglo se puno izgubiti, pa i život.
Danas smo svjedoci sustavnog prešućivanja, pa i krivotvorenja povijesti. Zato želim navesti imena zastupnika HDZ-a u prvom sazivu Skupštine BiH, a posebno želim spomenuti one koji su umrli i ne mogu se oglasiti.
Neki od njih bili su moji bliski prijatelji kao Ivan Bagarić, Ivan Šarac i Radoslav Dodig, koji su nas nažalost prerano napustili. Marijana Višticu ubili su srpski vojnici još u rujnu 1992. Mesud Šabanović umro je relativno rano od posljedica teškog ranjavanja na slavonskom ratištu gdje je ostao bez obje noge.
Od ostalih ne ću nikoga izdvajati jer mi se to čini neprimjerenim, ali nešto ipak želim naglasiti. U dugim razgovorima koje smo vodili tih teških dana i noći mogu reći da se apsolutna većina zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH zalagala i borila za temeljna ljudska prava te univerzalnu slobodu i demokraciju.
Istovremeno, bili smo borci za ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH, za očuvanje njegova identiteta i političkoga subjektiviteta.Bili smo dio jedinstvenog hrvatskog nacionalnog pokreta za slobodu.
Rat u Hrvatskoj proživljavali smo kao naš rat i svaka žrtva bila je naša žrtva. Veliki dio nas to je dokazao i osobnim angažmanom u ratu. Nismo se uvijek i o svemu slagali, bilo je i ozbiljnih prijepora i mimoilaženja, ali opet, prema svim tim zastupnicima imam osjećaj dubokog poštovanja i bliskosti zbog svega onoga što smo bili i što smo učinili tih prvih mjeseci i godina demokracije u Bosni i Hercegovini.
Na prvim demokratskim izborima 18. studenoga 1990. u Skupštinu BiH izabrani su sljedeći zastupnici:
VIJEĆE OPĆINA:
1. Bagarić, Ivan – Tomislavgrad
2. Bender, Ivan – Neum
3. Boban, Mate – Grude
4. Bošnjak, Ante – Čitluk
5. Bošnjak Mijatović, Nevenka – Fojnica
6. Ćosić, Zdenko – Široki Brijeg
7. Franković, Marko – Kiseljak
8. Grubešić, Niko – Busovača
9. Hrkać, Frano – Posušje
10. Ivkić, Ivica – Bosanski Šamac
11. Jukić, Perica – Žepče
12. Jurkić, Stjepan – Livno
13. Jurković, Mate – Čapljina
14. Lučić, Ivica – Ljubuški
15. Mandić, Nikola – Mostar
16. Marić, Juraj – Stolac
17. Petrović, Ilija – Prozor
18. Skopljaković, Ivo – Novi Travnik
19. Stanić, Iko – Derventa
20. Šimić, Anto – Odžak
21. Vukoja, Mato Paško – Kreševo
22. Zec, Nenad Josip – Travnik
23. Živković, Ivo – Orašje
VIJEĆE GRAĐANA:
1. Barač, Vjekoslav (Zenica)
2. Dodig, Radoslav (Mostar)
3. Ćošković, Pejo (Banja Luka)
4. Hudić, Anton Ernest (Doboj)
5. Jurišić, Marko (Tuzla)
6. Kudić, Mile (Mostar)
7. Ljubić, Mariofil (Mostar)
8. Marković, Anđelko (Mostar)
9. Mikić, Stjepan (Doboj)
10. Obrdalj, Tomislav (Sarajevo)
11. Pandžić, Vlado (Mostar)
12. Pelivan, Marinko (Mostar)
13. Petrović, Franjo (Zenica)
14. Prskalo, Marko (Zenica)
15. Šabanović, Mesud (Doboj)
16. Šarac, Ivan (Mostar)
17. Tomić Obrdalj, Vinko (Banja Luka)
18. Vasilj, Pero (Tuzla)
19. Vištica, Marijan (Banja Luka)
20. Vlašić, Damjan (Mostar)
21. Vrbić, Franjo (Zenica)
Ovo je tek jedna crtica o zastupnicima izabranim 1990. godine na prvim slobodnim i demokratskim izborima u Skupštinu BiH. Zastupnici su samo onaj vidljiviji dio priče o utemeljiteljima HDZ-a. Uz njih ravnopravno stoje članovi i predsjednici inicijativnih (poslije na izborima potvrđenih) ogranaka i odbora, izabrani zastupnici u općinskim skupštinama, stranački dužnosnici itd.
Nadam se da još uvijek imamo snage, pameti i poštenja napisati vjerodostojnu povijest HDZ BiH. Krajnje je vrijeme da to i učinimo. Inače će, kako iskustvo pokazuje, našu povijest pisati oni koji su došli na gotovo i koji se ponašaju kao da je svijet od njih počeo.
Važno je znati i to da nas povijest neće ocjenjivati onako kako mi sami sebe ocjenjujemo. Ona ima stroge kriterije sagledavanja svega onoga što smo uradili, ali i onoga što
nismo.
Dr. Ivo Lučić/Foto: Zoran Grizelj Švabo/Večernji list
