Društvenim mrežama u Hrvatskoj se nakon pogreba Ratka Mladića u Beogradu postavlja pitanje Vatikanu – Je li sad vrijeme priznati svetost bl. Alojzija Stepinca, a pitanje je očito inspirirano ulogom patrijarha SPC-a Porfirija na Mladićevom ispraćaju.

Zbilja ljudi u Hrvatskoj zabrinjavajuće često, pogotovo na tzv. desnom spektru, pokazuju nehotice veliki manjak samopoštovanja, a i naivnosti.

Prvo, usprkos postupku pokojnog pape Franje i svojevremenom sazivanju njegove poznate mješovite Komisije “stručnjaka” iz Hrvatske i Srbije, te uključivanju SPC-a u već završeni proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, kako bi se “unaprijedila saznanja i doprlo do novih istina”, usprkos karikaturalnoj izjavi pape Franje kako mu se pojavio ondašnji srpski patrijarh kao odgovor na molitve, jasno je da SPC, pa ni Porfirije danas, nikada nije imala, ni mogla biti bitan razlog otezanja i odbijanja proglašenja bl. Stepinca svetim. To je bilo samo jeftino pokriće nečemu drugom.

Drugo, uvredljivo je bl. Alojzija dovoditi u vezu sa SPC iz bilo kojih razloga i s bilo kakvom nakanom. To papi Franji i očito njemu podčinjenim prefekturama nije bilo tako, ali bi hrvatskim vjernicima i hrvatskom narodu trebalo biti. To ne znači da se hrvatski vjernički puk treba okrenuti protiv Pape, treba moliti za njega jer mu očito nedostaje Božjeg nadahnuća po tom pitanju, a puku vjere da Bog ima i sa Stepincem i danas svoj naum, kako je uvijek i imao.

Treće, proglasiti blaženika svetim treba biti dostojan svetosti. Ja sam uvjeren na temelju svega poznatog i na temelju poznate mi njegove papinske baštine da papa Franjo jednostavno nije bio dostojan. Je li i hoće li biti papa Lav, ostaje za vidjeti. Za to treba moliti, a ostaviti se Porfirija i SPC-a, jer oni nisu mogli biti nikakva novost Vatikanu, pogotovo nakon epizode s Mladićem. SPC je upravo to što smo gledali, Porfirije je upravo to što smo vidjeli.
Kad to Vatikan ne bi znao, onda bi se moralo postaviti pitanje o razini produhovljenosti aktualne vatikanske kurije Darovima Duha Svetoga.

Četvrto, umjesto upiranja prstom u Vatikan, u pape, ukazivanja na postupke i narav SPC-a i Porfirija, hrvatski vjernički puk, golema većina hrvatskog naroda bi se trebali pitati koliko su stvarno vjerodostojne naše molitve i zagovori svetosti bl. Alojzija?

Primjerice, dok zagovaramo njegovu svetost, u hrvatskom društvenom životu se proslavlja ime njegovog krvnika i smrtonosnog režima sa kompletnim idejnim naslijeđem. Tito i antifašizam ne idu u istu ravan sa Stepincom, a u Hrvatskoj je vladajući narativ antifašizam, sa stotinama ulica i trgova, društava i udruženja s Titovim imenom. U konačnici, to vide i iz Vatikana, pa i oni nama, kao i mi njima mogu postaviti pitanje – jesmo li trenutno dostojni?

Zaključno, ne tražimo u Srbiji i u SPC ono što nikada nije smjelo biti i nije bilo kod njih. To je jeftin alibi, a u ovom slučaju i uvredljivo nisko samopoštovanje. I to je jedan od razloga zašto se nakon vojne ratne pobjede nikako nd uspijevamo osloboditi i biti slobodan narod.